Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
NOVA BILA: KOGA ROSO MOŽE POMIRIT?: Konvoj Humanitarni putovi 3/1994. Split – brčka Posavina: 8
Danko pakira opremu, ubacuje i karton piva. Ispred ulaza kombi “tamić” s uključenom plavom bljeskalicom. Nekolicina gostiju razgovora s policijom, ostali se razilaze, većinom desno, prema glavnoj ulici. S boka kuće, na površini od tucanika, razgorijeva se nekakav drveni komad namještaja
Novinar prati dvadeseti po redu konvoj Udruge “Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH”, kojeg organizira osam dobrotvornih udruga, a najviše Merhamet i Kruh sv. Ante. Prethodni su doprli do svih mjesta u Bosni do kojih se ne mora ići preko okupiranih dijelova, s ukupno preko šest tisuća tona pomoći. Ovo je drugi konvoj uopće koji je bio upućen brčanskim selima s južnu stranu koridora, kojim je srpska vojska presjekla Posavinu. Konvoj je na put dug 580 kilometara krenuo iz Splita (Stobreč), 25. ožujka 1994. u 6 sati, s 24 kamiona i 370 tona pomoći. Na odredište, u Seonjake, stigao je ujutro 27. ožujka 1994. Osim vozača, pretežno profesionalaca, ljudstvo konvoja činila su dvojica vođa – Kruha sv. Ante i Merhameta – dobrotvorka iz Italije rodom iz Brčkog s mužem, tamnoputa aktivistica američke dobrotvorne organizacije, postava za hitnu pomoć, dva fratra bogoslova i novinar. Na polazište se vratio 31. ožujka.
U medijima je s toga puta objavljena jedna reportaža u Hini, i dijelovi nekih reportaža u Startu nove generacije. Većina ih se ovdje objavljuju prvi put, malo više od trideset godina nakon toga događaja – u njegovo sjećanje. Tekstovi se ovdje objavljuju u formi u kojoj su napisani 1994., samo su podijeljeni u nove cjeline i dobili naslove. Što nije zapisano, otišlo je u vjetar, kao i većina problema koji se ovdje spominju. Nekoliko sudionika sam ovih dana kontaktirao da utvrdimo neke ljude i mjesta na fotografijama i oni su se srdačno odazvali, ali su se i sami osjetili bespomoćni pred silom zaborava.
*Fotografije u tekstu nam je ljubazno ustupio fra Josip Matijanić
Žene u crnom
Po mraku prolazim prečacima kroz prostrani krug pilane u Novoj Biloj. Policajac me je savjetovao da je ovuda najbliže do Župnog ureda i čuvene bolnice u Franjevačkoj župi. Preskačem preko šina, zaobilazeći tamnije hrpe nečega. Svjetla nema; iznad mene nijemi zvjezdano nebo. Vrteći se uz rešetkastu ogradu, ne mogu u njoj pronaći izlaz pa se vraćam na glavnu ulicu.
Ondje, gomila svijeta šeće u miru. S vozačima konvoja iz Brčkog stoje neki domaći i razgovaraju. S njima je poznanik Zeka, rano oćelavio vozač koji se lanjskog ljeta zatekao u rekordno velikom konvoju za Tuzlu. Konvoj je napadnut i više nego prepolovljen u blizini Viteza, navodno su neki vozači i pobijeni, a Zeka je, kaže, ostao ondje četiri mjeseca, ne mogavši se izvući ni naprijed ni nazad. Zato se večeras osjeća nervoznim, i najradije bi volio da smo produžili.
– Vi u Brčkom ratujete zajedno s Muslimanima, a mi ovdje protiv njih – govori mu jedan od dva mladića u vojnim odorama koji kažu da su tu na nekom vojnom doškolovavanju.
– Eto vidiš, a isti narod. Ovdje smo mi s balijama gadno zakrvili. Bogami je bilo zajebano. Sad je mirno, stvarno, više od mjesec dana ništa. Do kad će, boga pitaj. Ma kažu da su prije tri dana uletili našima u rovove kod Busovače i poklali ih. Ne čuješ ništa, nema pucnja, a ljudi mrtvi. Nikad s Muslimanima! Ovdje je tako. A vi protiv Srba? Ma ja, lopovi su Srbi.
– Svašta se i o vama pričalo, sinko moj – okreće nam se sredovječna žena koja kaže da je izbjeglica iz Grahovčića. Ona, muž i dvoje djece. Spavaju kod neke domaće obitelji, humanitarna pomoć je, kaže, bijedna. Nema od čega živjeti. Sad, otkad je mirno, odu nabrati drva u blizini i nije im hladno, a prije su se, kaže, smrzavali.
– E, da se možemo vratiti svojim kućama, pa taman od njih ostala samo zgarišta. Ali kad si na svom, lakše ti je. Hoće li biti išta od toga, govorili se kod vas?
Prolaze šetači u mraku, parovi razgovaraju tiho, djeca kao djeca, lomataju se i zaobilaze grupice, poneko zagnjuri među grupu ne bi li koga prepoznao, posebno kad farovi obasjaju gomilu. Ovako je svaku večer, kazuju domaćini. A policijski sat? Nema ga, kažu, što primamo s nevjericom. Ali, tko zna.
Zanimamo se za kakav kafić. Ne radi ni jedan. Kakva krčma, restoran? Ne radi ništa u Novoj Biloj. Restorani su pretvoreni u škole. Ipak, većina mladih prolazi samo u jednom smjeru. Kudu idu?
– U disko. Tamo, lako je naći. Nije pravi, vidićeš, ali… nema drugi – susretljivo će jedna od tri djevojke.
Disko u Novoj Biloj! Odlučujem što prije otići do bolnice, kako bih stigao i u disko. Na putu prema njoj sustižem dvije žene, Luciju i Nadu. Pristaju mi pokazati put. Razgovaramo o svemu.
– Sad je dobro, ne puca se, sve je sad puno lakše. A prija, prija…. bilo je… – poče Nada. – Jedne subotu u šestom mjesecu poginulo ih je dvadeset i sedmero, a u četvrtak iza toga šestero, među njima i moj muž. Ko to može zaboravit – jaduje. – Šestero članova moje familije je poginulo za šest mjeseci. Bože sačuvaj! Eno, vidite, tamo su njihove kuće, pokazuje niti petsto metara daleko prema sjeveru.
– Sve je to u redu, pregovori, mora se živet, nije niko lud, bezbeli. Ali nemojte nas gonit da zaboravimo. Evo, ljudi se miješaju. Danas su njihove dvije žene došle ovdi na pijacu… poznala ih jedna naša, pa ih potierala. Narod pita: zašto su ljudi ginuli kad se tako lako mirit, kad je sve u redu.
Lucijin sin je u gimnaziji na Kaptolu; kasnije neka odabere šta hoće. Kažu mi da smo stigli, dvije tople žena zavijene u crno mi pokazuju Župni ured. Ni lica im nisam zapazio.
Bolnica u Novoj Biloj
Prvih trenutaka u uredu su rezervirani. Neki traže i moje isprave. U nekoj vrsti dnevne sobe za liječnike, raspoloženje se otkravljuje dok razgovaramo o stanju i potrebama bolnice. Pomaže činjenica da nailazim na doktora Obada, zemljaka iz Graca kraj Neuma, inače liječnika splitske bolnice otkud je i cijela ekipa.
– A nisi ti od onih Lučića s otoka? Ja, ja. U Dubrovniku su četiri Obada naša… Ima i Muslimana, ima.
Tajnik bolnice fra Zoran Livančić priznaje da se opskrbljenost popravila, ali daleko je od normalnog. Medicinski ravnatelj dr. Tihomir Perić objašnjava da u posljednjih mjesec dana u bolnicu stiže svega 15 posto pacijenata s ratnim ozljedama, a i one su uzrokovane nepažljivim kretanjem, najviše po miniranim poljima.
– Međutim, “civilna patologija” je znatno zahtjevnija. Mi liječimo sa standardima od prije 30-40 godina. Zbog nedostatka opreme za hemodijalizu na rukama nam je umrlo petoro ljudi. Troje od upale pluća zbog nedostatka grijanja. Djeca su umirala u febrilnom stanju. Od povreda glave umrlo ih je na desetke, jer ih nismo mogli evakuirati, govori dr. Perić.
Tuži se da bolnica oskudijeva u opremi. Potrebno je puno toga, a najprječi su komora za sterilizaciju, respirator, hemoanalajzer, spektralni fotometar, ultrazvučni aparat i oprema za rodilište.
Potreban je širi krug specijalista. Medicinsko osoblje dvije godine radi bez plaće. Ranije ih je rat motivirao, jer je bila borba za goli život, sada se ljudi vraćaju profesionalizmu.
Kako stvari stoje, ovo je jedina bolnica pod hrvatskom kontrolom na području Središnje Bosne. Samostan treba vratiti svećenicima i vjernicima, potrebno je izgraditi novu bolnicu, uvjerava dr. Perić i dodaje: “Naši pacijenti su inferiorniji u odnosu na one u muslimanskim bolnicama”.
Uostalom, toliko je stradanja da će liječnici u dobroj bolnici imati pune ruke posla. Dr. Perić sumarno navodi da je u Lašvanskoj dolini preko deset posto “radno najsposobnijih Hrvata” izgubilo život.
– To nije zabilježeno ni u Vukovaru! Od 16. 3. 93. do 15. 2. 94. ratno je ozlijeđeno 116 djece. Do kraja 93. godine u bolnicu je primljeno 78 ratno ozlijeđene djece: od toga je 48 pretrpjelo teške ratne ozljede, 24 lakše, a 16 ih umrlo. Dvije trećine ih je stradalo od snajpera i sličnih oružja! U ovom broju ne računamo djecu stradalu u masovnim pokoljima – uzbuđeno će dr. Perić i poantira:
– I sad, kažite mi, je li potrebna ta bolnica!?
Da olakšam atmosferu pitam koliko je u franjevačkoj bolnici rođeno djece. U posljednjih osam mjeseci 565 – ozarenije će fra Zoran.
Razgovor nastavljamo nevezano u prijatnijem ozračju. Već udomaćen, poželio sam dvije stvari: novine i nešto za pojesti. Jedna mlada liječnica prigrabila je jučerašnju Slobodnu Dalmaciju i čitala, zacijelo i ono što ne bi u Splitu.
Dr. Obad urgira za jelo:
– Dajte čovjeku, tko zna kad je zadnji put jeo.
Netom, pozivaju me u obližnju prostoriju koja bi mogla biti kuhinja za osoblje. Na stolu topao gulaš i (moram reći hladan) krumpir. Momak u bijeloj kuti naglašava da imam posebnu čast: večeru mi je spravila doktorica Ankica. Veselo joj zahvaljujem i u znak dobre volje odlazim oprati ruke pred jelo, prvi put u posljednja dva dana.
– Ništa, drago mi je. Dobar tek!
Umjesto da prihvatim ponudu domaćina da prespavam “na mekom”, pozivam da me netko odvede do diska. Dok me fra Zoran vozi onamo, raspitujem se o “poratnim?” prilikama. Priču o tobožnjem pokolju kod Busovače, fra Zoran potpuno odbacuje. Znao bi on. Nije istina. Kao i informaciju da ne postoji policijski sat koji počinje u jedanaest navečer. Dovozi me do samog ulaza. Rastajemo se s uvažavanjem.
Disko Čerge
Ispred lijepe kuće uz cestu gužva. Na ulazu ploča: “Klub Čerge”. U prostoriju za ples ulazi se izravno, bez kontrole i bez ulaznica.
Kao na reklami, sve je za tili čas drukčije. Dovoljno prostrana soba, s kratkim proširenjem u obliku pravokutnika nasuprot ulazu. Čini mi se, dva stupa podržavaju strop. Svjetlost slaba: dvije žarulje, svakako slabije od po 40 watta, nekolorirane. Nema light-showa. Glazba dovoljne jakosti. Zidovi, koliko sam mogao zapaziti, goli, boje gareži.
Prostorija je sasvim ispunjena. U sredini plešu, a između plesača i onih drugih nema razmaka. Ljudi u grupicama savijaju si glave bliže i nadvikuju se s glazbom. Većina ih upućuje poglede prema kutu s pultom, kao da se radi o koncertu. Ima i djevojaka, ali muškarci su brojniji, po izgledu bi se moglo reći do dvadesete, možda netko koju godinu stariji. Treća stvar zaredom, klasična disko skladba.
Saznajem, ništa se ne toči. Ovdje se tek okupljaju, slušaju glazbu, plešu i razilaze se.
U ćošku nasuprot, iza pulta dugog oko dva metra, omanji prostor ograđen rijetkim letvama. DJ je mršav, visok mladić, oko njega poznanici i prijatelji, ispred njega mikseta i dva kazetofona, na glavi slušalice. To Danko Čuturić iz Grahovčića, sada okupiranog sela desetak kilometara sjevernije od Nove Bile. Član je specijalnih jedinica HVO, njegovi su izbjeglice.
On i ovaj “što je glavni” u disku, nemaju nikakve koristi od ovoga. Stalo im je, kažu, da se ima gdje izići, sastati, poslušati nešto. “Ovaj što je glavni” nekad je bio jokej u diskoteci “Ruža” u Ovnaku, priča Danko, štimajući istodobno sljedeću stvar.
– Imaš kakvu dobru kazetu? Šta se kod vas sluša – odmah napominje da je ovo samo za nevolju. Ima i bolji razglas, odličan light-show, ali ga neće donositi dok ne srede prostoriju. Nudi me pivom, dodaje limenku. “Oćeš i curu”, smije se. To razumijem kao: stvaramo nemoguće.
Dražen, Ilija, Slobodan, Dalibor i Draženko, smatraju se začetnicima diska. Nemaju više od 18 godina. Počeli su se krajem dvanasetog mjeseca skupljati ovdje, slušati muziku, za vlastitu zajebanciju i da sakupe omladinu. Klub se nalazi dva kilometra daleko od linija, što nije bilo bezopasno. Prozvali su ga “čerge”.
– Zato što volimo popit – nakon premišljanja odgovara jedan od njih o imenu diska i pita šta ima u Zagrebu?
Ova kuća je bila uništena, pa su je “čergaši” popravili.
– Tu je bila vojska i rasturila sve. Onda mi ušli i popravili je. Kuća je na lošem glasu, jer su u njoj nekad stanovali ovi neki što su krali…možda si čuo, Andrić, što sad leži u zatvoru, pa zbog toga ne vole da se ovdje skupljamo.
– Koliko ostaješ? Imamo mi skoro premijeru amaterskog kazališta iz Nove Bile.
Na razglasu se vrti Film, Riblja čorba, Željko Bebek… Povlači me jedan momak ustranu, zove se Božo Babić. Ispričava se, kaže pijan je, ali sve zna šta radi.
– Nemoj zamjerit, razumi, godinu dana nisam vidio alkohola, a sad… jebiga, napio sam se od šest piva… jebeš ga šest piva šezdeset maraka – puše niz dlan.
Iza nas struji hladan zrak. Okrećem se: nedostaje pola zida.
– Slušaj – nastavlja Božo – jedan je momak iz Zagreba bio sa mnom u vojsci, u Sloveniji. Molim te, nazovi ga i pozdravi ga. Darko… Franc, Pirš se zove.
Savjetujem ga da u moj blok napiše par riječi, bit će mi lakše, šta ću inače odgovoriti ako čovjek pita nešto.
– Ne mogu prika, pijan sam, samo ti njemu kaži da ga je pozdravio Babo, da je u Novoj Biloj i da je živ i zdrav. Oćeš mi to napravit? Oćeš sigurno? Ej, to mi napravi, molim te! – diktira ko iz topa broj telefona 719-9XX. – Znaš gdje je to, je li to blizu tebe?
Disko radi svaki četvrti dan, tj. kad ima struje. Policija ih zajebava, tjera ih kad nastupi policijski sat, a kako se ovi ne daju, isključi im struju. Onda oni spoje kabel iz susjedstva. Kako to izgleda, ima li nasilja?
– Ma kak’i! Ne smiju oni ništa, tu su specijalci s nama. Al zatvorimo skoro svaki put. Vidićeš večeras, sad će oni doć, čekamo.
Predstavljaju mi svoju uzdanicu: Zdeno Nakić iz Brajkovića, obližnjeg sela, zapovjednik je voda u 3. gardijskoj brigadi. Zdeno se smije, i pokazuje rukom da se ne brinemo. Do njega jedan mladić, također u vojničkoj odori, pomalo naređivački: “Napiši ti vako: župa Brajkovići – od 850 vojnika 500 sposobnih! Napiši slobodno. S civilima, sedam hiljada u župi, 180 poginulih!”
– Šta pričaju o nama tamo? Zna li iko da nas ima ovdi? Jebiga ovdje bolje moš čut Srnu i Beha radio nego Rvacki radio.
Dajem Danku notes da napiše nešto u vezi s njim i uopće, i da doda drugima. On ispisuje svoju adresu i “kafić TROPIKANA RIJEKA SESTRA”. Kafić njegove sestre u Rijeci, objašnjava. Ženska do njega ispisuje nježnim rukopisom: “Velte Irena, ul. 18. studeni br. 141, Busovača, supruga Dankina”.
Megafon kreštavo kroz glazbu obznanjuje da je već počeo policijski sat. Policija je ušla u disko. Glazba se ne stišava. Sasvim simbolično, iz zvučnika odzvanja refren od Riblje čorbe: Nemoj srećo, nemoj danas. Jutro će promeniti sve. Dva policajca s identičnim uniformama kao i naši domaćini za pultom, sa strojnicama na ramenu, dolaze i osobno upozoriti da se obustavi muzika. Nema nikakve nervoze, a ni žurbe. Danko mijenja novu kazetu.
Za desetak minuta, prostor se prazni. Prestaje i glazba. Neki ostaju. Jedan momak u uniformi, klateći po ispražnjenom podiju, zalazi za pult. Ne sviđa mu se nova politika:
– Koga će Roso pomirit? Ljudi, koga Roso može pomirit? Nas i balije… jebo te bog? Šta će Roso…
Danko pakira opremu, ubacuje i karton piva. Ispred ulaza kombi “tamić” s uključenom plavom bljeskalicom. Nekolicina gostiju razgovora s policijom, ostali se razilaze, većinom desno, prema glavnoj ulici. S boka kuće, na površini od tucanika, razgorijeva se nekakav drveni komad namještaja.
Jedna veća grupa momaka, većinom u uniformama, nastavlja zagrljena, zatvarajući glavnu ulicu cijelom širinom. Pjevaju iz sveg grla, najprije poduže dijelove pjesama, pa onda sve kraće, istiskujući svaku prije nego završe pripjev.
Policajci s kombijem i metalnim glasom megafona „molimo vas da…“ uspijevaju da se posjetitelji raziđu. Oni doduše uzvraćaju vriskom, psovkom i uzvicima “auu”. Posežu za ultimativnim repertoarom: „nećete u Srednju Bosnu, niste ni prije..” (s “balijama” umjesto “četnika”), „liebe Deutschland“, pa okreću na „napile se ulice“ i „samo nebo zna“… Zvjezdano nebo, koje je domalo njihove siluete niz cestu posulo mrakom.
Ivo Lučić, polis.ba
Ovo je osma, posljednja, reportaža Ive Lučića, koje ekskluzivno objavljujemo na Polisu. On je kao novinar u ožujku 1994. pratio konvoj Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH.