www.polis.ba

MRAK, KIŠA, UMOR I SAN: Konvoj Humanitarni putovi 3/1994. Split – brčka Posavina: 4

Zaustavljamo se. Kiša lijeva, mrkla noć. Zašto smo stali, ne zna se. Filip gasi motor da barem možemo čuti zvukove. Ako i postoji, pratnja je daleko naprijed i nije jasno od kakve pomoći može biti

Novinar prati dvadeseti po redu konvoj Udruge “Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH”, kojeg organizira osam dobrotvornih udruga, a najviše Merhamet i Kruh sv. Ante. Prethodni su doprli do svih mjesta u Bosni do kojih se ne mora ići preko okupiranih dijelova, s ukupno preko šest tisuća tona pomoći. Ovo je drugi konvoj uopće koji je bio upućen brčanskim selima s južnu stranu koridora, kojim je srpska vojska presjekla Posavinu. Konvoj je na put dug 580 kilometara krenuo iz Splita (Stobreč), 25. ožujka 1994. u 6 sati, s 24 kamiona i 370 tona pomoći. Na odredište, u Seonjake, stigao je ujutro 27. ožujka 1994. Osim vozača, pretežno profesionalaca, ljudstvo konvoja činila su dvojica vođa – Kruha sv. Ante i Merhameta – dobrotvorka iz Italije rodom iz Brčkog s mužem, tamnoputa aktivistica američke dobrotvorne organizacije, postava za hitnu pomoć, dva fratra bogoslova i novinar. Na polazište se vratio 31. ožujka.

U medijima je s toga puta objavljena jedna reportaža u Hini, i dijelovi nekih reportaža u Startu nove generacije. Većina ih se ovdje objavljuju prvi put, malo više od trideset godina nakon toga događaja – u njegovo sjećanje. Tekstovi se ovdje objavljuju u formi u kojoj su napisani 1994., samo su podijeljeni u nove cjeline i dobili naslove. Što nije zapisano, otišlo je u vjetar, kao i većina problema koji se ovdje spominju. Nekoliko sudionika sam ovih dana kontaktirao da utvrdimo neke ljude i mjesta na fotografijama i oni su se srdačno odazvali, ali su se i sami osjetili bespomoćni pred silom zaborava.


Tunel Ponikva foto: Ivo Lučić

Sunoćica se razvlači kanjonom i učvršćuje se pred Varešom. U odnosu na Brezu, grad se doima znatno praznijim, ali ne i pustim. Ima ruševina. U središtu grada demolirano nekoliko prizemlja u zgradama. U jednoj od njih, rekoše, bilo je sjedište HVO-a. Od lovačkog hotela na Zvijezdi iznad grada tek zidovi plača. Tu su se vodile borbe. Crkva, čini se, neoštećena. U ovom gradu, izgleda, vođena je politika slična lokalnoj industriji, crnoj metalurgiji. Propale su i jedna i druga. Ugasila se i pilana koja je sada sjedište UNPROFOR-a.

Hotel Zvijezda foto: Ivo Lučić

Na izlazu iz grada, fra Franjo ište kruha od policije, da ima uz put. “Nek smo i to doživjeli, da fratar traži kruha”, odgovorili su mu navodno.

Zatim cesta prolazi kroz tunel koji nije obrađen iznutra. Strop se na nekim mjestima diže više metara i poprima oblik pećine, na nekim pak spušta da se jedva može proći. Zbog toga je Martin na svom kamionu morao sniziti konstrukciju prikolice. Ipak, zbog vododerina punih lokvama jedva gmiže kroz tunel, jer se vrh prikolice njiše prijeteći da će zapeti za stijenu čas s ove čas s one strane.

Konvoj napušta rijeku Ponikvu i penje se na uzvisinu i neko vrijeme silazi niz Krivaju. Jedna teče prema zapadu pa prema jugu, druga prema sjeverozapadu. No, u ovih par desetaka kilometara mi ćemo pratiti i Drinjaču, prema istoku i Gostelju prema Tuzli na sjeveru. A između njih “pasja preskakala”. Nije ni čudo, sve je to zbog činjenice da kružimo oko Olova, do kojeg, kako narodna pjesma kaže, može samo ptica ili kakva viša sila.

Izlazimo na dio makadama, preko prijevoja, uzak za širinu kamiona, s gadnim usponima. Da okolnosti budu još dosljednije, znatno je zahladilo i počela kiša. Od današnjih gotovo dvadeset stupnjeva dolinom Bosne i Lašve, prolazimo kroz mrzlu kišu, a zatim i snijeg. Zemljana podloga na cesti pretvara se u kašu s neugodnim kamenim ispupčenjima.

Djed Piljo, zaokupljen mukom, nije se pošteno odjenuo: na njemu je raskopčana košulja, još od danas, kao i sandale. Ne osjeća zimu, naprotiv, znoji se.

Zaustavljamo se. Kiša lijeva, mrkla noć. Zašto smo stali, ne zna se. Filip gasi motor da barem možemo čuti zvukove. Ako i postoji, pratnja je daleko naprijed i nije jasno od kakve pomoći može biti. Čekamo. Polazimo. Iza krivine svjetla konvoja s kojim se susrećemo u jarugi. Skupljamo se na sjedištima kao da će to pomoći da se lakše mimoiđemo, da jedan od dva kamiona u prolazu ne postane pretežak za siporinu uz nejasan rub ceste. Živci titraju. Tome pomaže neispavanost i, još više, činjenica da je Filip od jutros tek jednom malo jeo.

Vareš (fotografija snimljena u povratku konvoja, jer je u odlasku u Varešu bio sumrak) foto: Ivo Lučić
Vareš (fotografija snimljena u povratku konvoja, jer je u odlasku u Varešu bio sumrak) foto: Ivo Lučić
Vareš (fotografija snimljena u povratku konvoja, jer je u odlasku u Varešu bio sumrak) foto: Ivo Lučić

Kasnije imam potrebu rekapitulirati stazu: Visoko – Breza – Vareš – tunel Ponikva – Zvijezda – prijevoj Milanovići – Brateljeveći – Kladanj – Živnice. Nisam siguran da je to posve ispravno niti se dijelova puta sjećam; nisam ih u stanju ispričati. Ne znam točno šta je bila na trenutke grozomorna stvarnosti, a što sam prespavao. Sjećam se da je Filip polegao po volanu kako bi ga u oštrim serpetinama lakše motao lijevo i desno. Koji put zastao, vraćao i ponovo motao, strižući svojim mekanim pogledom otkud će izbiti opasnosti. I dalje isto odjeven. Cesta se pela pod nebo. Preko rupetina kamion poskače u mjestu, stvari, dokumenti i hrpa pisama razasipa se po kabini. Držim se objema rukama, zapevši nogama naprijed.

Na početku jednog novog uspona vozač zaostalog kamiona iz nekog od brojnih konvoja moli Filipa da ga povuče.

– Čovječe, ko te može povuć po ovom, ne znam oću li moć i sam.

Koliko ih je zastalo, ostalo, nestalo po mrkloj noći u bosanskim konvojima i karavanama kroz povijest?!

Umjesto 60, 1200 kilometara

Probudio sam se u dva ujutro na carinarnici, čini mi se,  Đurđevik pred Tuzlom. Kiša ulaganila, ali ne prestaje. Somnabulni susret s čuvarima i carinicima. Vojnici pričaju o gladi koja je tek minula, golemim ratnim gubicima koji su cijena učvršćenih linija. O slučajevima kad vojnik nakon dvadeset kilometara pješačenja do linije obrane ne pojede kruh koji je dobio za ručak, nego ga ostavlja da ga ponese “svojim tićima” doma. O tome kako su ga na Teočaku „Srbi“ otrovali nadražljivcima.

– I mi smo vratili pićka im materina. – Uzvraćalo se, navodno, klornim bombama za povoljnog vjetra. Moli da mu prodamo kutiju cigareta, da barem “zapali ko ćovjek”. Od kamiona do kamiona po kiši carinici zadižu pokrovce, strpljivo i uljudno obavljaju svoj posao. S džepnom lampom prošaraju po balama u prikolici, brišući potom blato s ruku.

Polazimo i s ove zadnje postaje. Poredak kamiona u konvoju sad više nitko ne mari. Snaga je na izmaku, a kraj na dohvat ruke. Naš i Pejin kamion ostaju zadnji. Nastojimo se barem održati udvoje. Filip otvara prozor da mu svjež zrak ne da zaspati. Bliži se zora. Njegov kamion pravi sve šire lukove u krivinama. Kaže, kad trepne kapcima, nije siguran hoće li ih moći ponovo otvoriti.

Teren se postupno pretvara u ravničarski. Nigdje žive duše. U jedna doba iz mokra mraka izranjaju HVO policajci, na posljednjoj kontroli. Na lijevo je skretanje za Gradačac, mi produžujemo pravo. Žele nam dobrodošlicu i kratko referiraju kako je sve u redu. Nedugo zatim, silazimo s glavne ceste koja nastavlja do dvadesetak kilometara udaljenog Brčkog. Presjekli su je srpski vojnici par stotina metara dalje, tu u Dubravama, kod “Mancine kafane”, nedaleko od crkve i samostana Bezgrešnog začeća BDM.

Iz Vareša prema Zvijezdi foto: Ivo Lučić 

Kuće bez svjetala. Ulazimo u ograđeni prostor “Poljotrga” u Seonjacima. To nam je odredište. Pejin put konvojem, od Vinkovaca do ovdje, umjesto jučerašnjih šezdesetak kilometara izdužio se kao od Berlina, preko 1200 kilometara. Njega, kaže, zapao takav koridor.

Ulazimo u pregrijanu prostoriju okruženu dvorištem lokava. Unutra škiljavo svjetlo po kome ne možeš razaznati lica domaćina. Dok se dogovaraju o tome šta dalje – vani na kiši se barem malko vidi od svitanja – Filip je zaspao na ležaju u kabini. Dogovoreno da se roba počne istovarati u osam sati. On je htio biti prisutan cijelo vrijeme – jer je za nju “potpiso” – pa je ostao budan do četiri popodne, razvozeći hranu po raštrkanim selima. Nije spavao ni jeo 36 sati. Oko 13 sati zatekao sam ga sva u blatu na jednoj krivini pomažući Niki, kome je kamion zaglibio pred Gornjim Rahićem.

Malo podalje, nailazimo na skupinu momaka okupljenih oko šargije:

“Volimo te Bosno mila
jer si svima fina
jer si svima fina…”.


Ivo Lučić, polis.ba


Ovo je četvrta reportaža Ive Lučića, od njih osam koje ćemo objaviti na Polisu, koji je kao novinar u ožujku 1994. pratio konvoj Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH.


 [1]  [2 [3]