Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
TUZLANSKA ALKEMIJA: Konvoj Humanitarni putovi 3/1994. Split – brčka Posavina: 7
Početkom ožujka, za najvećih nedaća, cijena brašna narastala je i do 25 maraka po kilogramu, šećera do 50, ulja 40. Cigarete (niški “Vek”, pretežno) po kutiji plaćali su do 25 maraka, a za kilogram kave trebalo je i po 120 maraka. Domaćini napominju da su se cijene mijenjale nekoliko puta dnevno
Novinar prati dvadeseti po redu konvoj Udruge “Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH”, kojeg organizira osam dobrotvornih udruga, a najviše Merhamet i Kruh sv. Ante. Prethodni su doprli do svih mjesta u Bosni do kojih se ne mora ići preko okupiranih dijelova, s ukupno preko šest tisuća tona pomoći. Ovo je drugi konvoj uopće koji je bio upućen brčanskim selima s južnu stranu koridora, kojim je srpska vojska presjekla Posavinu. Konvoj je na put dug 580 kilometara krenuo iz Splita (Stobreč), 25. ožujka 1994. u 6 sati, s 24 kamiona i 370 tona pomoći. Na odredište, u Seonjake, stigao je ujutro 27. ožujka 1994. Osim vozača, pretežno profesionalaca, ljudstvo konvoja činila su dvojica vođa – Kruha sv. Ante i Merhameta – dobrotvorka iz Italije rodom iz Brčkog s mužem, tamnoputa aktivistica američke dobrotvorne organizacije, postava za hitnu pomoć, dva fratra bogoslova i novinar. Na polazište se vratio 31. ožujka.
U medijima je s toga puta objavljena jedna reportaža u Hini, i dijelovi nekih reportaža u Startu nove generacije. Većina ih se ovdje objavljuju prvi put, malo više od trideset godina nakon toga događaja – u njegovo sjećanje. Tekstovi se ovdje objavljuju u formi u kojoj su napisani 1994., samo su podijeljeni u nove cjeline i dobili naslove. Što nije zapisano, otišlo je u vjetar, kao i većina problema koji se ovdje spominju. Nekoliko sudionika sam ovih dana kontaktirao da utvrdimo neke ljude i mjesta na fotografijama i oni su se srdačno odazvali, ali su se i sami osjetili bespomoćni pred silom zaborava.
Kad ne bismo znali da je na manje od 20 kilometara crta obrane, zaključili bismo da Tuzla ne drží do komunalnih standarda. No, taj je grad u više navrata bombardiralo dalekometno srpsko topništvo, a lokalni listovi pišu čak i o nekim ozloglašenim ruskim raketama “volkov”. Neprestance je izložena oštroj neprijateljskoj propagandi. Osim što je “obukla” silu vojnika, u posvemašnjoj izoliranosti imala je prehraniti brojne stanovnike i izbjeglice, te “izmisliti” niz gospodarstvenih proizvoda, od ratnih do onih za prehranu.
Po procjenama ovdašnjeg Caritasa, u gradu se, uz kolebanja, nalazi oko 60 tisuća izbjeglica, a u cijelom okrugu oko 250 tisuća.
Izbjeglih Hrvata je mali postotak, jer su izbjeglice s ugroženih hrvatskih područja većinom u početku otišle preko Save. Mnogi su se požalili da su prepušteni sami sebi, tvrdeći da su izbjeglice primale “neku crkavicu” od UNHCR-a, a domaćini ni od koga.
„Prošli smo gore i od Sarajlija: tamo su barem dijelili kakvu-takvu pomoć preko mjesnih zajednica”, može se čuti.
Početkom ožujka, za najvećih nedaća, cijena brašna narastala je i do 25 maraka po kilogramu, šećera do 50, ulja 40. Cigarete (niški “Vek”, pretežno) po kutiji plaćali su do 25 maraka, a za kilogram kave trebalo je i po 120 maraka. Domaćini napominju da su se cijene mijenjale nekoliko puta dnevno.
Opskrba i ratna proizvodnja
Fra Mladen Jozić, vikar Franjevačkog samostana u Tuzli kazuje da je Caritas od početka podijelio preko 500 tisuća tona hrane, ne računajući odjeću i obuću, ali da su u najgora vremena zatečene zalihe preusmjeravali u minimalnim količinama – isključivo civilnom stanovništvu. “Ljudi su svjesni šta smo imali, pa nije bilo tako masovnih navala. Minimalno smo iznalazili za pojedinačne zahtjeve, nekad se događalo – tek korom kruha”.
Važan opskrbljivač Tuzle, osobito hrvatskog pučanstva, bila je Hrvatska zajednica “Soli”. Nakon što je konvoj od preko 500 kamiona u kojem je sudjelovao i tuzlanski HVO, zaustavljen i orobljen u području Viteza početkom ljeta prošle godine, zatvorene su komunikacije većeg dijela Bosne. Od tada je, priča nam komercijalni direktor poduzeća “Soli” Jozo Piljić, Hrvatska zajednica uspostavila stalnu komercijalnu liniju s Varešom. Onamo je “po povoljnim cijenama” od Srba nabavljan prije svega šećer, ulje, cigarete i kava.
“Određene količine išle su HVO-u i Armiji BiH, a za građanstvo smo imali dosta povoljne maloprodajne cijene. Npr. ulje 8-13, šećer 6-9 maraka”.
‘Oslobođenjem’ Vareša prekinut je i taj kanal, negdje krajem listopada i počekom studenog prošle godine. Od tada je “Soli“ preko 107. gradačačke i 108. HVO brigade nabavljala nešto poljoprivrednih proizvoda (kukuruza, graha i krumpira) i otvorila sistem društvene prehrane, objašnjava Piljić.
Domaće tvornice počele su proizvoditi neke vrste pogonskog goriva za automobile. Za njihovo spravljanje, navodno, koristi se benzol (nusproizvod u koksari) pomiješan s rabljenim motornim i uljima iz trafo-postrojenja. Alkemijska smjesa služi za nevolju, ali brzo uništi vozilo, osobito plastične dijelove stroja. Tuzlanski kemijski giganti proizveli su i biljno jestivo ulje, mineralnu vodu, neke lijekove, alkoholna pića (votka, konjak, rum), i druge proizvode, ali “najveća je pamet otišla u namjensku industriju”. Tuzlanski ratni kuriozum su i grudobrani s vrećama napunjenim solju, jer je i s krajnje malim kapacitetom tvornica ubrzo presolila sve potrebe.
Caritas i kulturna društva
Krajem ožujka, humanitarne prilike su se znatno poboljšale. Hrvatsko-muslimanski sporazum otvorio je puteve, pa konvoji “žita i soli” stižu gotovo svakodnevno. Na tržištu brašno, ulje i cigarete vrtjeli su se oko 6 maraka, a kava oko 60. Prema telefonskom razgovoru s ljudima iz “Soli” od 7. travnja, u maloprodaji te tvrtke, cijena se brašna spustila na dvije, a ulja i šećera na pet maraka, što su ujedno najniže cijene u Tuzli.
Ispred Caritasa smo zatekli nekoliko stotina osoba. Fra Mladen kaže da je to uobičajeni broj. Zahvaljujući konvojima Caritas dnevno podijeli oko 500 paketa u kojima se nađe: “3-4 kg brašna, 2 kg šećera, 1 litra ulja, konzerva, tjestenine, deterdžent, sapuna za Uskrs i slatkiš”.
Psihoza je i dalje velika. Pomoć nam je i dalje alarmantno potrebna – napominje vikar Franjevačkog samostana u Tuzli.
Unatoč isposništvu u tom gradu nije zamro kulturni život. To može iznenaditi samo neupućene, upozoravaju domaćini i nabrajaju povijesne podatke o stoljećima organiziranog školstva, jakoj duhovnosti, arhitekturi… Podsjećaju da je prvo narodno kazalište u Bosni i Hercegovini otvoreno upravo ovdje – 1898. godine, da su početkom stoljeća osnivana masovna kulturna, umjetnička i športska društva, te da su, pohvališe se, u njima prednjačili Hrvati Soli.
Dobar dio njih oživjeli su početkom devedesetih. Obnovljen je rad osamdesetogodišnjeg “Hrvatskog doma”, pokrenut je HKD “Napredak” (sekcije: literarno-jezička – 15 javnih nastupa, tamburaška – 20 nastupa, ženski pjevački zbor – 17 nastupa, “Hrvatski glasnik” s preko 20 brojeva), ponovo je pokrenuto HSD “Zrinski” (s nogometnim, košarkaškim, šahovskim i rukometnim klubom), itd.
Prof. Čestimir Dušek vodi ženski zbor, piše i harmonizira za Crkveni zbor. Ženski zbor uvježbava u garaži. “Vjerovao sam da ćemo prvi put moći nastupiti tek na Božić, a nastupili smo, na moje veliko iznenađenje, već u maju”. Kad se otvore putovi želja im je nastupiti u Zagrebu i na svjetskim festivalima zborova. Čestimirova supruga Zdenka predsjednica je “Hrvatskog doma” i ta je kulturna obitelj, kažu, odista zadužila Tuzlane.
Izazovi „pretpočinjvanja“
Društvo “Soli” financira niz tih društava, a također, financiralo je i 115. HVO brigadu “Zrinski”.
Direktor Drago Jurić izlaže namjere firme da uspostavi tijesnu suradnju s gospodarstvom iz Hrvatske. “Ovdje bi bile povoljne male privredne jedinice, jer je hrvatsko pučanstvo locirano oko Tuzle. U svojim planovima razvoja se puno oslanjamo na matičnu državu. Naravno, na gospodarskim kriterijima. Cilj nam je nabaviti što veću količinu roba što povoljnije po pučanstvo, jer se ne želimo baviti ratnim profiterstvom; da uposlimo ljude jer ih je puno ostalo bez posla, i da stvorimo naša poduzeća u Hrvatskoj, na čemu već radimo u Splitu”.
Sukobi su Srednjoj Bosni odrazili su se i na ovdašnje prilike. Gradska vlast (drže ju reformisti) “namjeravala je eliminisati poduzeće. Jedno smo vrijeme mislili da ćemo morati pristati na to da bi preživjeli”, priča Jurić.
U tom naletu, 19. studenoga prošle godine, uz ostale, uhićen je direktor Jurić. On je proveo u pritvoru 20 dana. Uhićena su, također, i dva člana upravnog odbora firme: Tomislav Mršić direktor d.d. TDI i šef nabave Mirko Vajand, koji su još uvijek u pritvoru. Sva trojica su članovi Općinskog odbora HDZ-a.
Prema tužiteljici Vildani Helić (odvjetnik je Rifad Konjić, tandem poznat iz afere Agrokomerc) okrivljeni su kao rukovoditelji dviju firmi sklopili štetan ugovor o proizvodnji benzina. Nakon pet mjeseci vještačenja – poslovanja TDI-a od pet mjeseci – nije pronađena krivnja, a ni osobna korist pritvorenih.
Jurić cijeli slučaj objašnjava političkim motivima jer je ugovor, kaže, “verifikovao izvršni organ Okruga Tuzla”. “To je politička stvar koja će se tako i riješiti, vjerojatno već ovih dana”, kazao je Jurić. Do 7. travnja, kad smo provjerili, ostalo je po starom.
Afera je Hrvatima teško pala, osobito jer se poklopila s odlukom Predsjedništva BiH o “prepotčinjavanju HVO postrojbi u jedinice Armije BiH”. Poticaj za takvu odluku dalo je rukovodstvo općine Tuzla 9. studenoga, uputivši zahtjev Aliji Izetbegoviću da se ukinu HVO brigade milom ili silom, kaže predsjednik Općinskog odbora HDZ Tuzle Ante Zvonar. Zahtjev je obrazložen namjerom da se spriječi širenje sukoba iz Srednje Bosni na tuzlanski kraj. “Argumenti su deplasirani, jer je HVO brigada Zrinski iz Tuzle od početka bila u sastavu II. korpusa Armije BiH”, ocjenjuje Zvonar.
„Teritorijalna jedinica“
“Nismo prihvatili ponudu da budemo ‘hrvatska brigada’, jer nema ni muslimanskih! Nismo imali izbora, jedino smo možda mogli odugovlačiti”, objašnjava Zvonar. Tako, 10. siječnja ove godine ukinuta je 115. HVO brigada “Zrinski”, dobro opremljena i uvježbana postrojba. U redove Armije se, navodno, “javio mali broj vojnika, samo koji su znali da će biti odmah pozvani”.
Odnosi u Tuzli su se pogoršali, zavladala psihoza, kazuju domaćini. “Do tada, bez obzira na rat i što smo ginuli, nikad se nije slobodnije čuo hrvatski glas u Tuzli, niti se više uradilo, što vidite i po ovim društvima”, objašnjava Zvonar.
Dogovori Muslimana i Hrvata na vrhu zaustavili su, izgleda, pogoršanje prilika u Tuzli i doveli do stanovitog popuštanja. Otvaranje komunikacija i bolja opskrbljenost stvorili su drukčije ozračje, prvenstveno u općem raspoloženju ljudi, koje je dobra podloga za, kako je zovu, “pametniju politiku”.
Predsjedništvo tuzlanskog HDZ-a sazvalo je sjednicu Općinskog odbora, koja bi se, da su se nastavile teške prilike, “morala održati u ilegali”. Za jednu od glavnih tema predviđena je rasprava o mogućnosti stvaranja teritorijalno-političke zajednice za Hrvate Soli, prema odredbama koje nudi Ustav Federacije. “Ustav pruža dovoljno mogućnosti za ispunjenje konstitutivnosti hrvatskog naroda u području Soli. Imamo sve kadrovsko i druge potencijale za ispunjenje načela”, dodaje Zvonar.
Inače, Hrvati čine 23 posto općinskog pučanstva, ima ih i znatan broj među 17 posto građana koji su se na zadnjem popisu izjasnili kao Jugoslaveni (u ukupnom broju je 44 posto Muslimana i 22 posto Srba). “Katastarski, preko 60 posto zemljišta ovdje je vlasništvo Hrvata, imamo menadžere, profesore, intelektualce…”, zaključuje Anto Zvonar.
Oko Kladnja
Planinski dijelovi od Kladnja do Vareša, koji su u dolasku izgledali kao ružan san, bili su pravo uživanje u povratku. Dan je sunčan, obrisi oštri do u daljinu. Cijelo nas vrijeme prate stidljivi bosanski potočići tu i tamo koja rijeka. Probijaju se kroz stijene, između jela, na momente se nadmeno šire po komadu doline. Kroz granje ih vidiš niz kakvu padinu tek u odbljesku. Od njih možeš umaknuti tak na planinski vrh ili prijevoj.
Na jednom takvom, prijevoju Mladoševac kod Kladnja, gdje smo se jedva popeli uz pomoć lanaca, čekajući da se saberemo u kolonu, prilazi nam unproforac s osmatračnice na samom vrhu i ljubazno nas moli da nastavimo put što prije, jer njegovi očekuju veći konvoj iz suprotnog smjera.
Dok razgovaramo, do nas nepomično čuči Smail Ahmedović (1941) iz Starića kod Kladnja. Kao kip, svjetionik. Smail nas gleda bez imalo zazora, ne pokazujući nikakav osjećaj, motri nas kao slike. Kad sam mu se obratio, Smaila su prenule riječi. Začudio se, i odgovarajući na pitanje “kako se živi”, odgovara iznenađeno: “Kako to Vi… njihove jezike… vidim ja, Vi ste neki stručnjak…”
U podnožju, na mjestu zvanom Alijina Luka, pod jelom mirno sjedi gorštak Halid Mendžo (1939). Čuva dvije krave i nešto koza. U ruci djelja drvene predmete. Ne obazire se na nas. Izbjeglica je iz Han Pijeska. “Imam osmero ćeljadi: dva sina su mi ranjena, a ono je ostalo ispravno”. Priča: “Najgore je što nema hljeba. Sve se ostalo mere bacit: i duhan i kafa. Na nas osmero 34 kila brašna mjesećno, pa ti raćunaj. Zamutimo po malo brašna i krompira u tepsiju, i tako… Ali, nema hljeba do hljeba!”
Ivo Lučić, polis.ba
Ovo je sedma reportaža Ive Lučića, od njih osam koje ćemo objaviti na Polisu, koji je kao novinar u ožujku 1994. pratio konvoj Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH.
