“Križevno” Božje lice

Nedjeljna liturgija Druge korizmene nedjelje svake godine donosi evanđeoske tekstove o Isusovom preobraženju na Gori. Na taj se način stvara svojevrsni korizmeni diptih: Prva korizmena nedjelja u središte stavlja Isusove kušnje, a Druga njegovo preobraženje, Isusovo ljudsko i božansko lice, patnju i proslavu, zemlju i nebo, križ i uskrsnuće.

No, na Istoku se događaj Preobraženja, kao zaseban blagdan, slavi se još od najranijih vremena, dok se na Zapadu ustalio tek sredinom petnaestoga stoljeća (1457.). Naime, njega je takvim za cijelu Katoličku Crkvu utemeljio Papa Kalist III., neposredno nakon bitke za obranu Beograda (1456.), u kojoj je sudjelovao i sv. Ivan Kapistran. Uz blagdan Isusovog preobraženja isti je papa, na spomen navedene kršćanske pobjede nad Turcima, uveo i običaj da se ujutro, u podne i navečer uz zvonjenje zvona moli Anđeoski pozdrav. U nekim krajevima našega podneblja ovaj blagdan odavno nosi zanimljiv naziv Božje lice, a slavi se osobito u Sjevernoj Hrvatskoj.

Proslava blagdana Preobraženja Gospodinovog spomen je čin Isusovog čudesnog preobraženja pred svojim izabranim učenicima na Gori – o čemu izvještavaju sva trojica sinoptika, što ovaj događaj čini povijesno još utemeljenijim. Kažemo na Gori, jer se zapravo do danas ne zna točno o kojoj gori se radi: Taboru, Hermonu, nekom brdu u okolici Cezareje Filipove ili pak negdje drugdje. Evanđelistima, očito, nije toliko važno izvijestiti gdje se dogodilo, nego što se dogodilo. A što se, zapravo, dogodilo?

U odnosu na drugu dvojicu sinoptika, Marko – čiji opis događaja Preobraženja Crkva ove godine stavlja pred nas (Mk 9,2-10) – se odlikuje sljedećim specifičnostima: Isus trojicu svjedoka – kod Marka uvijek Petar, Jakov i Ivan – vodi “u osamu”, tj. “same” (r. 2); odjeća preobraženog Isusa bila je toliko bijela da je “nijedan bjelilac na zemlji ne bi mogao tako ubijeliti” (r. 3); Petar, gotovo po običaju u ovom evanđelju, “nije znao što da kaže” (r. 6) i navedeni učenici “održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo od mrtvih ustati” (r. 10).

Uz navedene vlastitosti kudikamo su važniji Markovi teološki naglasci koji u bitnome pomažu razumijevanju ovog po svemu tajnovitog, odnosno otajstvenog događaja. Događaj Isusovog preobraženja Marko smješta između dvije Isusove najave (predskazanja) muke, smrti i uskrsnuća. U tom ga kontekstu, dakle, treba i promatrati, odnosno tumačiti. U uvodnom retku – koji iz nekog razloga nije u cijelosti donesen u misnom čitanju – Marko izričito navodi da se to zbilo šest dana poslije, odnosno doslovno “nakon šest dana”: nakon čega? Nakon za Markovo evanđelje veoma važnog događaja u Cezareji Filipovoj, događaja u kojem je Petar prvo ispovjedio da je Isus obećani Mesija, da bi već u sljedećem koraku, nakon što je Isus najavio svoju muku, smrt i uskrsnuće, pokazao na kakvog Mesiju doista misli: političkog, odveć ili samo ljudskog, kojem se to ne smije dogoditi (Mk 8,27-33). Budući da se usprotivio Isusovom polasku u Jeruzalem, na put poniženja i odbačenosti, na put muke i smrti, na doslovno križni put, Petar je od Isusa – kao nitko nikada – dobio veoma oštar prijekor (doslovno: “stani iza mene, sotono!”), jer mu nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko” (Mk 8,33).

Nakon za učenike vrlo neugodne situacije, jer je prijekor Petra zapravo i ukor svima njima, i jer opet u prvi plan dolazi njihovo od Marka stalno naglašavano nerazumijevanje Isusa, njegovog pravog identiteta – Markovim rječnikom učenička nevjera – Isus odlučuje učenicima dodatno pokazati (čitaj dokazati) tko je zapravo on, odnosno da imaju krivo svi oni koji ga svode na zemaljskog mesiju, na osobu kojoj se ne smije dogoditi križ, jer neće moći Židove osloboditi mrskog, poganskog okupatora i neće se uspostaviti zemaljska teokracija. Isus stoga izabire trojicu svojih stalih pratitelja – među njima i spomenutog Petra – i odvodio ih na Goru, u Božju blizinu, da ondje svjedoče Očevoj potvrdi Isusovog božanstva, ali i ispravnosti njegovog križnog puta. Sličnim riječima kao i na Isusovom krštenju Bog potvrđuje da je Isus njegov Sin, njegov Ljubljeni: ako su ove Božje riječi na krštenju bile izgovorene zbog Isusa, da počne mesijanski djelovati, onda su na Gori izgovorene zbog njegovih učenika, da konačno shvate ne samo Isusovo božanstvo nego njegovo mesijanstvo kojemu je križ neizostavni, ali ne zadnji element. Zato Isusa treba slušati (ne gledati!) i onda kada govori o nužnosti križa, svoga i križeva drugih; njegova je riječ za njegove nasljedovatelja obvezna i onda kada je “križevna” (B. Duda).

Doista, “razorna opasnost za kršćansku vjeru u Boga nije u stavu Isusovih protivnika nego u napasti da se njegov cilj želi ostvariti neovisno o njegovu životnom putu – putu stradanja i umiranja” (V. B. Jarak). Pravo razumije Isusa tek onaj koji ga doživi na križu i u uskrsno jutro, koji do Proslavljenog dolazi preko Poniženog, do Pobjedničkog preko Poraženog, do Uskrslog preko Raspetog. Nije slučajno da su upravo trojica učenika koji su svjedočili događaju Preobraženja, koji su vidjeli Isusovo božansko lice, koji su bili toliko zaneseni viđenim i doživljenim da ne bi silazili s brda, (po)zaspali u trenucima Isusove getsemanske muke, pred Isusovo konačno uzimanje križa na sebe: nema, očito tog nebeskog iskustva, tog gledanja Boga, tog mističnog iskustva nadnaravnoga, koje garantira ostajanje uz Isusa, ukoliko se ignoriraju Isusove riječi tko hoće ići za mnom, neka … uzme svoj križ, ukoliko se zaobilaze tj. preskaču njegove zapovijedi ljubavi i prema onima koji na nas tovare križeve.

Događaj Preobraženja i za nas je potvrda da je Bog s nama ljudima i onda kada se njegova odsutnost čini sigurnom, da nakon patnje slijedi proslava, da je, u konačnici, čovjekov kraj na nebu, a ne pod zemljom. No, valja sići s brda, valja svakodnevno prihvaćati svoj križ i uistinu ići za Isusom, njegovim, ne svojim putem, a njegov put do Uskrsnog jutra vodi preko Velikog petka. Valja, konačno, stalno preobražavati svoje srce da mu nije na pameti ono što je ljudsko, nego Božje, valja pred očima imati Božje “križevno” lice u nadi da ćemo ga gledati licem u lice, na Gori na kojoj nema ni tuge, ni jauka, ni boli, gdje ni smrti više biti neće (usp. Otk 21,4).

Stipo Kljajić