Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Legenda o planini (11): Prokoško jezero – od bisera prirode do ubogog vašarišta
Opći dojam svih nas, kad smo nakon petnaestak minuta sjeli u automobil i krenuli natrag, bio je identičan: nikad se više ne bismo vratili na ovo mjesto, u koje su nekada, u vrijeme austrougarske uprave, o čemu postoje i zapisi, hrlili turisti iz Zagreba i Beča, privučeni pričama o raju na zemlji
Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.
Nije do kraja jasno kako nastaju legende, ali je jasno kako se gase i nestaju. Dobar primjer je Prokoško jezero i legenda o njegovu nastanku. Jedno od najljepših bosanskohercegovačkih jezera, koje se nalazi na visini od 1636 metara, u čijim je vodama živio autohtoni vodozemac triton, postalo je posljednjih dvadesetak godina metom masovnog i divljeg turizma. Vodom se napaja iz površinskih i podjezerskih izvora, topljenjem snijega do kasno u proljeće i kišom u ostatku godine. Visoko iznad, sa zapadne strane, diže se Nadkrstac, najviši vrh Vranice. Jezero je dugo oko pola kilometra, a široko oko dvije stotine metara. S prosječnom dubinom od trinaest metara, najdublje je prirodno jezero u Bosni i Hercegovini.
Do Prokoškog jezera, najveće turističke atrakcije Vranice, može se stići iz više pravaca. Najkraći put s uskopaljske strane vodi preko Zlatnog guvna, odakle se penje uz Rosinj u pravcu Sarajevskih vrata. Nakon sat-dva vožnje, nailazimo na prvo vozilo, terenski automobil parkiran uz uski put, tik iznad provalije. Iako je relativno rano, temperatura zraka popela se iznad trideset stupnjeva, bez obzira što se nalazimo na visini od oko dvije tisuće metara. U blizini sredovječni muškarac i žena, sakupljači ljekovitog bilja, žanju srpovima gusto izraslu travu koja u širokom pojasu raste uz put, koja se može vidjeti na gotovo svim dijelovima planine. Nose odjeću dugih rukava i gumene čizme, da se zaštite od zmija.
Zaustavljamo se i izlazimo iz automobila. Anto Radić, naš vozač, koji poznaje sakupljače, raspituje se o stanju putova prema Prokoškom jezeru. Pitam muškarca, pokazujući na vreću u koju trpa požnjevenu travu, o kojoj je biljci riječ: Vrbovica, kaže on. Od nje se pravi čaj za one koji ne mogu prčit. Izgovara to prirodno, bez namjere da ispadne duhovit. U Bosni često možete naići na slične primjere, na ljude koji u govoru prirodno koriste psovku i vulgarnosti. Jezik tih priprostih, neukih seljaka, samodostatan i slikovit, koji se mijenja sporo ili nikako, često je rudimentaran, odvojen od bilo kakve prosvjećene tradicije. U takvom svijetu, vrbovicu, biljku koja raste na otvorenim prostorima, uz planinske putove i staze, od koje se spravlja lijek koji sprječava širenje prostate, moguće je opisati isključivo na taj način.
Objašnjava nam kako od proljeća do jeseni beru po narudžbi ljekovito bilje. Svake godine, kaže, uberu i prodaju od tri do pet stotina kilograma osušene vrbovice, ovisno o zahtjevu kupca, koju moraju brati prije cvjetanja, prije nego što izgubi određena ljekovita svojstva. (Stotinjak metara dalje, na proširenju uz put, na površini od oko stotinjak četvornih metara prostrti su najloni i cerade na kojima se vrbovica suši. Nekoliko sati kasnije, u povratku, zatekli smo muškarca kako prikuplja vrbovicu u bale koje slaže na stražnji dio vozila.)
Iako je 2005. proglašeno spomenikom prirode, to nije spriječilo pojedince da oko Prokoškog jezera, uz prešutnu suglasnost lokalnih vlasti, izgrade brojne turističke objekte: vikendice, restorane, apartmane… Danas, po raspoloživim podacima, na prostoru oko jezera nalazi se preko tri stotine nelegalno izgrađenih objekata, nasumično nagomilanih uz jezero, koje vlasnici iznajmljuju, uglavnom turistima iz bogatih arapskih zemalja, naviknutih na luksuz i neke druge, potpuno drugačije pejzaže, kojima je Prokoško jezero, pretpostavljam, najbliže predodžbi raja na zemlji od svega što su dosada vidjeli. Na ovom mjestu oštro se sukobljavaju dva načina života: ovozemaljski luksuz s jedne i asketizam, koji je oduvijek bio jedini način života na planini, s druge strane, o čemu danas svjedoče tek krave i nevelika stada ovaca po obližnjim padinama.
Gledano izdalje, čim se jezero ukaže u daljini, pogotovo ako dolazite iz pravca Fojnice, još uvijek je to idilična slika. Kako se približavate, taj dojam blijedi. U izvore, koji napajaju jezero vodom, zabijene su desetine cijevi kojima se voda preusmjerava u vrtove i objekte kojih je iz dana u dan sve više. Umjesto prirodnog napajanja, u jezero se umjesto izvorskih slijevaju kanalizacijske vode. Divljačka devastacija dovršena je kad su mještani ubacili u jezero pastrmku koja je istrijebila autohtonog tritona, koji bi ionako izumro jer je riječ o vodozemcu koji živi isključivo u čistim vodama. Po plićacima uz obalu vide se jata riblje mlađi, što je nekad bilo nezamislivo. Po mišljenju stručnjaka, u toku je nepovratni proces pretvaranja jezera u močvaru, o čemu na najbolji način svjedoči pojas žabokrečine uz zapadnu obalu, koji se nezadrživo širi.
Nešto niže uz put prema Sarajevskim vratima, prije krivine iza koje se otvara pogled na jezero, izgrađena je umjetna bara promjera od oko sedam-osam metara u koju je uvedeno nekoliko vodovodnih cijevi iz obližnjeg potoka. Na informativnoj oznaci stoji da je riječ o posljednjem svjetskom utočištu tritona. Upitno je može li triton obitavati u blago zamućenoj vodi, kakva je ona u bari. Zaustavljamo automobil i snimamo baru. Prije nego što smo snimili prvi kadar, morali smo prekinuti jer je putom iz pravca Sarajevskih vrata naišlo desetak buggyja poljskih registracijskih oznaka iza kojih se podigao biblijski oblak prašine, jer već duže vrijeme, oko mjesec i pol, nije pala kiša.
Prije određenog vremena na ulazu u Prokoško jezero s fojničke strane postavljena je rampa na kojoj se naplaćuje ulaz. Slična rampa, koja još uvijek nije u funkciji, gradi se i sa zapadne strane. Prolazimo pored nje, spuštamo se prema jezeru, udaljenom stotinjak metara, i ostavljamo automobil na polupraznom parkiralištu koje je vikendom dupke puno. Ponedjeljak je, i većina gostiju koji šetaju oko jezera su arapski turisti, prepoznatljivi po upadljivim crnim nošnjama žena. Uglavnom je riječ o mlađim, dobrostojećim obiteljima, sudeći po odjeći muškaraca i djece.
Postavljamo kameru na obalu i započinjemo snimanje. Nešto dalje, stajao je zaštitar, sredovječni muškarac odjeven u crne hlače i crnu majicu. Držao je u ruci ručnu radio-stanicu i neprestano gledao prema nama. U jednom trenutku je prišao i uljudno nas pitao što snimamo. Kažem mu da je riječ o filmskoj ekipi, da snimamo film o Vranici. Požalio mi se kako na Prokoško jezero često dolaze televizijske ekipe koje lažno izvještavaju o stanju na Prokoškom jezeru. Tvrde, čak, govori nam, da su u jezero uvedene kanalizacijske vode.
“I ja sam čuo slične priče”, rekao sam.
“To nije istina”, kaže on, pa pokaže neodređeno rukom iza naših leđa. “Odvedena je tamo.”
Tamo gdje zaštitar pokazuje diže se padina kojom nije moguće odvesti kanalizaciju dalje od jezera, kao što to nije moguće niti na jednu stranu, jer je jezero utonulo u prirodnu uvalu okruženu sa svih strana brdima. Pretvaram se da sam mu povjerovao, i zaštitar, umiren, odlazi od nas.
Završavamo snimanje i odlazimo na ručak do obližnjeg restorana, u kojem se nude pite ispod sača. Usput smo planirali dopuniti baterije kamere, jer objekt ima solarne panele na krovu. Morali smo sačekati određeno vrijeme da se isprazni terasa na kojoj su ručali pristigli Poljaci. Ušli smo tek nakon što su turisti sjeli u buggyje i krenuli natrag, putom kojim su i došli. Cijelo vrijeme, sve dok se nisu izgubili iz vida, pratio ih je gusti oblak prašine koji je neodoljivo podsjećao na jutarnju maglu iznad rijeka.
Na pitu smo čekali oko četrdeset minuta. (Prijatno su nas iznenadile cijene u restoranu, koje nisu ništa više nego u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Pretpostavljam da te cijene vrijede za domaće goste, da su za strance osjetno više.) Dok smo čekali, pred nama su se, kao na otvorenoj sceni, odigrale dvije felinijevske scene.
Sredovječna žena koja iznajmljuje tri konja i jednog ponija za jahanje, a koja, sudeći po odjeći, boravi na Vranici, vodila je konja, odnosno kobilu, na kojoj je jahao preplašeni desetogodišnji arapski dječak. Za kobilom, koja je u sezoni parenja, kaskao je poni s nabreklim spolovilom, na što se kobila uznemirila. Žena je zastala i privezala ponija za obližnji drveni mostić koji vodi preko potoka koji se ulijeva u jezero. Dječak, vidjevši to, da je žena ispustila uzde, počeo je vrištati, na što se kobila uznemirila i počela trčati obalom jezera. Nastala je strka za kobilom i dječakom, koji je vrištao iz sveg glasa, u kojoj je sudjelovala vlasnica kobile i dječakova obitelj. Sve se, srećom, završilo bez bilo kakvih posljedica.
Druga scena vezana je uz iznajmljivača quadova, koji je uz put, nedaleko od nas, pokazivao dvojici petnaestogodišnjih arapskih dječaka komande na vozilima. Nakon kraćih uputa, dječaci sjedaju na vozila i kreću za iznajmljivačem prema Sarajevskim vratima. Dječak koji vozi iza prvog vozila, čiji quad poskakuje i trza, poprilično je nespretan. Ubrzo su nestali u oblaku prašine. Vraćaju se natrag nakon petnaestak minuta vožnje. Vlasnik quadova zaustavlja vozilo na mjestu odakle su krenuli. Dječak iza njega zaustavlja se u posljednji trenutak, tik uz prvo vozilo, na što je vlasnik pobjesnio.
“Izlazi!” povikao je, na što je dječak sišao s vozila.
Zatim je nekoliko minuta bijesno, iz sveg glasa, psovao. Dječak, zbunjen i preplašen tolikom provalom bijesa, nijemo je zurio u zemlju. Vlasnik je sjeo na quad i naglo ga startao, ostavljajući zbunjene dječake u oblaku prašine. Ubrzo se vratio, podižući prašinu, vozeći u quadu troje djece u dobi od sedam-osam godina. Dječak, koji je sjedio muškarcu u krilu, pritiskao je sirenu vozila. Nekoliko arapskih turista, koji su stajali uz put, nijemo su i s nevjericom promatrali taj prizor.
Gledajući tu scenu, pala mi je na pamet narodna izreka koju sam više puta čuo od majke u djetinjstvu, koja govori o ljudskoj bahatosti, a koja se navodno prepričavala među muslimanima: Kad se vlah (kršćanin, pogrdno, op.a.) najde, misli da nikad neće ogladnit. Slična izreka, pretpostavljam, kao što je to čest slučaj u Bosni, postoji i u nekim drugim dijelovima zemlje, samo s izmijenim akterima.
Napokon stiže ručak. Jedemo na brzinu, gledajući da što prije pobjegnemo odavde. Opći dojam svih nas, kad smo nakon petnaestak minuta sjeli u automobil i krenuli natrag, bio je identičan: nikad se više ne bismo vratili na ovo mjesto, u koje su nekada, u vrijeme austrougarske uprave, o čemu postoje i zapisi, hrlili turisti iz Zagreba i Beča, privučeni pričama o raju na zemlji.
S Prokoškim jezerom umrijet će i legenda o njegovu nastanku, koju je zapisao Jovan Popović 1931. Po legendi, Prokoško jezero, u kojem nije bilo dozvoljeno prati bilo što nečisto, nalazilo se na drugom mjestu. Jedna je žena, usprkos zabranama, oprala u njemu dječje pelene, na što se jezero podignulo i krenulo za njom. Ona je, u strahu, počela bježati, na što je začula glas koji joj je rekao da baci maramu s glave u obližnju uvalu. Kad je to učinila, kao čin žrtve i pokore, što upućuje na kršćansko porijeklo ove legende, jezero se slilo u uvalu preko bačene marame, na mjesto gdje se danas nalazi.
Trenutno stanje jezera pokazuje kako legende više nemaju moć i učinak na slušatelje kao nekada. Početkom 2020-ih, kad su lokalni zaljubljenici u planine čistili Prokoško jezero, ronioci su s dna izvukli više od dvjesto kilograma smeća. U proljeće 2025. započela je izgradnja asfaltnog puta u dužini od oko dvadesetak kilometara, između Fojnice i Prokoškog jezera, što predstavlja završni čin sveopće destrukcije koja se godinama odvija pred očima nezainteresirane javnosti.
U romanu Travnička hronika, Ivo Andrić na jednom mjestu opisuje bosanskog fratra koji objašnjava dobroćudnom mladiću iz francuskog konzulata zbog čega katolici ne popravljaju prolomljeni put između Doca i Travnika:
Gospodine, što je gori put to su turski gosti ređi. Mi bismo najvoleli kad bismo između njih i nas mogli metnuti neku neprelaznu planinu. A što se nas samih tiče, mi se malo pomučimo pa pređemo svaki put, kad nam treba. Jer, mi smo navikli na rđave puteve i na svake teškoće. U stvari, mi i živimo od teškoća. Nemojte nikome kazati ovo što vam kažem, ali znajte da nama, dok god u Travniku Turci vladaju, boljeg puta ne treba. Između nas rečeno, kad ga Turci i oprave, naši ljudi ga kod prve kiše ili snega isprovaljuju i raskopaju. To bar donekle odvraća neželjene goste.
Slična logika vrijedi i u ovom slučaju: zaljubljenici u planine godinama dolaze na Prokoško jezero kao na hodočašće – uhodanim stazama koje su se, poput legendi, prenosile s koljena na koljeno – u svim vremenskim uvjetima, u proljeće, kad se planinske staze pretvore u neprohodne jaruge ili u blatne kaljuže, ili zimi, po visokom snijegu. Izgradnjom asfaltnog puta dodatno je olakšan put Andrićevim neželjenim gostima, što će dodatno ubrzati dinamiku nestanka jezera koje već danas više podsjeća na ubogo postapokaliptično vašarište nego na nekadašnji biser prirode nadaleko poznat po svojoj ljepoti.
Josip Mlakić, polis.ba
Ovo je jedanaesti nastavak Mlakićeva putopisa obogaćen sjajnim fotografijama Mirka Pivčevića i Zdravka Terkeša.
I: Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
II: Kameni svatovi i međunacionalna podjela po planinskim vrletima
III: Legenda o planini (3): Na rimskim putovima
IV: Mali tetrijeb i medvjedići s ribnjaka
V: Radovan je najljepši ujesen
VI: Sudbinska povezanost ljudi i planina
VII: Mitsko mjesto Sebešić i legende o Crvenim zemljama
VIII: Zlatno guvno i fra Anđelove Zvizde
IX: Dobroška Vranica
X: Zimski pohod na Nadkrstac