Intervju sa Stankom Pericom: Ljudi vjere ne bi smjeli okretati glavu od migranata

Ove godine obilježava se 30 godina djelovanja JRS-a u Bosni i Hercegovini. Možete li nam opisati put koji je JRS prošao od ratnih godina do danas?

Kad su isusovačkog generala Pedra Arrupea u raznim intervjuima pitali zašto je uopće osnovao JRS, on bi najčešće odgovarao jednostavnom konstatacijom: „Morali smo reagirati.“ Mislim da bi se isto moglo reći za angažman u BiH. Jednostavno, opcija nije bila okrenuti glavu od ljudskih patnji i zatvoriti se u autoreferentnost. Angažman je olakšala činjenica da je globalni JRS postojao još od 1980. godine i već raspolagao iskustvom u sličnim situacijama, mrežom profesionalaca, volontera i donatora. To je otpočetka omogućilo da pomoć bude usmjerena na najpotrebnije i da se resursi učinkovito upotrijebe.

Danas su principi djelovanja JRS-a isti kao onda, no nijanse su naravno različite. Prisilno raseljeni su sada stranci kojima je BiH uglavnom tranzitna zemlja, a mi ih opet pratimo, služimo im i nastojimo zagovarati njihova prava. Ono temeljno što obilježava kršćanski pogled na suvremene migracije je uvjerenje u jednakost u dostojanstvu svih ljudi, neovisno o porijeklu, boji kože, kulturi, religiji ili nekoj drugoj razlici. Imajući to u vidu, ponovno ne možemo ne reagirati.

Kada pogledate protekla tri desetljeća, što smatrate najvažnijim doprinosom JRS-a ljudima i društvu u BiH?

JRS je isusovački apostolat, a isusovci su vjerskom kontekstu BiH neobična pojava. Najpoznatiji su kao nekadašnji upravitelji sjemeništa u Travniku, mnoga zvanja im je dala župa Borovica smještena iznad Vareša, a danas zajednicu imaju tek na Grbavici u Sarajevu. Takva naizgled  improvizirana prisutnost je tipična za isusovce. Naime, uz duhovne vježbe, temeljna karizma isusovaca jesu misije. Tijekom stoljeća se misionarski identitet profilirao u instinkt da se ide ondje gdje drugi ne mogu ili ne žele otići, odnosno u poziv na bivanje u periferijama. To je uvijek bila i misao vodilja JRS-a, koji nastoji pokriti one potrebe koje nisu pokrivene. U godinama nakon rata u BiH, kada je smanjila potreba za neposrednom humanitarnom pomoći, naš je rad bio fokusiran na djecu i odrasle žrtve mina. Jako je dirljivo bilo nedavno na proslavi naše obljetnice u Sarajevu čuti svjedočanstvo Ermina Jusufovića, koji je 1997. kao petnaestogodišnjak izgubio nogu u minskom polju. Ispričao je kako mu je JRS-ova skrb vratila samopouzdanje koje će ga kasnije učiniti višestrukim paraolimpijskim pobjednikom.

Mislim da ipak najveći doprinos nije u projektima, brojkama ili statistikama, već u tome što smo pokušali očuvati živom ideju da čovjek ne smije biti reduciran na naciju, religiju, status ili dokument. U društvu koje je dugo obilježeno podjelama, pokušavali smo uvijek stvarati prostore u kojima je moguće ponovno gledati čovjeka prije etikete. Dobro je to vidljivo i kroz kulturnu pozadinu naših trenutnih dvadesetak zaposlenika. Kada katolik, musliman, pravoslavac ili netko bez religijske pripadnosti zajedno služe ljudima u potrebi, tada nastaje nešto što govori više od formalnih deklaracija o suživotu.

JRS je kroz godine radio s ljudima različitih nacionalnosti, vjera i životnih priča. Koliko su upravo susreti među ljudima bili važni za obnovu povjerenja u BiH?

Rat je ljude naučio strahu, a strah uvijek pojednostavljuje drugoga. Čovjek tada više ne vidi osobu, nego pripadnika neke skupine. Zato su susreti toliko važni, jer oni vraćaju lice drugome čovjeku. U svakodnevnom radu smo često svjedoci toga kako se predrasude ruše i ogorčenosti zacjeljuju vrlo jednostavno: zajedničkim radom, razgovorom, brigom za djecu ili slušanjem nečije životne priče. JRS me je naučio koliko je istinita ona Andrićeva rečenica: „Ništa ljude tako ne vezuje kao zajednički i sretno proživljena nesreća.“ Bez obzira na to koliko duboke bile razdjelnice među ljudima, ona temeljna ljudskost, kada ju imaju priliku pokazati, ih na kraju ipak spaja.

Nekada se čini da bi nam dobro došao zajednički neprijatelj koji bi nas ujedinio. No, ljudi kojima je potrebna pomoć i oko kojih bismo se mogli ujediniti su tu pred nama. Tu ideju nastojimo konkretizirati programima senzibilizacije u školama, interkulturnim radionicama koje održavamo, zajedničkim slavljima važnijih praznika i blagdana u raznim državama i religijama, ekološkim akcijama u koje su uključeni domaći i migranti, te generalno otvorenošću za suradnju sa svima.

Danas JRS djeluje u BiH uglavnom na prostoru Sarajeva i Bihaća pomažući migrante i izbjeglice u potrazi za dostojanstvenijim životom. Koliko su njihove priče danas slične onima koje je BiH proživljavala prije 30 godina?

Postoje razlike u povijesnom i političkom kontekstu, ali na ljudskoj razini sličnosti su vrlo duboke. Kada slušate migrante koji govore o izgubljenom domu, dugim putovanjima, nestalim članovima obitelji i neizvjesnoj budućnosti, teško je ne prepoznati iskustva koja su mnogi ljudi u BiH proživjeli tijekom rata. Zbog tog svog iskustva ratnog stradanja, raseljavanja i obnove, BiH ima povijesnu zadaću pokazati da sjećanje na vlastitu patnju može postati izvor suosjećanja, a ne zatvorenosti.

S druge strane, ono što me često podsjeti na iskustvo BiH nisu samo priče o gubitku, nego i nevjerojatna upornost ljudi da krenu dalje. Kao što su mnogi nakon rata gradili novi život iz gotovo ničega, tako i današnji migranti unatoč svim preprekama nastavljaju vjerovati da je budućnost moguća. Ta nada možda je njihovo najveće bogatstvo. Zato je lijepo i inspirativno biti im blizu.

Iako JRS već tri desetljeća djeluje u službi najranjivijih, čini se da njihov rad ponekad nije dovoljno prepoznat, pa ni unutar crkvenih krugova, posebno kada je riječ o pomoći migrantima i izbjeglicama. Zašto mislite da tema migranata još uvijek izaziva određenu distancu ili nerazumijevanje među ljudima?

Migranti danas često postaju simbol mnogih strahova suvremenog društva. Ponajprije su to strahovi od gubitka sigurnosti, identiteta ili ekonomskih promjena. Kada ljudi žive u nesigurnosti, lako se zatvaraju prema drugome. Problem je što se migrante tada više ne promatra kroz njihove konkretne priče, nego kroz političke parole i pojednostavljene slike.

Ipak, pogrešno bi bilo biti u uvjerenju da su svi ravnodušni. Uvijek postoje ljudi koji žele pomoći. To vidimo među partnerskim organizacijama, među volonterima koji ostaju s nama u Bosni i po nekoliko godina, ali i po domaćem stanovništvu. Konačno, treba podsjetiti i da posljednji pape vrlo jasno pozivaju Crkvu da bude blizu migrantima i izbjeglicama upozoravajući da odnos prema njima zapravo testira autentičnost naše vjere. Naravno, netko će upravo u kršćanstvu naći razlog da ignorira nekršćane, ali tada ne govorimo o evanđeoskom kršćanstvu, već o identitetskoj ili tradicijskoj religioznosti.

Danas se često u BiH govori o umoru, podjelama i odlascima mladih. Može li iskustvo JRS-a pokazati da solidarnost i zajedništvo ipak imaju snagu mijenjati društvo?

Nadam se da to pokazujemo kroz različitost koju gajimo, kroz požrtvovnost kojom djelujemo, kroz uključivost koju promičemo. Veliko i važno svjedočanstvo u tom smislu daju i sami migranti. Njihova nada u bolju budućnost, spremnost da uče nove jezike, stječu nova znanja i grade nove odnose svjedoče o ljudskoj otpornosti i bazičnom optimizmu. To su kvalitete koje su potrebne svakom društvu.

Ideja da mi je drugi teret i frustracija, te da bi bilo bolje bez njega, jest ideja koja uvelike obilježava naša društva. Takav se stav širi po inerciji i nije potrebno utrošiti mnogo energije da bi ga se multipliciralo. Naprotiv, za stvaranje kulture susreta potrebno je potrošiti mnogo energije, a rezultati su pritom uvijek nesigurni. No, držim da je to nužna zadaća svih nas, a prvenstveno ljudi vjere. To je uski put, no njime smo pozvani koračati. Okrenuti glavu od nekoga jednostavno nije opcija.

---

Razgovarao: Ivan T.

---