Ružica Miličević 4 objava 0 komentara

U tim godinama nema više vremena za kajanje i prigovaranje nego za praštanje i prihvaćanje. To su godine u kojima možemo „uskrsnuti“ ili se živi zakopati

Jer kad u nepoznatom i nerazumljivom prepoznamo zajedničko, kao što su bol, radost, čežnja za sigurnim, zdravim i dobrim životom, onda možemo biti poput djece koja su ušla u tuđe dvorište i…

Povijest krvi bi trebala biti povijest čovječanstva, povijest primanja i davanja, povijest brige i zajedništva većine za manjinu

Mudrost čovjeka na bolesničkoj postelji je posljednja nematerijalna ostavština, posebna poruka. Ona je spona između svijeta živih i svijeta mrtvih