Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
SVAKODNEVNICA GRADAČCA: UMJESTO ČOKOLADE – KRUG NA TENKU – Konvoj Humanitarni putovi 3/1994. Split – brčka Posavina: 6
Ratne prilike, upozoravaju domaćini, nisu primjerene za ocjenu uobičajenog života Gradačca. Na gradski ritam utječe velik broj izbjeglica i vojnika koji donose drukčije navike. Iako vlasti ni do danas nisu ukinule odluku o evakuaciji stanovništva, mnogo se njegovih građana vratilo. Obavezni dio folklora, meračenje po baščama i slično, govori da je gradski život vitalan. Otvoreno je i više kafića
Novinar prati dvadeseti po redu konvoj Udruge “Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH”, kojeg organizira osam dobrotvornih udruga, a najviše Merhamet i Kruh sv. Ante. Prethodni su doprli do svih mjesta u Bosni do kojih se ne mora ići preko okupiranih dijelova, s ukupno preko šest tisuća tona pomoći. Ovo je drugi konvoj uopće koji je bio upućen brčanskim selima s južnu stranu koridora, kojim je srpska vojska presjekla Posavinu. Konvoj je na put dug 580 kilometara krenuo iz Splita (Stobreč), 25. ožujka 1994. u 6 sati, s 24 kamiona i 370 tona pomoći. Na odredište, u Seonjake, stigao je ujutro 27. ožujka 1994. Osim vozača, pretežno profesionalaca, ljudstvo konvoja činila su dvojica vođa – Kruha sv. Ante i Merhameta – dobrotvorka iz Italije rodom iz Brčkog s mužem, tamnoputa aktivistica američke dobrotvorne organizacije, postava za hitnu pomoć, dva fratra bogoslova i novinar. Na polazište se vratio 31. ožujka.
U medijima je s toga puta objavljena jedna reportaža u Hini, i dijelovi nekih reportaža u Startu nove generacije. Većina ih se ovdje objavljuju prvi put, malo više od trideset godina nakon toga događaja – u njegovo sjećanje. Tekstovi se ovdje objavljuju u formi u kojoj su napisani 1994., samo su podijeljeni u nove cjeline i dobili naslove. Što nije zapisano, otišlo je u vjetar, kao i većina problema koji se ovdje spominju. Nekoliko sudionika sam ovih dana kontaktirao da utvrdimo neke ljude i mjesta na fotografijama i oni su se srdačno odazvali, ali su se i sami osjetili bespomoćni pred silom zaborava.
S Humka, južne uzvisine nad Gradačcem, preko koje se jedino može i stići u grad, vidi se veliki dio Posavine. Odavde pogled obuhvaća Modriču, Šamac, Odžak, Orašje, Brčko i mnoga okupirana sela. Blage padine načičkane beharom u zalazak sunca se srebrene poput novogodišnje čestitke. Život u gradu, se doima ležernim. Zapuštenost ulica i brojne ruševine uobičajena je slika rata ne samo u gradovima koje s tri strane opasava prva linija obrane.
U središtu, na glavnoj ulici, mladež krati vrijeme. Zdravi i oni što ih je rat tjelesno okljastio, zajedno sjede po niskim zidovima uz cestu ili po uličnim pultovima. Vojničke odore, u koje su mnogi odjeveni, u ovakvim situacijama nose i iz koristi, ne samo iz obveze.
– Dvije za deset! – napadno će ulični prodavač cigareta odjenut u dijelu vojničke i dijelu civilne odore.
Sa zapadne strane povijesne jezgre s tvrđavom Gradine, pravog izazova za obližnje napadače, asfaltni sportski teren. Upravo posustaju takmaci u malom nogometu, što koriste ljubitelji “basketa” šireći se po terenu.
– Vidim da igrate nogomet, a prva crta je tu. Znači, može se… kakva je situacija? – započinjem s jednim od njih koji napušta teren.
– Neselektivno gađanje po dubini – šifrirano ispaljuje nogometaš i bez dodatnih objašnjenja ode za svojim poslom.
Ocjenu toga momka potvrdio nam je i zapovjednik II. bojne pri 107. viteškoj brigadi iz Gradačca Stjepan Ćaćić.
– Četnici sve češće noću topništvom napadaju središte grada. Pojačali su i snajperske napade od kojih je bilo dosta teških povreda. Maksimalno se ukopavaju, produbljuju ranije iskopane rovove! Dakle, odustali su od razmišljanja da zauzmu Gradačac. To su potvrdili i četnici u kontaktima s našim vojnicima koji su se upuštali u šverc cigaretama.
Malo niže desetogodišnji blizanci Amir i brat kojem nisam upamtio ime, vraćaju se iz škole koja nosi naziv “Ivan Goran Kovačić”. Na pitanja odgovaraju kratko. Na ono kako uče, kažu “svakako!”. Naš domaćin sekretar općinskog sekretarijata za društvene djelatnosti Marko Amidžić, koji je i sam sudjelovao u organizaciju ratnog školstva s ponosom ponavlja ime škole i bez zazora se smiješi dječjoj nehajnosti.
Devet osnovnih škola, koje su počele s nastavom u srpnju prošle godine, pohađa 3.400 učenika (među kojima je deseti dio izbjeglica) po programima “dvije godine za jednu”. Škole rade svim danima osim nedjelje – u prostorijama koje nisu namjenske, ali su sigurnije.
– Svako jutro roditelji procjenjuju hoće li poslati djecu u školu. – Uz njih rade gimnazija i tehnička škola, obje s oko 850 učenika.
„Promećali smo nekako“
Socijalne prilike, kažu netom su se bitno popravile. Kako je bilo?
– Do zadnjih mjesec dana nikako. Jako loše. Kilo kukuruza bilo je 5-6 maraka. Ne bi Gradačac umro od gladi, ali… Dugo ništa nisi mogao sledovati. Naši su učitelji nedavno dobili paket od Duhovne stvarnosti iz Zagreba, to im je prva plaća u ratu. Ako što i dođe… Ulje se dijelilo po dvije kašičice, a na obitelj 2-3 kila brašna – odgovara Marko.
Šećer je stajao 70 dema, nafta 25, kava 120.
Sada, kažu, za desetak dana, čudo od cijena. Nafta u slobodnoj prodaji po 4, benzin 5, šećer 15, kava 75, cigarete 4-5. Jedna kutija četničkih prije 10 dana 20 dema.
– Promećali smo nekako; najviše smo bili psihički… Djeca su mi u razvoju, a nemaš im šta dati, nema mlijeka… – objašnjava Kata Matanović koja prodaje u novootvorenom dućanu “Bokero”, a pomaže joj i suprug Slavko.
U njemu su trenutno sljedeće cijene: šećer 14, šećer-kocka 17, cigarete (HB, Partner) 6, puding 5, baterija 3, bombone 8, vegeta 200 g. 12, keksi 16, makaroni 8, deterdžent (Ava – Tuzla, Adria – Slovenija) 25 maraka, itd.
Kata nas nudi “Goldi” sokom od borovnice, koji proizvodi “Oranž klub Gradačac”. Njezina obitelj je cijeli rat provela u Gradačcu. Imaju dva sina stara deset i četrnaest godina.
– Ne bih nikad sebi mogla oprostiti da sam otišla – kaže i dodaje da nikada nisu imali problema koji bi bili slika narušenih muslimansko-hrvatskih odnosa. To potvrđuje i Slavko, koji radi u Centru za obavješćivanje. Istog je mišljenja i mladi zapovjednik Ćaćić, rodom iz okupirane Tramošnice, svršeni student prava. Jedan je od malobrojnih Hrvata koji se zadržao u toj bivšoj MHVO brigadi, koja je u početku brojila preko tisuću vojno sposobnih Hrvata.
– Nikada nisam imao takvih problema. Hrvati koji su ostali ovdje nisu se osjećali strano.
Podsjećam ga na grafit koji se zamjećuje na pročelju kino dvorane u središta grada, koji je prešaran, ali se poruka jasno čita: “Vratite nam Srbe, uzmite Hrvate – SDA”.
– Istina, bilo je sitnijih provokacija, ali nikad otvoreno ili pak prijetnji. Nelagodno sam se osjećao zbog tog grafita, a više mojih kolega i prijatelja je našlo za shodno da mi se ispriča. Po njima, radilo se o ispadu huligana – odgovara Ćaćić koga su liječnici prije tri dana utjerali u bolnicu zbog puknuća plućne maramice, a on je već sutra namjerava napustiti.
Hrvati u Gradačcu
Političke prilike u Gradačcu zacijelo su bile zategnute. O tome možda govori i činjenica da je nedavno s mjesta predsjednika općinskog izvršnog odbora smijenjen Marko Jurišić, najistaknutiji ovdašnji predstavnik Hrvata. Napetost je povećao i tekstuljak o rušenju katoličke crkve u Gradačcu, koji je pod njegovim imenom objavljen u tuzlanskom “Hrvatskom glasniku”, a kojeg se Jurišić odrekao. Crkva doista nije srušena, barem što se može vidjeti izvana, ali je pretrpjela oštećenja za koje domaćini kažu da potječu od samog početka rata (kao i pravoslavna, čiji je križ s tornja oboren na krov, točno u smjeru granate koja je doletjela iz Skugrića. Ni stranka (HDZ) nije radila za rata, HVO samo neko vrijeme.
Prema popisu stanovništva iz 1991. u općini je živjelo 56,4 tisuće stanovnika. Prema popisu starijem deset godina (zadnji nije izrazio narodnosni sastav) ondje je živjelo 57,51 posto Muslimana Bošnjaka, 21,6 Srba, 16,6 Hrvata, 3,26 Jugoslavena i 1,02 posto ostalih.
Očito dakle da Hrvati nisu ni mogli biti odlučujuća skupina u općini Gradačac, ali su kao dio jedinstvenog posavskog etnikuma (živeći većinom u selima Blaževac, Gornja i Donja Tramošnica, Donji Hrgovi, Turić i Orlovo Polje) u početku rata bili utjecajniji. Osobito su se počeli osipati nakon pada hrvatskog sela Tramošnica, sjeveroistočno od Gradačca. Marko se boji da su se mnogi snašli i u izbjeglištvu i strahuje da se neće vratiti.
– Vrijedan je to narod i ne želi biti na teretu. Vjerujem da su mnogi kupili parcelu u Slavoniji kako bi tamo došli na svoju zemlju, kaže.
Kao i svuda u ratu, sva se stavlja na vojnu sigurnost. To najbolje potvrđuju dva nedvosmislena primjera oceubojstva. “Ubojica provede 15 dana u istrazi, prizna i ako hoće na liniju, to je ‘u redu’ dok rat traje”.
Sporazum olakšao život
U jednoj ulici pažnju nam privlači neko glasno kloparanje. Desetak dječačića je dobilo “krug” na tenku za nagradu što su ga očistila. Šef posade tenka T55 Hamzalija Mehić nekadašnji je đak zagrebačke građevinske škole. Hamzalija sa sjetom spominje Zagreb i raduje se sporazumu Muslimana i Hrvata.
– Sporazum je omogućio da se diše otvorenim plućima i sasvim drukčije razmišlja – mišljenja je i Stjepan Ćaćić. – Popravila se socijalna situacija, a i moral boraca je bolji. Ima struja koje traže u njemu rupe, ali ih je zanemariv broj. Hvala Bogu da je takvo nešto učinjeno.
Ratne prilike, upozoravaju domaćini, nisu primjerene za ocjenu uobičajenog života Gradačca. Na gradski ritam utječe velik broj izbjeglica i vojnika koji donose drukčije navike. Iako vlasti ni do danas nisu ukinule odluku o evakuaciji stanovništva, mnogo se njegovih građana vratilo. Obavezni dio folklora, meračenje po baščama i slično, govori da je gradski život vitalan. Otvoreno je i više kafića.
Na jednoj omanjoj kući natpis “telefon”. Provirujemo kroz mali prozor nad vanjskim stubištem. Unutar jedan kauč, par stolica, stol za kojim ljudi sjede i čekaju svoj red. Nešto skraćenija pravila lijepog ponašanja dopuštaju da odamo dio razgovora: “…hej, nešto šušti… ja, ja… jesi li u planu kući… e. Nisam poslala. A da ti dođeš kući…” Jedna minuta sa Zagrebom stoji 2 DEM. “Ako zovu s druge strane ne plaćaš ništa”. To nije jedini privatni telefon u gradu.
Na dva zida, koja kao da su prenesena odnekud, parole koje su klinci nekada ispisivali. Njihov underground senzibilitet danas izgleda davna prošlost. “Oni imaju moć, mi noć”, “Ne gazite travu, pušite je”, “Cijela je Bosna ludnica, ovo je centar”, “Volimo Vas policijo, ljubitelji smo životinja” itd.
Ovo je sasvim drugo vrijeme. Grad je okružen. Kod srednjoškolskog centra linije su udaljene jedne od druge oko 100 metara. Koridor je poklopio dijelom i predgrađe. Industrijska zona se našla između položaja.
– Ovdje svatko uhom može odgonetnuti otkud dolazi granata – kaže Marko i nastavlja: – Ali, kad je nedavno zapaljen UN-ov transporter na jednom takvom položaju, NATO-vi avioni su kružili pola dana… i onda ništa. Nisu znali tko je gađao…ha!
Ivo Lučić, polis.ba
Ovo je šesta reportaža Ive Lučića, od njih osam koje ćemo objaviti na Polisu, koji je kao novinar u ožujku 1994. pratio konvoj Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH.