Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
PODRUČJE BEZ NAFAKE: Konvoj ‘Humanitarni putovi’ 3/1994. Split – brčka Posavina: 2
Cesta kojom nastavljamo odvaja se udesno. Ponovo izlazimo na makadam. Oko ceste rovovi, garež, na jednom pročelju s desne strane grafit: “Voli BiH ili je napusti”. Iz sasvim stučenog sela Bistrica zalazimo u kanjon istoimene rječice
Novinar prati dvadeseti po redu konvoj Udruge “Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH”, kojeg organizira osam dobrotvornih udruga, a najviše Merhamet i Kruh sv. Ante. Prethodni su doprli do svih mjesta u Bosni do kojih se ne mora ići preko okupiranih dijelova, s ukupno preko šest tisuća tona pomoći. Ovo je drugi konvoj uopće koji je bio upućen brčanskim selima s južnu stranu koridora, kojim je srpska vojska presjekla Posavinu. Konvoj je na put dug 580 kilometara krenuo iz Splita (Stobreč), 25. ožujka 1994. u 6 sati, s 24 kamiona i 370 tona pomoći. Na odredište, u Seonjake, stigao je ujutro 27. ožujka 1994. Osim vozača, pretežno profesionalaca, ljudstvo konvoja činila su dvojica vođa – Kruha sv. Ante i Merhameta – dobrotvorka iz Italije rodom iz Brčkog s mužem, tamnoputa aktivistica američke dobrotvorne organizacije, postava za hitnu pomoć, dva fratra bogoslova i novinar. Na polazište se vratio 31. ožujka.
U medijima je s toga puta objavljena jedna reportaža u Hini, i dijelovi nekih reportaža u Startu nove generacije. Većina ih se ovdje objavljuju prvi put, malo više od trideset godina nakon toga događaja – u njegovo sjećanje. Tekstovi se ovdje objavljuju u formi u kojoj su napisani 1994., samo su podijeljeni u nove cjeline i dobili naslove. Što nije zapisano, otišlo je u vjetar, kao i većina problema koji se ovdje spominju. Nekoliko sudionika sam ovih dana kontaktirao da utvrdimo neke ljude i mjesta na fotografijama i oni su se srdačno odazvali, ali su se i sami osjetili bespomoćni pred silom zaborava.
Prvi konak u Orašcu
U selu Orašcu je znatno toplije nego na Vranu. U lokalnoj krčmi nam se vraća raspoloženje i zaboravljamo sve nedaće. Fra Mišura se nametnuo kao enigma domaćim momcima obučenim u vojničko, s kojima su i tri cure. S vremenom sve više sumnjanju u njegov celibat, osobito jer su njegove pošalice sve aluzivnije.
– Đava ti je ‘vo pratar, bože mi prosti – komentira pojača gazdarica donoseći pića.
Prešao je na viceve iz domaćeg života o lopovlucima i udovicama, na što fra Franjo koluta očima i na duške prasne u smijeh. Ali, ni u kom slučaju ne može utjecati na Mišurin dnevni red i njegov sadržaj. S tri duple spira se prašina, malo se vraća toplota organizmu i oko 23.15 se vraćamo u kamione, u kojima ćemo prespavati.
Nastavljamo prije zore, bez kave, toaleta, umivanja, bez riječi. Oko kamiona poput pasa obilježujemo prostor koji napuštamo. Dok istjerujemo kamione – dozivanje nadvladava buku motora. Znatno lošijim makadamom nastavljamo po sjevernom obodu Ramskog jezera, nebrojenim krivinama uslijed kojih se jezero čini još veće. Pojavljuje se i prati nas rumenilo zore: po staklu vode otiskuje vrške Vrana sa snijegom, sanjiva naselja i Franjevački samostan – posađene naglavce. Nastojim u svemu otkriti značaj. Djed Piljo se smiješi, čuva energiju.
– Računali smo na probijanje koridora. Ovo nam je dalje…ih! Nije ni ovo lako. Gađali su nas Srbi oko Breze i Kladnja, ali šta su ona djeca propatila po rovovima. Pa ko im ne bi… – zastade Piljo i lice mu se zamrači.
Za par minuta tepa kamionu dok se provlačimo između stisnutih kuća nadomak Prozoru: “O, ma-li. Vidi ga!?”.
Nailazimo na prve tragove rata: porušene i zapaljene kuće, zapuštene ulice. Gdje su sad oni jadni ljudi koji su dovođeni statirati pred kamere kako u Prozoru četnici “nemaju šanse”… U izlozima ima i svježeg ananasa. Kažu: ovdje konjak jeftiniji nego u Splitu.
Agresija je sabila Bosnu: na kući pored puta napis “Radionica HVO Jajce”.
Sunce nas obasjava na prijevoju Makljen, oko 6.20. Prva rampa HVO-a, napuštena. Ježevi gurnuti ustranu, djelimice na kolniku. Malo dalje cestom niz padinu nailazimo na benzinsku crpku, posljednju na našem putu. Privatno je vlasništvo neke obitelji koja se cijela posvetila poslu: muž i žena toče, dječak obračunava i naplaćuje. Nema sumnje, rano će odrasti uz ovakvu klijentelu. Deseci kamiona naguravaju se na prilazu crpki. Dnevno, crpka proda 5 – 8 tona nafte po cijeni od jedne marke.
Miješaju se ljudi iz nekoliko konvoja. Za Brčko, za Tuzlu, za Zenicu, za Usoru…Onaj za Srednju Bosnu krenuo je devet sati iza nas. Stara i nova poznanstva. Mladi fratri pronalaze svoju bogoslovijsku škvadru. Mnogi se protežu, neki zure skupljenih ruku na jutarnjem mrazu. U prizemlju ogromne kuća u blizini, prostor koji je nekad bio restoran, ispunjen nekim ormarima, kramom. Starica sliježe ramenima pokazujući na gornje katove: “Sve puno vojske, sinko moj, đe će ti radit.”
Od Sičaja do Rostova
Kružeći okolo presijecam zamišljenu elipsu tridesetpetogodišnjaka u traperu. Kaže da je napustio Travnik u onom neslavnom povlačenju preko Vlašića, a sad se vraća kući. Nervozan je kako će ga dočekati u rodnom gradu, jer je “lajao SRNI protiv Muslimana. Sve su to oni gledali… Ko ih jebe, imo sam zašto. Sve su mi uništili”. Smatra da su “naši izmanipulirali sukob i da do njega nije trebalo doći. Nije pismen čovjek mogo dugo bit zapovjednik, odmah bi ga smijenili. Lagali su Tuđmana. Ja se vraćam pa šta bude da bude”.
Dok pokušavam nešto fotografirati s leđa me zove bračni par u poodmaklim godinama. U crnini su i s ruksacima na leđima. Muškarac sa sijedim brkovima, s požućelim rubom iznad usana, od duhana.
– Oprostite, znate li Vi kad se mijenja vrijeme? Nisam čuo dobro na radiju šta treba: vratit ili poćerat za jedan sat. – U ovoj situaciji u kojoj su sve mjere postale nevažne, čudim se tome pitanju i pitam se zar ovdje netko ima gdje zakasniti? Sustižemo ih spuštajući se magistralnom cestom. U hodu, bez okretanja, jednu ruku podižu u naš pozdrav, a drugom pridržavaju okrugle mješine ruksaka na leđima. Gubimo ih iz vida prolazeći kroz usjeke s tek napuštenim utvrdama, koje se nižu do prvog mješovitog punkta UNPROFOR-a, HVO-a i Armije BiH pred Gornjim Vakufom. Kontrolu prolazimo glatko, gotovo bez zastajkivanja. Filip kaže da se za kratko vrijeme puno toga poboljšalo u tretmanu konvoja.
Gradom uz cestu nas dočekuju grupe muškaraca, žena, invalida, a najviše djece koja nam radosno mašu. Pri svakom zastoju, približuju se vozilu i više ih pita:
– Daj bolan nešto! – Ili – Šta imaš dat?!
Filip dodaje jednoj djevojčici čokoladu. Kad ju je primila radosno ciknu, mašući rukama stade trčati gore-dolje. Za druge, nažalost, nema. Prizor podsjeća na svečanost praćenja štafete mladosti iz pedesetih, ali okolnosti su neusporedive. Glupo se osjećamo dok nas pritišću molećivi pogledi, jer ovi ljudi smatraju da im možemo, ali ne želimo pomoći.
Cesta kojom nastavljamo odvaja se udesno. Ponovo izlazimo na makadam. Oko ceste rovovi, garež, na jednom pročelju s desne strane grafit: “Voli BiH ili je napusti”. Iz sasvim stučenog sela Bistrica zalazimo u kanjon istoimene rječice.
Oblaci prašine tuitamo zatamne bistro jutro. Konvoj UNPROFOR-a koji susrećemo nakon jedva kilometar ceste, sklonio se ustranu. S drugim, nakon pet minuta, mimoilazimo se u vožnji. Bilo ih je još do Rostova, nekad vikendaškog sela raširenog po pašnjacima na izlazu iz jaruge, do kojeg dolazimo oko 9.45. I dalje nas prate putem raspoređeni stanovnici, najviše djeca, dok se ne spustimo u nizinu gdje kolona kamiona čeka na pregled. Posljednji ispred nas konvoj je “Putovi soli i žita” za Tuzlu.
Iz gustiša koji obavija kuće izranjaju seljani i preko livada se približavaju koloni. Najprije se zadržavajući na nekoj udaljenosti. Potom se postupno približavaju. Sa sobom nose bidone, tražeći da im udijelimo nafte. Tuže se kako ništa nisu obradili, jer nemaju goriva. Djeca prilaze bliže.
– Kako nemate, daj bolan nešto. A?
Loše su odjevena, obuvena u gumene čizme, kod nekih veće za koji broj, s odrezanim dijelom iznad gležnja, što odaje veliku neimaštinu. Traže cigarete prije svega, objašnjavajući da su za starije ukućane. Ako što dobiju, slavodobitno pokazuju drugima i uspoređuju uspjehe.
Da fali fudbal – i ne pomišljaju
Okupljanje oko konvoja njihova je aktualna razonoda, na koju su ih natjerale užasne prilike. U neimaštini dobro dođe i koja konzerva, cigareta (neki će reći da je za djeda, neki – „što ne bi puš’li?“), čokolada?!
Tu su Nazif Karač (13), Almir Durek (13), Sedin Lendo Čičo (7), Munasir Hodžić (12), Admir Lendo (11), Mufid Lendo (14), Asim Lendo (11) i Sabahudin Šumarić (14). Mesud Lendo (17). Stigli su još i Jasmin Karač (12), Alija Saračić (14), Bajkan Suljić (13) i Selvedin Šumarić (12).
Uspostavljamo komunikaciju zadirkujući ih – u vezi cura. Nazif prvi priznaje da ima curu, Azru. Na dalja inzistiranja pokunjuje svoje vedro, musavo lice, obara okrugle oči, povlači se. Žao mu je što je išta i rekao. I Munaser ima curu, Mahiru. Zna li ona? Dašta. Pomaže joj nositi vodu.
Učenici su osnovne škole: “Krajiške brigade” u Opari. Lende nisu braća, nego amidžići. Jedan od njih, Asim, najbolji je đak, prolazi s pet.
Otkad prolaze ovi ljudi, kažu, prestalo je puškaranje. I granate, pa one rakete iz VBR-a. Ovo je puno ljepše, govore.
Bajkan je izbjeglica, poginuo mu je otac, iza koga je ostalo šestoro djece. Nemaju ni hrane, a kamoli drugog.
Na pitanje šta vam treba, šta mislite da vaši vršnjaci imaju u normalnim gradovima i selima a vi nemate, odgovaraju: teka i olovaka; odjeće i obuće. Pitam pojedinačno, oni opet odgovaraju isto. Nove farmerice, odgovara jedan, vjerojatno zamišlja one što mirišu po dućanu. Drugi, torbu. Super bi bila ona sa svjetlucavim pločicama pozadi.
A fudbal, njega imate čim ne spominjete?
– Nemamo! – zagrajaše. – Igramo s onim malim, ovako (skupljaju prste u krug), probušenim gumenim. Nemamo ni bicikla. Ja sam imo. Poneko je imo. Probušene mu gume, pokvareno.
Je li vam itko do sada išta slao i pomagao otkad je rat, jeste li išta dobivali?
– Samo nam je jedamput jedan iz Švicarske poslo lani… bilo je cipela i… ali sve nam malo i kratko.
– Nije pucalo u zadnje vrijeme. Jest jedno prije mjesec dana… ima više, 32 rakete iz VBR-a odjednom ono ispaljene. Jedna je pala kraj Sabahudinove kuće, nije nikom ništa bilo, ujutro negdje oko devet i po.
– Ništa, sakriješ se i tako.. I padale su po ustaškim selima gore. Sve snijeg pocrni od nje. Tri puta su na naše selo bacali po 32 iz vebeera. I tenk isto, i minobacači su pucali. Aha, tenk s Vakufa…
– Kako tenk može s Vakufa udarat Oparu. Nemate vi pojma, šta lažete ćovjeka – govori im jedan klinac dolazeći, kao zvrk kruži ne mogavši stajati na jednom mjestu. To je bila haubica, nemate pojma… i ode prema kamionima uz nasip.
– Kad će slike?
– Oćeš donijet slike?
– A kad se budeš vraćo ne možeš?
– A kad ćeš ponovo doći?
Ivo Lučić, polis.ba
Ovo je druga reportaža Ive Lučića, od njih osam koje ćemo objaviti na Polisu, koji je kao novinar u ožujku 1994. pratio konvoj Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH.
Prvi dio: KRALJEVSTVO GRANICA