Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
BOSANSKA POSAVINA: SAMI NA KRAJU SVIJETA – Konvoj Humanitarni putovi 3/1994. Split – brčka Posavina 5
Posavljaci s divljenjem pričaju o Hudolinovim stručnim sposobnostima. Mnoge je, kažu, “digao iz mrtvih”. On potvrđuje da je napravio oko 1560 velikih operativnih zahvata (na više organskih sustava istodobno) na drvenom stolu i velik broj bez anestezije, radio je bez struje, samo s jednom pomoćnicom “instrumentalkom”, u središtu napada kazetne bombe…
Novinar prati dvadeseti po redu konvoj Udruge “Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH”, kojeg organizira osam dobrotvornih udruga, a najviše Merhamet i Kruh sv. Ante. Prethodni su doprli do svih mjesta u Bosni do kojih se ne mora ići preko okupiranih dijelova, s ukupno preko šest tisuća tona pomoći. Ovo je drugi konvoj uopće koji je bio upućen brčanskim selima s južnu stranu koridora, kojim je srpska vojska presjekla Posavinu. Konvoj je na put dug 580 kilometara krenuo iz Splita (Stobreč), 25. ožujka 1994. u 6 sati, s 24 kamiona i 370 tona pomoći. Na odredište, u Seonjake, stigao je ujutro 27. ožujka 1994. Osim vozača, pretežno profesionalaca, ljudstvo konvoja činila su dvojica vođa – Kruha sv. Ante i Merhameta – dobrotvorka iz Italije rodom iz Brčkog s mužem, tamnoputa aktivistica američke dobrotvorne organizacije, postava za hitnu pomoć, dva fratra bogoslova i novinar. Na polazište se vratio 31. ožujka.
U medijima je s toga puta objavljena jedna reportaža u Hini, i dijelovi nekih reportaža u Startu nove generacije. Većina ih se ovdje objavljuju prvi put, malo više od trideset godina nakon toga događaja – u njegovo sjećanje. Tekstovi se ovdje objavljuju u formi u kojoj su napisani 1994., samo su podijeljeni u nove cjeline i dobili naslove. Što nije zapisano, otišlo je u vjetar, kao i većina problema koji se ovdje spominju. Nekoliko sudionika sam ovih dana kontaktirao da utvrdimo neke ljude i mjesta na fotografijama i oni su se srdačno odazvali, ali su se i sami osjetili bespomoćni pred silom zaborava.
Osvanula je prohladna Cvjetna nedjelja, 27. ožujka 1994. Deseci vjernika okupili su se u župnoj crkvi u Skakavi Donjoj, petnaestak kilometara jugozapadno od Brčkog. Muškarci i žene u „misnoj“ odjeći, narodnim nošnjama ili vojničkim odorama. S cvijećem u rukama mole za poginule branitelje.
Velečasni Mijo Perić, i sam prognanik iz okupiranih Gorica nije napuštao ove župe od prvog dana rata.
-Neću ni ići dok ne mognem u Orašje – smjerno odgovara.
Njegovi župljani, međutim, većinom su se raštrkali diljem svijeta. Kao i drugi, don Mijo trpi tešku oskudicu, ali prvo spominje nedostatak misnog vina. Poručivao je to, kaže, i svom školskom kolegi dr. Adalbertu Rebiću, sada u upravi hrvatske vlade za izbjeglice.
Ova sela u istočnom dijelu Bosanske Posavine, razapeta niz padine Majevice pa do Save, do egzodusa je naseljavalo oko 30 tisuća Hrvata. Sada ih ima tek četvrtina. Njihovu povezanost sa zemljom dobro potvrđuje podatak da je od ukupno 493,33 četvornih kilometara općinskog zemljišta katastarski u rukama Hrvata 44,42 posto. Inače, prema posljednjem popisu u općini Brčko živjelo je 87.332 stanovnika od čega Hrvata 25,38 posto, Muslimana Bošnjaka 44,4 posto, Srba 20,76 posto i ostalih 9,46 posto.
Muke po 108. brigadi
„Srpski“ koridor pritisnuo je deset hrvatskih mjesnih zajednica, uništio do jučer bogat kraj. Za ostale, zatvoreni su putovi opskrbe. Na koncu, pritisci bosanske vlasti na ovdašnje Hrvate da se odreknu HVO-a, doveli su ih u još teži položaj. Ipak, 108. HVO brigada nije ukinuta te i danas nadzire preostalih šesnaest mjesnih zajednica. Samo, da bi se došlo do njih, treba ne kao nekad tek prijeći most u Brčkom, nego prevaliti tisuću i više kilometara. Hvala Bogu da je i to moguće, kažu domaćini.
Zima je bila teška. Iako su seljaci u zalihama imali nešto žita, nedostajalo je svega drugog. Struje nema, problemi s gorivom rješavali su se alkemijskim mućkanjem istrošenih motornih ulja i drugog.
– Jednom sam otvorio karter, uzeo iz njega čep ulja, nasuo u rezervoar i nastavio par stotina metara – objašnjava zapovjednik Stožera 108. HVO brigade Ivo Veselčić. Na liniju hranu razvoze zapregama.
Vojnicima je najteže padao nedostatak cigareta. Pušili su lišće oraha ili lipe, a cigarete su se švercale preko srpskih linija, po “maloprodajnoj” cijeni od 25 maraka za kutiju. Neki su vojnici završili u zatvoru zbog toga.
Vrhunac pogibelji prošao je potpisivanjem sporazuma Roso-Delić, objašnjava zapovjednik 108. brčanske pješačke brigade HVO Martin Frančešević. Položaj njegove brigade najbolje je dočarati činjenicom da tom zapovjedniku nitko nije dodijelio vojničkog čina.
– Opća klima bila je dovedena do usijanja odlukom Predsjedništva BiH o ‘prepotčinjavanju’ postrojbi HVO-a u jedinice Armije BiH, što je za nas bilo neprihvatljivo. Mi smo stalno tražili nove rokove dok nije potpisan taj sporazum, kaže.
Ta, 108. brigada, jedina je preostala HVO brigada u ovom dijelu Bosne. Ukinuta je 115. HVO brigada “Zrinski” iz Tuzle, koja je bila na glasu, a 107. gradačačka HVO prešla u Armiju BiH.
Automobil zapovjednika Frančeševića dugo je bio jedini na cesti od Zenice do Save s registarskim oznakama HVO-a. One su, kaže, simbolizirale početni smisao obrane ovdašnjih Hrvata.
– Policija Armije BiH me zaustavi i pita: ‘A imaš li ovaj auto kak’e druge tablice?’. Ponekad upali odgovor: ‘Gdje auto može imati različite tablice?!’ Ako mi narede da ih skinem, sjeo bih u auto i otišao. Nikad nije jasno hoće li pucati za tobom. Da sam ih skinuo, bio bi to jasan znak svim Hrvatima da smo izgubili bitku’ – završava zapovjednik Frančešević.
Brigada, koja je “u operativnom smislu dio snaga Armije BiH, a u mobilizacijskom rastu i razvoju dio HVO-a sa sjedištem u Mostaru”, opstoji zahvaljujući samofinanciranju i pomoći stanovništva.
– Bukvalno, vodili smo borbu za goli život, kaže Ivo Veselčić. On podsjeća na listopad i prosinac 1992. kad je 108. presjekla cestu Brčko – Orašje u Goricama, ali „nije izdržala snažne napade četnika“. Drugi put se zbog izostale podrške morala povući izgubivši pri tom i neka sela. Početkom ožujka 1993. jedinstvena 108. HVO brigada Bosanske Posavine razdijeljena je na pješačku HVO i 108. motoriziranu brigadu ABiH. Od tada HVO brigada nije izgubila “ni jedan metar terena”, unatoč svemu, kaže Veselčić.
Pomoćnik za IPD Vinko Grgić upozorava da su ljudi iz političke vlasti većinom napustili ovo područje (“osim nedavnog – zakašnjelog! – posjeta Kljuića nitko nije ni dolazio”), što je dodatno otežalo položaj brigade. “Ostali smo gotovo jedini stup organiziranja života. Zdravstvo, školstvo, privreda, popravak putova, briga za sjetvu…”
Ima li posao vojnog liječnika smisla?
Stoga su u lipnju 1993. osnovali Hrvatsko nacionalno vijeće općine Brčko, koje je uskoro svoju nadležnost proširilo i na cijelu sjeveroistočnu Bosnu. “To je nadstranačko tijelo koje usklađuje cjelokupan život na ovim područjima i koje je omogućilo političku nagodbu Muslimana i Hrvata”, objašnjava njegov predsjednik liječnik Ivan Hudolin, koji je početkom rata došao iz Vinkovaca na tri tjedna kao kirurg, a evo, kaže, već dvije godine nije vidio svoje obitelji.
– Branili smo ovdje hrvatstvo bez obzira na političke razlike, a strategija obrane bila je izbjegavanje sukoba s Muslimanima. Imamo puno razumijevanja za tegobe hrvatskog naroda, ali i puno zamjerki jer smo bili zaboravljeni. Zaboljelo nas je kad je Petković izjavio da ovdje ne postoje značajne snage. Nigdje se ne spominjemo, iako smo to zaslužili, kaže Hudolin i dodaje da su platili ogromnu cijenu opstojnosti: 114 mrtvih, 430 ranjenih i oko 150 invalida domovinskog rata. Stoosma je osigurala Hrvatima biološku egzistenciju. Želimo za ovaj narod dostojnu budućnost.
Posavljaci s divljenjem pričaju o Hudolinovim stručnim sposobnostima. Mnoge je, kažu, “digao iz mrtvih”. On potvrđuje da je napravio oko 1560 velikih operativnih zahvata (na više organskih sustava istodobno) na drvenom stolu i velik broj bez anestezije, radio je bez struje, samo s jednom pomoćnicom “instrumentalkom”, u središtu napada kazetne bombe…
– Nemam kameru, čak ni fotoaparat da bi sve to dokumentirao, a znam da će biti podozrenja. Kod operacije otvaranja glave smrtnost mojih pacijenata je 40 posto, a primjerice u medicinskom centru u Tuzli (gdje imaju dobre uvjete i gdje postoji medicinski fakultet) 44 posto. Čuda smo radili i pitao sam se više puta ima li moj posao smisla. Kad napravite čovjeku operaciju mozga, jetre, pluća, itd. i on ozdravi i ode u borbu, pa se vrati teško ranjen da mu morate odstraniti obje ruke, noge i oko – to se pitate!
Momcovi s prve crte
U selima župa Zovik i Boće, živnulo je nakon dolaska konvoja “Kruh sv. Ante”. U toj najistočnijoj hrvatskoj enklavi, smješten je velik broj izbjeglica iz Brčkog: i Muslimana Bošnjaka i Hrvata. Pomoćnik za IPD druge bojne Filip Ilijanić ističe pomoć dijaspore: uz ino kupuje im dobra i kamione kojima ih šalje.
Iz Boderišta, sela na prvoj liniji, niz blage padine Majevice dobro se vidi Brčko i Gunja, prvo udaljeno tek šest kilometara. Porušene kuće vire iz procvjetalih šljivika. U sumrak u jednoj od njih zatječemo četiri postarija pajdaša: Andriju (1925.) Marijana (1932.) i Tunju Jokića (1911.) te Peru Gorškića (1930.). Sjede u toplom i raspredaju. Na stolu slanina, šljivovica i duhan. Veseljak Andrija, kako za sebe kaže, građevinar opće prakse, prvi je u ovom dijelu Boderišta sagradio novu kuću. Ima sedamnasetoro čeljadi, a sad je u njoj ostao sam.
– Oni žive u ropstvu, ja sam svoj na svom – pomalo teatarski objašnjava. – Ne bojte se momcovi dok sam ja na prvoj crti!
U žestokim napadima na Boderišta, napadači su jedanput osvojili prostor do Andrijine kuće. Neimavši nikakva oružja, uzeo je sjekiru i potrčao vani.
– Moraš bit čoek, a na šahovska figura. U dvoje se ašikuje – podiže prst u zrak.
Par kuća dalje živi, umirovljenik Martin Josipović. Sam je 25 godina. Kad je čuo da odlazimo iz Zagreba, ozareno je zapitao:
– Pa šta ima kod nas u Hrvatskoj?
Crni snijeg
Obilazimo Zovik i Boće. U obiteljskoj kući provincijala Bosne Srebrene fra Petra Anđelovića u Boću, smještena izbjegla obitelj Mehmedalije Selmanovića iz Begovače. Provodimo večer kod njegova sinovca Ive Anđelovića, zapovjednika II. bojne HVO-a. Topli ugođaj doma malo podalje od prve linije. Ivo stišće vilice dok govori o teškim prilikama kroz koje su prošli. U jednoj od njih, tik do Ive, poginuo je njegov brat, drugi izgubio stopalo. Bili su u potpunoj izolaciji, ali, kaže da ih je odgovornost za obranu naroda tjerala na krajnju racionalnost.
Ivo se brine hoće li se vratiti izbjeglice. Povijest Posavine bremenita je egzodusima. Do sada su izbjeglice uvijek vraćajući se donosile nove elemente kulture, što je Posavinu učinilo podnebljem stotine raznovrsnosti.
– Ali dok je koridora, ili nemaju kamo doći ili kuda proći.
Dok iznosi dileme šta će donijeti buduće uređenje za Hrvate Brčkog, osobito enklave Zovik, na kauču guguče njegov četvoromjesečni sin Mihael. Njegova supruga Alma zagrijala je vodu da se gosti okupaju. U kupaonici je potpuni mrak. Jedino rasvjetno tijelo u kući je zapaljena vata, umočena u čašu ulja. Iz plamena se garež, poput crnog snijega, postupno sliježe po namještaju, nama i djetetu.
Anđelovići su znali da će imati goste, pa su nabavili teletinu za jelo. Ne znam kako, bilo me stid pitati. Znam da je to bio izdatak. Ujutro ispred vrata zatječemo očišćene cipele. Posramljuju nas te geste domaćina, kao i sve što su napravili s vrlo malo pomoći sa strane. A oni se nama dobrostivo zahvaljuju i na to malo!
Ivo Lučić, polis.ba
Ovo je peta reportaža Ive Lučića, od njih osam koje ćemo objaviti na Polisu, koji je kao novinar u ožujku 1994. pratio konvoj Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH.