Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
SVIJET KONVOJA, TRAKTORA I ZAPREGA: Konvoj Humanitarni putovi 3/1994. Split – brčka Posavina: 3
Unutar teritorija ni jedna kontrola. Oko sjevernog i južnog skretanja za Vitez, koji je nešto udaljeniji od glavne ceste, naselja su potpuno uništena. Puno tragova uličnih borbi; prolomljene i izgorjele kuće. Nizovi rovova.
Novinar prati dvadeseti po redu konvoj Udruge “Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH”, kojeg organizira osam dobrotvornih udruga, a najviše Merhamet i Kruh sv. Ante. Prethodni su doprli do svih mjesta u Bosni do kojih se ne mora ići preko okupiranih dijelova, s ukupno preko šest tisuća tona pomoći. Ovo je drugi konvoj uopće koji je bio upućen brčanskim selima s južnu stranu koridora, kojim je srpska vojska presjekla Posavinu. Konvoj je na put dug 580 kilometara krenuo iz Splita (Stobreč), 25. ožujka 1994. u 6 sati, s 24 kamiona i 370 tona pomoći. Na odredište, u Seonjake, stigao je ujutro 27. ožujka 1994. Osim vozača, pretežno profesionalaca, ljudstvo konvoja činila su dvojica vođa – Kruha sv. Ante i Merhameta – dobrotvorka iz Italije rodom iz Brčkog s mužem, tamnoputa aktivistica američke dobrotvorne organizacije, postava za hitnu pomoć, dva fratra bogoslova i novinar. Na polazište se vratio 31. ožujka.
U medijima je s toga puta objavljena jedna reportaža u Hini, i dijelovi nekih reportaža u Startu nove generacije. Većina ih se ovdje objavljuju prvi put, malo više od trideset godina nakon toga događaja – u njegovo sjećanje. Tekstovi se ovdje objavljuju u formi u kojoj su napisani 1994., samo su podijeljeni u nove cjeline i dobili naslove. Što nije zapisano, otišlo je u vjetar, kao i većina problema koji se ovdje spominju. Nekoliko sudionika sam ovih dana kontaktirao da utvrdimo neke ljude i mjesta na fotografijama i oni su se srdačno odazvali, ali su se i sami osjetili bespomoćni pred silom zaborava.
Kako se čekanje konvoja odužuje, domaćini sjedaju po livadama uokolo. S podvinutim nogama strpljivo promatraju sa strane. Jedan gluhonijem dječak neartikulirano svraća pažnju na se, oponašajući pušenje grabi uz kolonu. Vojnik Armije BiH Sejo odlučno i blago ga odbija. Kaže, dobio je strogo naređenje iz zeničkog korpusa da se “niko ne smije primaknut konvoju”.
– Bolan, to je bezobrazno. Proparaće ceradu radi dvije kile brašna – govori nama pa se okreće seljacima: – Nemojte ljudi. Znate da ne… ih, jeb’ga!
Kaže, ima ovdje 24 starije žene Hrvatice koje nemaju hrane, pa im možemo, ako želimo, nešto poslati… Inače, selo je nekad bilo mješovito. Poneka kuća je izgorjela, bez razaranja, čini se ručno zapaljena. Sejo za sve krivi “ekstremne Hrvate iz Sebešića”, planinskog sela udaljenog dvadesetak kilometara jugoistočno odavde, samo nekoliko od Rostova kroz koje smo prošli.
– Iz njega su pale prve granate na nas. To je bolan bio logistički centar za Srednju Bosnu. I nakon toga smo išli zajedno gore na pregovore, jeb’ga, a oni zarobe naše.
On vjeruje u sporazum, inače, “sve ode k vragu”. Uostalom, dosta mu je svega. Tri godine radi za par kila brašna na mjesec, uglavnom.
Vrijeme provedeno ovdje nas opušta. Ne osjećamo da moramo voditi računa o svakom postupku. Sadržaj tereta kontrolira visok suhonjav mladić s kapom izdužena šilta i nazivom neke američke tvrtke. Predstavljen je kao Mato iz Cesbea (Centar službi sigurnosti). Pregled je kratak i korektan. Ovdašnja policija će nas pratiti do područja HVO-a pred Novim Travnikom, jer je, kažu, bilo slučajeva napada na konvoje. Da bi to mogla, ustupamo joj 150 litara nafte.
Zaostali zbog gume
Desetak metara pred nadzornom točkom, gdje ulazimo na područje HVO-a, Filipovu je miljeniku pukla guma. Na mjestu gdje je najdeblja u nju se zario vijak s glavom “ko orah”. Spremajući pribor za njezino mijenjanje, Filip površno briše krv s dlana koji je naparao vadeći šiljak iz gume.
Ostali kamioni u konvoju nastavljaju put s napomenom da će nas čekati negdje. Ostao je Pejo sa svojim kamionom, apsolvent poljoprivrednog studija u Vinkovcima, jedan od rijetkih koji nije profesionalni kamiondžija. Taj visok momak blaga osmijeha uvijek je spreman pomoći i sad je bez poziva sklonio svoj kamion da ne smeta drugima na cesti, dok je naš ostao na desnoj traci.
Dok pneumatskom dizalicom podiže prikolicu na kojoj je jedanaest tona hrane, niti pola metra od njega tutnje kamioni, konvoj za konvojem. Pažnju svraća živopisno išaran britanski “Serious road trip” s mladim, gotovo na golo ošišanim vozačima sa slušalicama na ušima. Milosrdnici ili avanturisti?
Krećemo u 13.20. Par stotina metara dalje na padini čovjek u vojničkoj odori siječe stabla. Na naš pozdrav zainteresirano odvraća: “Ima li šta popit?” i ljutnuto odmahuje nakon što smo prošli. Isto pitanje postavlja nam prolaznik dok usporavamo na punktu u Novom Travniku. U ovom dijelu kao da nije bilo rata. Djeca su bolje odjevena i ne pristupaju konvojima. Kuće su nove, a prozori čitavi. Po ulicama rijetki automobili, uglavnom bicikli i pješaci.
Žurimo kako bi stigli naš konvoj. Unutar teritorija ni jedna kontrola. Oko sjevernog i južnog skretanja za Vitez, koji je nešto udaljeniji od glavne ceste, naselja su potpuno uništena. Puno tragova uličnih borbi; prolomljene i izgorjele kuće. Nizovi rovova. Iza busovačke “Tvornice medijapan ploča” izlazimo iz zone odgovornosti HVO-a.
– A, da, vi ste zaostali – dočekuje nas mješovita vojna policija i daje znak da produžimo. I ovdje rušenja. Naš konvoj sustižemo kod mjesta Lašva, na spajanju s cestom Zenica Sarajevo.
Susreti s bosanskom policijom puni su ugađanja s obje strane. Protokolarna razina sigurnosti pojačava se nekim pogodnostima. Ljudi smo. Ponovo otakanje goriva i policijski pozdrav dodirom kape službenika koji ostaju na punktu. Na odličnu cestu izlazimo prilazom za suprotan smjer. Iako nas putokaz upućuje da je naše odredište (Brčko) na sjeveru, mi za Brčko u 14.25. nastavljamo suprotno, uzvodno rijekom Bosnom, prema jugu. Brzo odmičemo jer nema prometa; na cesti su tuitamo pješaci i zaprege. I nešto na što smo od Tomislavgrada rijetko nalazili: nazivi mjesta uz cestu. Gdje se vode borbe, vojnici ih uzimlju za trofeje. Na nadzornoj točci kod Kaknja površan uvid u papire, i u Visoko stižemo u 15.30. Oko nas se okupljaju prodavači suvenira. Rezbarene čibuke i lule svih oblika nude za deset, pa sedam maraka. Može za kutiju cigara.
Traktorom i zapregama na prvu liniju
Budući da dio konvoja kojeg organizira “Merhamet” ovdje treba biti pretovaren u druge kamione, kao i cisterna nafte “Kruha sv. Ante”, dogovori oko toga oduzimaju nam daljnjih dva sata. Dok na izlazu prema Brezi čekamo tehnička rješenja, svraćamo do bunara ispred prve kuće kako bi natočili vode za put. Domaćin je – hodža sa službom u obližnjem kraju, Emin Salihspahić – sretan što njegovi vjernici nisu stradali. Nudi nas okrepom. Usput, moli da mu prodamo desetak litara nafte da bi mogao uzorati vrt. Cijena je desetak maraka po litri. Kava po četrdesetak. Njegov zet se žali kako zračnica za bicikl u Visokom stoji 100 maraka, što ne može platiti, a bicikl mu je nužno potreban.
Pored nas prolazi traktor s prikolicom, razvozi vojnike na položaje. Kažu, nerijetko ih razvoze i zapregama.
Policijska pratnja u osobi koja je istodobno i HVO i Armija BiH, stigla je po nas iz 108. pješačke brčanske HVO brigade. Dogovor je da ne čekamo dio konvoja koji je za pretovar, nego da hvatamo što više dana. Napuštamo Visoko i ponovo nas čeka makadam do Breze. Put je napravljen nanovo, uglavnom završen i većinom dovoljno širok. Domaće stanovništvo ga prelazi na noge. Pješaci ostaju za nama sklupčani da bi se zaštitili od prašine, a neki zamotaju glavu krpom i pogrbljeno nadiru bez zastajkivanja, kao kroz oluju.
Na vrhu, prijevoju, otkud se cesta strmoglavljuje u Brezu, zaustavlja nas policija kako bi se razminuli s drugim konvojem: više desetaka lakih kamiona nosivosti tri tone s oznakama Visokog Komiteta Saudijske Arabije za pomoć BiH, i oznakama zagrebačke “Duhovne stvarnosti” iz neke ranije vožnje, promiče sporo pored nas. Na prednjem staklu jednog od tih vozila nalijepljen poveći plakat “Veliki vezir” nekog teatra iz Živinica. Sa strane, invalid u kolicima s radošću pozdravlja i nas i njih.
Odatle pašnjaci vise do brijega na suprotnoj strani, na kojoj se nalaze okupatorska uporišta. Iz njih su često ugrožavani konvoji. Po kraterima koje su napravile njihove granate danas pasu ovce, zaobilazeći žute cvjetne dijelove livada.
– Kak’e vi pušite? – uobičajeni je pozdrav policajca koji nas je došao upozoriti da se pripremimo za polazak.
Pred ulazom u Brezu, mjesto rudarske slave iz njezine socijalističke etape, za koje smo mnogi prvi put čuli po rudarskoj nesreći, susrećemo autobus redovne vožnje Doboj – Zenica, krcat putnika. Na glavnom trgu mnoštvo svijeta; izgleda opušteno. Stare i nove slike: parola “Tito to smo svi mi” na glatkom betonu nadvožnjaka i ratna oštećenja kuća.
Put od Rame do Breze ima tlocrt nepravilnog slova S. Nastavljamo kanjonom rječice prema sjeveru. S lijeve strane je skretanje za Trtoriće, rodno mjesto Alije Sirotanovića, koji je ostao poznat po izumu rudarske lopate znatno veće nosivosti od uobičajene. Na prilazu Stupnom Dolu, čelo se konvoja zaustavlja na policijskom punktu. Manja količina cigareta opet je dobra ulaznica za dalje. No istroši se prije no što prođe cijeli konvoj. Nas na kraju zaustavljaju, ljubopitljivi imamo li “kak’u konzervu”.
Ivo Lučić, © polis.ba
Ovo je treća reportaža Ive Lučića, od njih osam koje ćemo objaviti na Polisu, koji je kao novinar u ožujku 1994. pratio konvoj Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH.