Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
KRALJEVSTVO GRANICA: Konvoj ‘Humanitarni putovi’, 3/1994. Split – brčka Posavina: 1
Carinici Herceg-Bosne dohvatili se naših kamiona i temeljito ih češljaju. Plijene cigarete. Preko stotinu šteka ronhila, walter wolfa, croatie. Vozači se najprije ljute: “Evo ti šta znači dat nekom vlast”, a zatim preklinju carinike da im ne oduzimaju cigarete, jer ih nose svojima u rovovima
Novinar prati dvadeseti po redu konvoj Udruge “Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH”, kojeg organizira osam dobrotvornih udruga, a najviše Merhamet i Kruh sv. Ante. Prethodni su doprli do svih mjesta u Bosni do kojih se ne mora ići preko okupiranih dijelova, s ukupno preko šest tisuća tona pomoći. Ovo je drugi konvoj uopće koji je bio upućen brčanskim selima s južnu stranu koridora, kojim je srpska vojska presjekla Posavinu. Konvoj je na put dug 580 kilometara krenuo iz Splita (Stobreč), 25. ožujka 1994. u 6 sati, s 24 kamiona i 370 tona pomoći. Na odredište, u Seonjake, stigao je ujutro 27. ožujka 1994. Osim vozača, pretežno profesionalaca, ljudstvo konvoja činila su dvojica vođa – Kruha sv. Ante i Merhameta – dobrotvorka iz Italije rodom iz Brčkog s mužem, tamnoputa aktivistica američke dobrotvorne organizacije, postava za hitnu pomoć, dva fratra bogoslova i novinar. Na polazište se vratio 31. ožujka.
U medijima je s toga puta objavljena jedna reportaža u Hini, i dijelovi nekih reportaža u Startu nove generacije. Većina ih se ovdje objavljuju prvi put, malo više od trideset godina nakon toga događaja – u njegovo sjećanje. Tekstovi se ovdje objavljuju u formi u kojoj su napisani 1994., samo su podijeljeni u nove cjeline i dobili naslove. Što nije zapisano, otišlo je u vjetar, kao i većina problema koji se ovdje spominju. Nekoliko sudionika sam ovih dana kontaktirao da utvrdimo neke ljude i mjesta na fotografijama i oni su se srdačno odazvali, ali su se i sami osjetili bespomoćni pred silom zaborava.
Krenuli smo iz Stobreča prije izlaska sunca. Put je bio najavljen za ponedjeljak, pa za utorak, a evo krenusmo u petak. Osim silnog broja detalja u pripremama treba uskladiti i ritam rada organizatora. U njihovim prostorijama radi se užurbano, gotovo panično, i bez uredovnog vremena. Nema vremena ni za radovanje uspjesima.
Dok hvatamo ritam kolone prema Klisu, zadržavajući uobičajeni promet, u glavi mi oživljava grupa franjevačkih bogoslova koja je sinoć na splitskoj rivi s gitarama skladno pjevala rock’n’roll i crkvene pjesme (netko reče: “to se pripremaju za pothvate u životu poput ovog konvojaškog njihovih starijih kolega”) privlačeći parove oko sebe.
Društveno raspoloženje pod kojim se upućujemo ilustriraju šizofeni grafiti uz cestu po makarskoj rivijeri, nastali posljednje tri godine. Jedni slave Ajduka, drugi pozivaju u “zimmer frei”, a treći tjeraju van, prvo JNA, pa zatim “periguze”.
U trećem sam kamionu s vozačem Filipom Ikićem (1938.), dobroćudnim poljoprivrednikom koji sa sjetom gleda polja Sinjske krajine: “Zar ima išta ljepše od ovoga. Dvije godine nisam sjeo na svoj kombajn”. Kaže, nije od onih koji vole sve svoje držati u novčaniku.
Carinici Herceg Bosne
Po sunčanu vremenu, za stotinjak minuta stižemo na granični prijelaz Kamensko kod Livna, gdje čekamo na red do – 11 sati. Momci prekraćuju vrijeme, ponekad podsjećaju na obećanje organizatora konvoja Blaške, kako ćemo “imati prioritet”. Vrijeme je za marendu. Vođa konvoja, fra Franjo Stjepanović, župnik u Dubravama kod Brčkog, svećenik koji se zna nositi s tvrdim momcima, oslobađa ih zavjeta nemrsa, unatoč korizmenom petku. Narezuju se šnite prešane šunke debele, brat bratu, dva prsta.
Gužva na prijelazu. Carinici Hrvatske zadržavaju nekoliko autobusa žena i djece koje putuju iz Zenice – već sedam dana! Opaljeni suncem, znojni, putnici su naučili na sve muke i strpljivo čekaju.
– Tri dana su nas držali u Zenici, tri u Travniku i noćas ovdi. Vratiti? Jok! U Zagrebu su nam ljudovi, nismo hi vidili dvi godine – odgovora jedna žena s gotovo uvelim djetetom u naručju. Iz prepunog taxi-kombija hrvatska granična policija odvaja ljude bez papira, ostali nastavljaju u Hrvatsku.
Carinici Herceg-Bosne dohvatili se naših kamiona i temeljito ih češljaju. Plijene cigarete. Preko stotinu šteka ronhila, walter wolfa, croatie. Vozači se najprije ljute: “Evo ti šta znači dat nekom vlast”, a zatim preklinju carinike da im ne oduzimaju cigarete, jer ih nose svojima u rovovima. U nedostatku duhana, objašnjavaju, zamotavaju orahov i lipov list, travu i čaj.
– I mi smo neki pišani haveo, a niko nije dobio plaću od početka. Ovo je drugi konvoj ima 15 mjeseci. Razumite ljudi, ne radi se o švercu.
Carinici se pak obraćaju naređivački, oslovljavaju naše članove konvoja s “ti”, ne vide u njima nikakvu braću, neumoljivi su.
– Šta bi nam Srbi tek radili?! – žali se Mato tresnuvši o zemlju kutijom cigareta iz koje je upravo zapalio. – Imam četvoro braće u rovu, prošli put im zbog ovakvih stvari nisam donio ni cigaru. Ajde ti njima objasni zašto!?
– Trebali ste tražiti posebno odobrenje za cigarete. Dečki, i ja sam nekad šverco iz Austrije. Osim toga, rekli ste da nemate ništa i da vam neću naći… – dokazuje svoju nadmoć nizak, kratko ošišan mladi carinik zaklonjen iz modernih sunčanih naočala. Odbija reći svoje ime, iako ga upozoravam na zakonsku obvezu. Na moja pitanja ponavlja protupitanjem: “A zašto, kažite vi meni?”
Zapisujem njegov službeni broj, nadajući se da ću nešto postići: “C3 0060”. Raspoloženje vozača se pogoršava. Uz carinski kontejner stoje zaplijenjena dva paketa po 200 kg duhana za lulu. Iz njih se rasipa sadržaj i trune po podu.
– Ti, bog te jebo, nisi doživio šta sam ja: da te bratova kćerka zove tatom! Zbog koga, zbog čega? – očajno će Niko iz okupiranog Rahića Donjeg.
Po strani stoji mlađi čovjek, obično odjeven, s djevojčicom vjerojatno mlađom od deset godina. Kaže da je domaći. Ne mogavši trpjeti što vidi, umiješa se:
– To je sve go lopov. Nek i’ je sramota i njihova rvactva. Vako i neki dan, obrijaše ljude ko… pa ja, prodaće i’ Srbima ko i navtu. Benti Isa, ja bi i’ naložija ovdi, sve do jednog. Ne bi in da, ne! Iskida bi i’! Iskidaj i’, iskidaj!
Nekim je zakratko to izgledalo kao najbolje moguće rješenje, no brzo ga napustiše. Bi im malo lakše što ima netko na njihovoj strani, što suosjeća s njima, ali, pokazalo se, nikakve koristi od toga.
„Ne brinite velečasni“
Pratiteljica konvoja mlada crnkinja Stella Gresham iz “World life Institute” iz Pittsburga, američkom logikom pita hoće li tim potezima carine cigarete u Posavini pojeftiniti.
Nastala su natezanja, molbe, uvjeravanja, preklinjanja! Dok jedan ide đonom, druga dva pokušavaju niz dlaku. Ima i Posavljaka kojima je ispod časti razgovarati s carinicima, neki staju i na stranu “zakona”. Vođa konvoja fra Franjo se većinom drži po strani. U nadmetanjima s carinicima, članovi konvoja nemaju lidera ni dogovorena načela. Drugi carinik, čičkave kose, razgovora uz smiješak kad god ima iole povoda i stječe se dojam da bi kod njega drukčije prošli, dok treći, neki štrkljo u ofucanoj civilki, rijetke slijepljene kose i zavezane ruke, slavodobitno izbacuje kutije skrivene ispod ležaja, ponavljajući C-u:
– Nema, a? Nema. Jok?! – Izgled moje torbe, nakon što ju je mršavko prekopao, vrijeđa ljudsko dostojanstvo.
Nakon nekoliko sati, za kojih je slučaj poprimio značaj borbe za goli opstanak, svima je dosta svega. U razgovoru sa šefom carine konvojaši su se izborili da im ostave po pet šteka, da im oduzetu robu popišu i da je preuzmu pri povratku. Naravno, nikomu nije ni palo na pamet da ju traži na povratku.
Krećemo oko 14.30. Konvoj slabo napreduje, jedan se kamion “guši” uzbrdo, drugi gubi tlak u Tomislavgradu. Dok ga popravljamo uz bazu UNPROFOR-a, pretječe nas konvoj u istoj organizaciji za Srednju Bosnu, drugi u organizaciji UNHCR-a, a iz suprotne strane dolazi iz Usore. Vjetar je kovitlao u nebo prašinu što ju je stvaralo preko stotinu kamiona, s pokrovcima prikolica ispisanih na imenima raznih bh, hrvatskih, njemačkih i inih firma. Većina posade, zaklonjena u jarku iza kamiona, prepričava slučaj na carini, a razgovor na trenutke izgleda kao će prerasti u sukob. Vrijeme odmiče, nervoza ne prestaje. Pozivamo UNPROFOR da nam pomogne, i po obećanju, nakon pet minuta niži zapovjednik po imenu Davey dolaze. No, naši momci otklanjaju kvar i mi nastavljamo.
U zalazak sunca, krajolik se naglo presvlači u planinski. Na prvom težem usponu makadama uz Vran planinu sustižemo dio našeg konvoja koji je produžio u Tomislavgradu, a koji je pod pažnjom Merhameta. Neki kamioni ne mogu savladati uzbrdicu. Brekću strojevi, rastresaju cestu. Na planinskoj zaravni, dok se sudionici dogovaraju šta sa zaostalima, reže planinski vjetar s vrha pod snijegom i većinu nas tjera u kabine. Mišo i Niko, zaokupljeni poslom i brigama, ne primjećuju da su u kratkim rukavima. Oštrim pokretima promiču uz kamione, gore-dolje, tražeći rješenje. Kolone vozila idu u susret. Lakša UN vozila, s karoserijama visoko posađenim nad kotačima, prolijeću odskačući od zemlje.
Krzmanje među vozačima: tko će još jednom morati iskušati lutriju penjanja uz Vran, usto povlačeći šlepera.
– Ne bi ni brata! Da mi pukne diferencijal?! – odgovara jedan. Drugi misli da bi mu stradala lamela.
Fra Franjo napetost rješava jednim pitanjem: “Ljudi! Bi li Ale koga ostavio?” I odoše po Alu. Izvukli su sve osim jednoga. Njega nikako ne mogu. Dogovoreno je: netko će ostat s tim vozačem da ne spava sam u divljini.
Da se ne bi vraćali s našim vozilom, Mišo Tomić zaustavlja autobus iz suprotnog smjera. Do maloprije golišav, odjenuo je prvo što mu je bilo pri ruci: fratarski habit mladog bogoslova koji se vozio s njim u kamionu. Zamolio je vozača autobusa koji je prolazio u tom smjeru, a ovaj mu uzvraća s povjerenjem:
-Ne brinite velečasni, sve će biti u redu! – To izaziva opći smijeh, budući je “fra Mišura” lokalno spadalo, momak koji voli biti u središtu pažnje, većinom s pokrićem.
Niz Vran uz cestu farovi prelijeću preko prosušenih jela koje su strojevima iskrčili zajedno s korijenjem, zatim osvjetljavaju nama neodgonetljive znakove UNPROFOR-a, prevrnute autobuse i kamione. Dionica do Orašca, mjesta s par kuća i crkvom u procijepu sjeveroistočne padine, u koji stižemo poslije 22 sata, vraća malo smisla danu. Za 16 sati vožnje pređosmo jedva 130 kilometara. A još nas čeka tri puta toliko, i tko zna šta sve ne.
Ivo Lučić, polis.ba
Ovo je prva reportaža Ive Lučića, od njih osam koje ćemo objaviti na Polisu, koji je kao novinar u ožujku 1994. pratio konvoj Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH.