Teže je biti mirotvorac nego ratnik, a najlakše je biti huškač

Knjiga „Jedni drugim potrebni“ predstavljena je tokom svibnja na više mjesta u Hercegovini. Ovdje donosimo donekle kraćena izlaganja autora knjige Grigorija Durića i teologa Vladana Perišića s predstavljanja u Trebinju 4. svibnja, u hramu Preobraženja Gospodnjeg.

Vladan Perišić:

Ovo su besjede episkopa Grigorija, razvrstane po oblastima, samo jedan djelić njih. Bili smo prije 15-20 godina na liturgiju na kojoj je episkop Grigorije besjedio. Vladika Atanasije je bio oduševljen, a i ja ne manje od njega. Te besede ovde uopšte nema, ne samo nje, nego i mnogih drugih. Ja ću govoriti o jednom ili dva motiva koji se provlače kroz nekoliko beseda. Naš episkop Grigorije se u njima trudi da uglavnom gradi mostove između ljudi, pa i između naroda. Ima konkretnih beseda koje o tome govore. Najkonkretnije su one iz Mostara i iz Dubrovnika. Naš pisac polazi od jevanđeljskih pretpostavki da su svi ljudi braća. Zato veli on, citiram: Treba da smo okrenuti jedni ka drugima i otvoreni jedni prema drugima. I često se u ovim besjedama episkop Grigorije vraća na posledice rata iz 90-ih. Pokušava da ih sagleda, za razliku od drugih, iz hrišćanskog ugla. Iz tog ugla gledanja je rat kojim se raspala Jugoslavija bio u stvari bratoubilački rat. Jer ako su Bogu svi ljudi njegova djeca i zato braća i sestre među sobom, onda svaki rat mora biti bratoubilački rat. Naravno mi često čujemo, primera radi, Srbi, Hrvati, Bošnjaci nisu braća. Ne mogu biti braća, oni su ratovali jedni s drugim, ubijali jedni drugi. To je loš i površan argument. Obično ga čujemo od neodgovornih političara koji imaju neke svoje razloge da ga zastupaju. No, mi svi znamo da je Kain ubio Avelja, pa iz toga ne sledi da nisu braća.

To što se u nekim okolnostima ljudi ne ponašaju kao ljudi, pa ubijaju jedni druge, ne može poništiti činjenicu da su ipak braća. Da ih je crkva, i sa jedne i sa druge strane, učila tome, a ne nečemu drugom, sigurno bi manje ubijali jedni druge. Živjeti u miru kao braće i sestre, to je neki cilj koji provejava između redova svih ovih beseda, u nekima i u samim redovima.

Međutim, mnogi nas, naročito oni od neodgovornih političara ubjeđuju kako mi ne možemo živjeti kao braća i sestre. Ako malo bolje razmislimo, pa oni nas ubjeđuju da mi u stvari nikako ne možemo biti hrišćani. Ne samo što nas ubjeđuju, nego mnogi i predano rade na tome. A opet mi umjesto da ih na neki način prosvjetlimo, kao u nekim od ovih beseda, mi često spremno pristajemo na njihove podjele, spletke, obmane… kojima nas drže na distanciji jedne od drugih i svakodnevno nas hrane strahom od one druge strane. A na drugoj strani rade to isto. Sreća u nesreći je što ipak na svim stranama još uvijek ima onih koji umjesto da ruše mostove – grade ih. Primjer iz ovih beseda to nedvosmisleno pokazuje.

Da dodam još i to. Ako se sjetimo Isusove besede na Gori, moraće nam biti kristalno jasno šta nam je činiti ako smo zaista hrišćani. Tamo, nabrajajući ko je sve blažen, Isus dolazi do vrhunca blaženstva: „Blaženi su mirotvorci jer će se nazvati Božijim sinovima“. Od titule sinova Božijih u Bibliji ne postoji veća. Dakle, najviša titula pripada onima koji su najbliži Bogu, jer samo njima pripada najveća titula da su mirotvorci, oni koji grade mir. Dakle, mir ili sukob nije nešto što ljudi crkve mogu da prepuste neodgovornim ponekad iskompleksiranim ili pohlepnim narodnim vođama, kako se to kaže. Njima možemo prepustiti recimo budžet, svakodnevno vođenje raznih resora, kako bi država i društvo što bolje funkcionisali, ali kad dođe do pitanja mira ili huškanja na sukobe, rat, e tu se ljudi crkve moraju umiješati, jer to nije više stranačka politika. To je pitanje dobrobiti svih. Naravno ako se političari trude oko mira sa drugima, crkva u tome treba da ih podrži i pomogne. Ali ako rade protiv mira, onda crkva treba da se angažuje pored njih, a ako treba i otvoreno protiv njih, kako bi se sprečili ratovi i održali mir.

Zašto sve ovo govorim? Pa zato što upravo u ovim besedama episkop Grigorije pokazuje da je u stvari istinski mirotvorac, u nekima, ne jednoj, već u nekoliko koje su u vezi sa Mostarom i sa Dubrovnikom. Da li sam dobro shvatio šta je pisac hteo da kaže u vezi sa ovom temom?

Episkop Grigorije: 

Mirotvorac nije neki slab čovjek, nije neki miroljubivi čovjek, nije čovjek koji kaže: “Meni je važno da ja sačuvam svoj mir.” Mirotvorac bi trebalo da bude snažan čovjek, jer on staje uvijek između dvije vatre, između dvije zaraćene strane. Mirotvorac mora da bude iskren. Jer ako oni koji između kojih on staje vide da je on dvosmislen, oni će to odmah iskoristiti. Mirotvorac nije diplomata koji sad ide od jednog do drugog pa ga nagovara da prestane da mrzi onog drugoga. Mirotvorac je u stvari neko ko je spreman da prima udarce s obje strane, između kojih staje. I to je u stvari prva dimenzija koja njega čini uzvišenijim i plemenitim.

On nije stao između dvije zaraćene strane da bi nekoga porazio, nego najčešće da bi bio poražen i najčešće mu od početka svi proriču da tu nema nikakve šanse i da rat mora da traje i da mržnja među ljudima mora da se umnožava i da je to tako prirodno. Nema većeg zagovornika rata u ovo naše vrijeme mira od dezertera koji nisu bili u ratu ratnici. To je jedan veliki paradoks. I oni su takozvani huškači. Najveći ratni huškači nisu proveli ni jedan dan u ratnom štabu, nego u novinama, televizijama i tako dalje. I do dana današnjeg ne silaze s toga.

Ja sam uz mitropolita Amfilohija najčešće bio u Hagu kod ratnih zarobljenika koji su osuđeni za ratne zločine. Sjećam se posljednji put prije korone bio sam u Hagu, vraćam se i već u Rotterdamu zovu me iz Nemačke i kažu: „Znaš, nije ti to pametno što si bio kod ove dvojice. Jer ti si episkop.“ A ja kažem: „Nisam ja tamo bio zato što se ja slažem s njima, nego zato što su oni zatvorenici. A moja je služba da budem tamo gdje su zatvorenici.“ A tamo ti generali, ti predsjednici, oni po meni pozdravljaju narod, pozdravljaju ljude. S druge strane, a meni je žao da im kažem, pa niko se vas više ne sjeća. A najmanje vas se sjećaju oni što su vam najviše slike nosali, dok je to bilo popularno.

Rat je jedna strašna priča. Ja sam jednom napisao da rat ništa nije drugo nego intenziviran život, gdje se sve ubrza i sve se brzo vidi kako su ljudi slabi. Pogotovo kad neodgovornim ljudima dajemo život i kad imate iskustvo rata. Mnogi od vas su izgubili svoje najbližje, najrođenije, najmilije. Ništa nema pametnije nama koji imamo to iskustvo, nego da postanemo istinski i pravi mirotvorci i to svjesni da mirotvorstvo nije neka pričica, nego jedna iskrena nelicemjerna snažna odluka da smo mi oni ljudi koji su shvatili da nema ništa gore od rata. Zašto? Zato što u ratu ubija brat brata, ubija čovjek čovjeka. Zato što se u ratu gazi ljudsko dostojanstvo. Zato što se u ratu vrlo često gaze pravila i zloupotrebljavaju moći. Meni je bilo zanimljivo koliko je bilo teže biti mirotvorac nego ratnik.

A najlakše na svijetu od svega je bilo biti ratni huškač. Kao aj ti njega udari, aj ti na njega baci, aj ti njega pregazi. Ali mnogo je uzvišenije biti ratnik koji se drži ljudskosti, pravila, koji neće zarobljenog da ponižava, koji neće da ubije nejakog ili svezanog, koji neće da rani ženu ili dijete. A treći najveći i najteži nivo je biti mirotvorac i prići onome sa druge strane i gledati ga u lice i reći mu koliko god da su tebi rekli da sam ja Srbin i da sam zao i da sam ovakav i onakav, ja sam tvoj brat. Ja sam dijete Božije, ti si dijete Božije i mi smo komšije, mi živimo jedan pored drugoga i mi moramo da razgovaramo.

Ni u jednom drugom slučaju nećete naići na toliko prepreka, na toliko drskih kritika sem ako se istinski odlučite da gradite mir između ljudi. Bilo da su ti ljudi pojedinci, bilo da su obični ljudi, bilo da su muž ili žena, bilo da su dva brata rođena, ili što je najvažnije u našem slučaju, grad i grad, narod i narod, pa sad imate na primjer navijače i navijače i tako dalje.

Čini mi se da je najvažnije ono što je rekao otac Vladan: moja polazna tačka je upravo Kain i Avelj i da smo mi svi braća i sestre, da je u svakom čovjeku Bog. Kad povređuješ drugog čovjeka, ti atakuješ na Boga, na taj Božji mir, na koji smo pozvani.

Interesantno je to sa mirom. Evo jedna slika: razapeli su Hrista, on je vaskrsao. I gdje se nalaze apostoli posle vaskrsenja, sakrili se u jednu sobu i zaključali se od straha. I Hristos ulazi kroz zaključana vrata. To je jako simbolično. Jer u stvari strah uvijek podrazumijeva zaključanost. I stade nasred sobe i ne kaže im šta ste se prepali, jer to bi bila psihološka stvar, nego im kaže: „Mir vama“. Pogledajte u našoj liturgiji koliko puta izađe sveštenik i kaže: mir svima. Ali to nije mir onaj kako bi rekli: e da ja budem miran psihološki. To je mir mnogo dublji od toga. Hajde da kažemo tu riječ: ontološki, mir koji obuhvata srce. Dakle, s jedne strane zaključanost, strah, a s druge strane ti si za mene moja opasnost. Ti ćeš mene ugroziti. Pa se recimo na selima ljudi uvijek tuku oko metra zemlje, oko stope zemlje. I tako je između dva čovjeka, tako je između plemena, tako je između gradova, tako je između naroda.

I ono što je meni najljepše, što je otac Vladan nagovijestio, ta blaženstva – su čudesna. Ja ih uvijek na liturgiji govorim, više volim da izgovorim ta blaženstva, nego da neko na crkvenoslovenskom vergla neke pjesme koje niko ne razumije. Nema ništa ljepše od tih blaženstava. Blaženi mirotvorci će se sinovi Božji nazvati. To znači ti si direktno naslednik. Ali to podrazumijeva hrabrosti, to podrazumijeva snagu, to podrazumijeva mudrost. To podrazumijeva veliku iskrenost. Zato mi je drago što su u ovoj knjizi izabrane baš i te besede koje su govorile o mirotvorstvu.

Ljudi pogrešno interpretiraju. Na primjer, ja sam se sreo u ime naše Crkve, tada sam mijenjao mitropolita, sa papom Franjom u Sarajevu u Franjevačkom samostanu. Jedan vrlo topao, iskren čovjek, Južnoamerikanac. Kao da sam se sreo s vladikom Atanasijem otprilike tog duha čovjeka. Niti je on tražio da ja njega ljubim u ruku, to su nekad tražile srednjovjekovne pape. Ali mi smo se zagrli, poljubili i ja sam održao tu svoju besedu i rekao da je Ivo Andrić napisao da je Bosna zemlja straha i mržnje. Ali kad prestane zveket oružja Bosna postaje zemlja najboljeg primjera odnosa između ljudi i komšija. I rekao sam da nema veće sramote od toga što su hrišćani vrlo često podstrekivani od svojih sveštenika ubijali hrišćane i nehrišćane. I na kraju sam rekao pred papom da mira može biti samo u istini. I taj papa me poslije zagrlio i šapnuo mi i rekao mi hvala. Znaš šta znači to za jednog čovjeka? To znači da se on slaže sa mnom. A to je toliko bilo važno za mene, i što je još važnije, bilo je važno za sve nas. Bio je tu i ovaj i onaj predstavnik religijskih zajednica.

Ovo vam sve pričam, dragi prijatelji, zato što je istina u stvari nešto za čim mi tragamo. A za istinom tragamo tako što joj idemo u susret, a ne zato što se skrivamo od nje. A onda površni ljudi, na primjer, kažu on se sreo sa papom, on je za Vatikan. A ne slušaš riječi koje su rečene. Ja znam mnogo ljudi koji su o vladiki Atanasiju na primjer pričali vrlo ružne stvari. I onda ja njemu kažem: “Pa hajde sa mnom da mu kažeš to.” Ne, to je bilo nezamislivo. A ideš po kafanama pa okolo pričaš. Onda isto tako i sa mnom.

Imao sam iskustvo kad ideš ususret drugom čovjeku koji je svet, imaš utisak da on sve zna i da tu nema laganja. Ja idem ujutro ako Bog da kod Svetog Vasilija. Nema tu laganja. Ali tako treba da bude sa svakim čovjekom kad ideš u susret, sa muftijom, fratrom, biskupom, sa Antom, Simom, Perom, Hamdijom… sa svakim čovjekom kad ideš u susret. Zašto? Zato što je susret licem u lice spasonosan i što donosi mir. Isto tako, ako radimo podle stvari, mi nikad nećemo ići pred ljude licem u lice. Biće nas stid. I svako od nas ima to iskustvo ako je imalo svjestan šta je na primjer grijeh.  Zato je toliko važno to da ne shvatimo polako šta znači blaženi oni koji mir traže jer će se sinovi Božiji nazvati.

Vladan Perišić:

Evo kao potvrda dvije rečenice da citiram. U Mostaru kad se gradio ponovo srušeni hram tu episkop govori: „Čemu hram ako ne donosi mir?“ I dalje služiti miru znači neprestano se boriti za mir. Sad svako da se zapita jesam li stvarno trajno opredeljen za mir? Ali oni koji su trajno opredeljeni za mir, kaže, moramo to opredeljenje pokazati svojim djelima.

Episkop Grigorije:

Ima jedna stvar koju volim da ponovim, možda neki od vas znaju. Kad sam ja 1999., istom episkop u Hercegovini, otišao sam s patrijarhom Pavlom, vladikom Atanasijem koji je bio povrijeđen, mitropolitom Apolonijem, još neki ljudi su bili tu, i bila je tamo gomila kamenja. I mi smo se popeli na tu gomilu kamenja. I on je me pozvao da mi nešto kaže. Znaš, kaže, Bog vidi ovo, ja sam ovde bio 1974. u ovoj crkvi. Mi ćemo sad reći oni su nama srušili crkvu. Pa ćemo reći ovi sa zapadne obale ili sa istočne obale. A u stvari 1974. naši ljudi su se tukli u ovoj crkvi između sebe. On u tom trenutku ne gleda na druge koji su je srušili, nego šta smo mi uradili da ona bude srušena. To je važno svjedočanstvo, to je istinito svjedočanstvo.

Vladan Perišić:

Ima još toga dosta o ovoj temi, ali hajmo da se dotaknemo bar još jedne o kojoj takođe ima ponešto u ovim besedama. Recimo susret Istoka i Zapada. Meni je to oduvjek bila zanimljiva tema i oduvjek sam prvo osjećao i posle bio sve više uvjeren da su Istok bez Zapada i Zapad bez Istoka nekako nepotpuni, nedovršeni. To je sad moje lično uvjerenje, iskustvo polovično i mislim da je papa Jovan govorio o pravoslavlju i katolicizmu da su to dva plućna krila savremene Evrope. A šta to znači? To znači da ako hoćemo da dišemo punim plućima moramo imati ova pluća na krilu. U ovoj knjizi se recimo jedan dio toga pitanja lijepo pokazuje u besedi u Dečanima. Ja ću pročitati samo dvije tri rečenice. Na pitanje šta su Dečani ako bi neko pitao, kaže episkop Grigorije da bi se moglo reći da je to ono mjesto gdje su se zagrlili istok i zapad. Dostignuće zapadne umjetnosti vidite kada stanete pred ovaj veličanstveni hram. A sve što je najljepše i najodmevnije u predanju pravoslavnog istoka videćete kad uđete u njihovu unutrašnjost. Tu su se zagrlile vještina sa toplinom, umjetnost sa blagodaću. Tako bi trebalo i biti na ovim prostorima. Ne oni u kojima se sudare dva svijeta, nego oni u kojima se susreću, bogate i dopunjuju prenoseći jedan drugome ono što nedostaje.

Episkop Grigorije: 

Vrlo je zanimljivo ako pazimo na riječi, na pojmove: ljudi rado koriste riječ sudar: sudar civilizacija, sudar istoka i zapada… ili recimo sukob, došlo je do sukoba. A u suštini jedino što Bog, ja mislim, od nas traži je da bude susret. I kad god dođe do susreta između ljudi pogotovo između različitosti, a svi smo različiti, tada dolazi do obogaćivanja. Dakle Dečane su gradili spolja kotorski majstor fra Vito, i to je genijalno napravljeno, a unutrašnjost je radio jedan naš prethodnik Danilo Humski. Ne zna se šta je od čega ljepše, spoljašnjost ili unutrašnjost. A najljepši je taj zagrljaj, koji nije sukob nego susret onoga što ovi najbolje znaju. Ja sam iskoristio da kažem da je došlo do zagrljaje vještine i topline.

Ili Stari most: meni je i najveća tragika i najveća radost i najveća bol koju sam osjećao stojeći na tom Starom mostu u Mostaru ili prelazeći preko njega kao da prelazite iz jednog svijeta u drugi. Ali ti svjetovi nekako neće da se sretnu. To je jako bolno, to se osjeća u vazduhu.

Kad sam ja odlazio odavde bilo je bolno zato što si se ovde udomio. Odlaziš u hladnu tuđinu, kako sam tada to definisao. I onda počneš tamo da srećeš ljude: dobre ljude, fine ljude, tople ljude, ljude koji od tebe traže ono što oni nemaju i pitaju te: „Šta je to vaše pravoslavlje? To je nešto jako lijepo. Pričaj nam o tome.“ I onda sam se sjetio kako pričaju dva Bilećanina ispred nas na tribinama i kaže jedan: Ja bih najradije da mi oziđemo na onom Jasenu između nas i Trebinjaca Kineski zid. Ljudi imaju tu potrebu da se dijele zato što nekad ne razumiju onog drugog, uplaše ga se, zavide i tako dalje.

Podjela istok-zapad je zanimljiva. Hajde da odredimo šta je Istok, šta je Zapad. I shvatićemo da je to malo tako čudno. Važno je to da shvatimo da Bog hoće da mi budemo radost jedan drugom, da naučimo nešto jedni za druge. Različitost su najveći dar iz koga mi crpimo bogatstvo. Ovih dana sam čitao knjigu Borislava Pekića koji je govorio dvije godine na BBC-u i posle objavio knjigu pod naslovom Pismo i na jednom mjestu on kaže: dragi moji prijatelji svi mi koji smo otišli mislimo da smo otišli da naučimo nešto više o drugim kulturama i drugim narodima. Međutim mi tek kad odemo naučimo mnogo više u svojoj kulturi i svom narodu. I ja nosim takav utisak. I kako sam tamo, meni je sve više moj narod blizak i drag, ali istovremeno mi je jasno i koliko ima nekih nepotrebnih problema i anomalija.

A jedna od tih anomalija, na primjer, kad čujem, a to se forsira po televizijama: „Oni nas mrze“, Evropa nas hoće ovo, hoće ono. Imate istočno-zapadnu Njemačku još uvijek. Ne postoji veća razjedinjenost. Ja mislim da je mnogo manja razjedinjenost između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine nego između istočne i zapadne Njemačke, u mnogom segmentima.

Ta zemlja u kojoj ja živim je prije svega nenormalno lijepa: prepuna jezera, rijeka, planina, nema šta nema. Ima industriju i ono što je za mene važno, fudbal, prvoklasni fudbal. Mnogo se pije pivo, niko od nas ne pije toliko piva kao oni. Zemlja ima mnogo običnih ljudi, mnogo pametnih ljudi, ima mnogo, mnogo pridošlih, imigranata sa svih strana svijeta. Ali, ta zemlja je preživjela prve tri decenije prošlog vijeka jednu veliku kataklizmu. Oni su pod uticajem grupe ljudi ili jednog ludog čovjeka, proglasili sebe da su nadljudi. Samim tim, da su drugi ljudi ispod njih. To je rezultiralo time da su zatvarali grupe ljudi i ubijali. Oni su iza toga, 1949. godine donijeli novi ustav. Prva tačka tog ustava glasi otprilike ovako: Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Država i sve državne ustanove dužne su da čuvaju ljudsko dostojanstvo. Oni su imali takvo iskustvo da je država gazila ljudsko dostojanstvo. A sad se kaže: Ne, država ne smije da gazi dostojanstvo, mora da ga brani. I to je velika civilizacijska prednost i to se osjeća. Rezultat toga da iz cijelog svijeta dolaze da žive u toj zemlji, samo zato što je dostojanstvo nepovredivo i zakonski i ustavno. Ne možete zamisliti koliko je to važno. Kad mi pričamo kao braća i sestre, kao prijatelji, kao ljudi, zamislimo se samo da li mi pazimo na dostojanstvo onoga drugoga. Da li mi kad pričamo o nekome drugome, ko nije tu prisutan, da li mi gazimo njegovo ljudsko dostojanstvo?

To uopšte nije mala stvar. Ako si spreman da riječima gaziš drugoga, ti si spreman da vrlo lako povrijediš i pregaziš drugoga. Zato je za nas dobro što smo mi u Evropi, iako mnogi misle da nismo. Ne postoji bolje mjesto za život od Evrope. Ne zbog toga što u Evropi ima vode i hrane koliko hoćeš. Nego zato što je Evropa duboko hrišćanska. I ona sve što je postigla, ako hoćete, i ona Magna Carta, i povelja Ujedinjenih nacija, to sve izvire iz njenog hrišćanskog utemeljenja. Zato je važno da nemamo antievropski duh.

Hvala Bogu Crna Gora čini mi se ulazi u Evropsku uniju što znači da ćemo biti okruženi Evropskom unijom ovdje u Bosni i Hercegovini, a što znači da ćemo valjda i mi jednog dana tamo poći. Ali nećemo tamo poći da izgubimo nešto. Kao što jedan moj prijatelj koga puno volim kaže: „Ej, naselilo se dosta Turaka. Pokvariće Crnu Goru.“ Kažem ja njemu: „Kako će je pokvariti, čovječe? Toliko kuća drže narkodileri — kako će je pokvariti Turci?“

Prema tome, moramo biti realni. Znači, mi možemo da budemo pravoslavci u Njemačkoj. Možemo da imamo svoje crkve. Juče je nizozemska državna televizija prenosila liturgije direktno. Gledalo je dva miliona ljudi. Poslije su napisali neki Nijemci kako su oduševljeni, kako je divna liturgija, kako je divna propovijed sveštenika. I ono što je nezamislivo, rekli su gdje možemo da uplatimo prilog. Naučili su šta su radili, šta su Bogu napravili u prošlom veku i onda su se vaspitavali na drugim osnovama, a to je da ljudsko dostojanstvo ne smiješ da pipneš. Dakle, ako hoćemo da budemo hrišćani, onda moramo da primijenimo takve stvari.

---

Pripremio Ivo Lučić, ©polis.ba

---