www.polis.ba

Nathalie Becquart: Međusobno slušanje otvara prostor za promjenu u Crkvi

Ključ je zapravo otvoriti mjesta za međusobno slušanje, što će otvoriti međusobnu transformaciju. Jasno, to često nije lako. Jer ako stvarno živimo sinodalnost, to je otvoren kreativni put, nije unaprijed napisan, radi se o učenju zajedničkog putovanja sa svim našim razlikama

S. Nathalie Becquart, XMCJ, je dotajnica Biskupske sinode. Rođena je u Fontainebleauu 1969. godine. Najprije je 1992. godine diplomirala poduzetništvo u Parizu (1992), potom se, tri godine kasnije, pridružuje Misionarkama Krista Isusa. Studirala je filozofiju, teologiju i sociologiju. Od 2019. radi na Biskupskoj sinodi kao savjetnica. 6. veljače 2021. papa Franjo ju je imenovao podtajnicom čime je postala prva žena s pravom glasa na Sinodi.

***

U intervjuu za Polis.ba sa sestrom Nathalie razgovarala je Ana Marčinko. Glavna tema razgovora vezana je uz sinodalnost, put unutarnje preobrazbe i reforme kojim ide Katolička crkva. Bilo je govora još i položaju žena u Crkvi, papi Franji, dijalogu s pripadnicima drugih religija… Razgovor se vodio u sklopu ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta posvećenih dijalogu kršćana i muslimana. 

***

Sudionici Mediteranskih teoloških susreta Foto: Polis.ba

Hvala što ste došli u Hrvatsku na naše Mediteranske teološke susrete i na Vašoj podršci i spremnosti da podijelite svoje iskustvo sa studentima. Trenutno pripremate drugo zasjedanje XVI. Redovne opće skupštine Biskupske sinode, a nedavno je objavljen radni dokument, ”Instrumentum laboris”. Već smo dvije godine u sinodalnom procesu i događaju se neke nove stvari u Crkvi. Što očekujete u ovoj godini i koje su se dobre stvari dogodile u posljednje dvije godine?

Govorim iz svoje pozicije koja je u službi sinodalnog procesa, a to je proces uzajamnog slušanja, slušanja Duha Svetoga i razlučivanja puta naprijed za Crkvu na koji nas Duh Sveti poziva. Nemam nikakva druga očekivanja osim da iskusimo drugo zasjedanje, kao što je bilo i prvo, kao stvarno iskustvo Duha. Mislim na duhovno iskustvo, crkveno iskustvo, što je također i ljudsko iskustvo. Tijekom prvog zasjedanja bilo je lijepo jer su sva ta slušanja, posebno za okruglim stolom kroz sinodalnu metodu koju nazivamo razgovor u Duhu, doista donijela radost, misionarski poticaj i nadu da se put nastavi. Stvarno se nadam da će i drugo zasjedanje biti takvo. Vidim u tome i jedno sazrijevanje, jer je sinodalnost proces koji započinje od naše stvarnosti s konkretnim ljudima. I to je postupan proces kojim se ide korak po korak. Crkva danas uči sinodalnost, ili pokušava učiti, a to je učenje kroz djelovanje. Dakle, nadam se da ćemo sa svim ovim iskustvom od listopada 2021. godine okoristiti. Moramo imati na umu da su dva zasjedanja u Rimu zapravo jedan korak u mnogo širem i dužem procesu koji pokušava uključiti sve. Za drugu skupštinu, cilj je postići konsenzus, zajedno tražiti istinu, zajedno razlučivati. Osim toga, cilj je narednog zasjedanja iznijeti prijedlog papi, jer je Sinoda savjetodavno tijelo papi. Stoga nam je cilj na kraju izraditi nacrt završnog dokument koji će biti povjeren papi s konkretnim prijedlozima. A ”Instrumentum laboris” je zapravo taj radni dokument koji će biti temelj naše zajedničke rasprave i razlučivanja. Mora otvoriti raspravu i mislim da će to i učiniti. Rasprava je zapravo već i otvorena. Ali nadam se da ćemo iz svog tog slušanja, dijaloga i molitve, jer je molitva u središtu Sinode, doći do nekih konkretnih prijedloga, do svojevrsnog konsenzusa.

Ali u isto vrijeme, najvažnije je, da Sinoda neće završiti krajem listopada. Ova faza će završiti, ali onda sav taj sinodalni proces ostaje u službi sinodalnog obraćenja Crkve za koje treba vremena, to je proces koji traje. Dakle, najvažnije je da se sinodalna dinamika održi živom na svim razinama Crkve, a posebno na lokalnoj razini, u mjesnim Crkvama. Zato sam ovdje i puno putujem. Naime, mi u Vatikanu radimo što možemo i to je važno, no za mnoštvo stvari i kako biste prigrlili ”malu sinodalnost”, ne morate čekati neku odluku iz Rima. Na svima je da donesu sinodalne odluke i da ih provedu, te se otvore tom novom sinodalnom stilu zajedništva, kao krštena braća i sestre u Kristu, zajedno nastavljajući poslanje Crkve.

U mnogim dijelovima svijeta ipak postoje nedoumice glede ovog procesa. Neke zemlje ili neke mjesne Crkve su otvorenije, druge manje. Budući smo uskoro na 60 godina od završetka Drugog vatikanskog koncila, prepoznajete li da mjesne Crkve koje nisu dovoljno afirmirale Koncil imaju više poteškoća sa sinodalnošću? Koje su glavne teme i glavna pitanja koja apostrofiraju oni kojima je sinodalnost problematična? 

Sinodalnost je vizija crkve kao Božjeg naroda na putu, koji zajedno putuje kroz povijesti, u različitim kontekstima, kulturama, društvima. Dakle, ne radi se o nekakvoj apstraktnoj idealističkoj viziji Crkve ”na Mjesecu”. Radi se o lokalnim Crkvama koje se nalaze u svom kontekstu, u svojoj kulturi, u svojoj povijesti. Tijekom svojih posjeta mnogim kontinentima vidjela sam kako je svaka mjesna Crkva, premda dio Katoličke crkve, u velikoj mjeri oblikovana svojom konkretnom poviješću, društvom, kontekstom i kulturom. A one su toliko raznolike. Ova Sinoda to stvarno ističe, to je neka vrsta škole ili procesa učenja o tome kako možemo biti ujedinjeni kao globalna Crkva sa svom tom raznolikošću, posebno kulturnom raznolikošću. Vidjela sam da postoje velike razlike, na primjer, između vrlo starih Crkava koje imamo u Europi, pa tako i ovdje u Hrvatskoj gdje evanđelje dolazi u vrijeme rane Crkve, i onih koje su mlade. Znamo da je u prvom tisućljeću stil Crkve zapravo bio kolegijalni, sinodalni, ali onda smo iz mnogih političkih i povijesnih razloga, u koje sad neću ulaziti, razvili način da budemo Crkva koja je vrlo institucionalna, juridička, vrlo klerikalna. Sada vraćamo ovaj stil rane Crkve koji je sinodalnost, što je konstitutivna dimenzija Crkve i plod Drugog vatikanskog koncila.

Volim citirati teologa iz Australije Ormonda Rusha, koji je jedan od naših stručnjakinja na Sinodi, i koji kaže da je sinodalnost ”Drugi vatikanski koncil u malom”. Dakle, ono što radimo nije ništa drugo nego pokušaj da se što više implementira vizija Koncila koju su isticali svi pape od Pavla VI., Ivana Pavla II., pape Benedikta, a sada pape Franje. Svi su pape istaknuli da je Drugi vatikanski koncil naš putokaz. Dakle, u Katoličkoj crkvi to nije stvar izbora ili opcije. Koncil je temeljna prekretnica i orijentir, naš putokaz. No, način na koji implementiramo Koncil je drugačiji ovisno o povijesti. U tom smislu zanimljivo mi je bilo prošle godine na kontinentalnom susretu u Oceaniji, gdje su bili prisutni svi tamošnji biskupi. Neki od njih su došli s malih otoka usred ničega u Tihom oceanu, gdje je evangelizacija započela tek nakon Koncila. Tako su oni odmah započeli na način da budu Crkva s vizijom Koncila. Nakon toga sam otišla u Libanon na kontinentalni susret Bliskog istoka. Tamo pak imate istočne Crkve, čija povijest seže u početke kršćanstva. Dakle, jako je različito kada imate tako dugu povijest, ili ako ste tek započeli evangelizaciju nakon Koncila. Primijetila sam također da su mnoge mlađe Crkve razvile model koji se temelji na onome što nazivaju malim kršćanskim zajednicama ili bazičnim zajednicama. U njima se okupljaju laici, mole nad Božjom riječi, zajedno razlučuju, imaju katehiste laike koji imaju vrlo važnu ulogu kao vođe zajednica. Oni koji su oblikovani na taj način lakše prihvaćaju sinodalnost. No, zanimljivo je da u svakoj kulturi postoji sjeme sinodalnosti, a postoje i prepreke. Nitko ne živi već savršenu sinodalnost. Pa čak i ovdje, možete pokušati vidjeti, gledajući unatrag na svoju povijest, na stvarnost Crkve, društva, što su sjemenke sinodalnosti i temelji koji mogu pomoći sinodalnosti da raste, a što su prepreke. Koliko mi je poznato, postoje velike razlike između načina na koje je došlo do recepcije Drugog vatikanskog koncila u zapadnim zemljama i u istočnim zemljama Europe zbog komunizma. Svakako, ne možete potisnuti povijest. Ali u isto vrijeme, činjenica je da u vašoj zemlji ima mnogo laika koji se bave teologijom, što nije slučaj u mnogim drugim zemljama, gdje imaju samo svećenike ili ponekad nekoliko časnih sestara koji su teološki obrazovani. Vi pak imate mnoge laike koji podučavaju vjeronauk u školama, imate laike koji su već obučeni i osnaženi, koji već imaju razne odgovornosti. To je također sjeme sinodalnosti, jer je sinodalnost odgovornost sviju.

Radi se o temeljnoj odgovornosti koja počinje sa svakim od nas. Moramo shvatiti da svatko od nas ima svoju ulogu, moramo biti protagonisti. Dakle, ne možemo govoriti o Crkvi u kojoj su razdvojeni oni, tj. biskupi, i mi. Ne, krštenjem smo dio Kristova tijela, ali postoji raznolikost karizama, vizija, i tako je od početka Crkve. Sinodalnost se širi kapilarno i to je učenje kroz činjenje. Tek kada sinodalnost stvarno doživite možete je bolje razumjeti. I obično kada je isprobate, želite je i usvojiti, jer vidite plodove. I ja stvarno mogu svjedočiti o tome. Ali, kao i u drugim organizacijama, kada postoji poziv na promjenu, a sinodalnost je zapravo poziv na obraćenje, to nije lako. Radi se o našem osobnom obraćenju i zajedničkom obraćenju. Dakle, normalno je da postoje strahovi, otpori. To je savršeno ljudski. No, pitanje je jesmo li vođeni našim strahovima, ili onim što razlučujemo kao poziv Duha Svetoga. A sinodalnost je razlučena kao put da Crkva ispuni svoje poslanje i da bude vjerna, da bude ista Crkva kao na početku, ali u ovom kontekstu, u današnjem svijetu. Ako na to gledate samo izvanjski, možda ćete se bojati, i na neki način je to normalno. Ali ako stvarno riskirate da doživite sinodalnost, da slušate druge, vidjet ćete nešto posebno. Jedno takvo prekrasno iskustvo imali smo u Rimu krajem travnja ove godine.

Primijetili smo, naime, kako su ponekad svećenici oni koji imaju najviše poteškoća sa sinodalnošću, pa smo organizirali međunarodni susret za župnike, sa svećenicima delegatima iz svih biskupskih konferencija. Na početku ih nije bilo previše entuzijastičnih. Ali u ta tri dana, doživljavajući među sobom ovaj sinodalni stil, nastala je velika radost. Vratili su se toliko entuzijastični da sada to iskustvo ponavljaju u svojim zemljama. To su iskustva koja otvaraju. Pokušajte uključiti druge i sve će ići korak po korak.

s. Nathalie Becquart i p. Stanko Perica Foto: Polis.ba

Spominjete važnost iskustva susreta s drugima, važnost iskustva dijaloga. U ovom programu na Mediteranskim teološkim susretima imamo ljude iz Pravoslavne crkve, iz protestantskih crkava, a ove godine prvi put imamo i muslimane. U Hrvatskoj su ovakvi tipovi susreta novost. Vi ste kao Francuskinja imali mnoštvo prilika za dijalog s muslimanima i ostalim nekršćanima. Koliko vam to iskustvo sada pomaže i koje plodove ovakvih susreta vidite za Crkvu i za naš proces izgradnje sinodalnosti?

Radni dokument za drugo zasjedanje opće skupštine Biskupske sinode, koji je nedavno objavljen, strukturiran je u tri dijela. Prvi se dio tiče odnosa. Vizija sinodalne Crkve je relacijska Crkva. Možete imati najbolje strukture, ali ljudi na prvom mjestu žele odnose. To je zapravo rezultat cijelog ovog procesa, otkriće da ljudi žele da ih se sasluša i da žele graditi odnose, jer smo stvoreni kao bića odnosa. To je ono što papa Franjo vrlo snažno ističe kroz cijelu ovu Sinodu, i što je već bio zahtjev mladih na Sinodi o mladima 2018. godine, gdje sam također bila prisutna kao promatrač. Mladi ljudi su izjavili da žele Crkvu kao Božju obitelj, da žele relacijsku crkvu. To sada s ovom sinodom razumijemo sve više i više. Nisu to samo mladi ljudi, to žele svi. Dakle, moramo razmišljati o Crkvi s vizijom koju je dao ”Lumen gentium”, po kojoj je Crkva tijelo Kristovo, hram Duha, ali i Božji narod koji putuje zajedno. Dakle, riječ je o stvarnim ljudima koji grade međusobne odnose i produbljuju svoj odnos s Bogom.

Foto: Polis.ba

Volim citirati prvo poglavlje ”Lumen gentiuma”, u kojem se navodi poziv Crkve. Njen poziv je biti znak, sredstvo zajedništva s Bogom i jedinstva ljudske obitelji. Stoga je naš poziv živjeti ovo zajedništvo među nama kao braća i sestre u Kristu, svi jednaki po našem zajedničkom krštenju. Naravno, imamo raznolikost uloga, poziva, odgovornosti, službi. U sinodalnoj crkvi biskup ostaje biskup, svećenik ostaje svećenik. Ali jedna stvar je da o svemu odlučujete sami kao svećenik, ili npr. osoba odgovorna za pastoral mladih, a nešto drugo je da radite s timom koji sluša mlade. Ako tako djelujemo i ako njegujemo odnose, počnemo više dijalogizirati, kako bismo razumjeli i otkrili različite perspektive. To je bilo iskustvo mnogih biskupa koji su došli na listopadsku skupštinu. Znate, na početku su se neki pitali zašto ovdje imamo ne-biskupe kao članove, ali na kraju su mogli iskusiti da će, ukoliko budu za istim stolom koristeći sinodalnu metodu razgovora u duhu kako bi razlučivali o mnogim važnim temama, bolje razlučiti, i na kraju mogu donijeti bolju odluku. Jer trebamo druge, trebamo drugi pogled. To ti neće ništa oduzeti, to je proces u kojem svi dobivaju, jer će obogatiti tvoje razumijevanje, tvoju perspektivu. U ovom svijetu koji se vrlo brzo mijenja s puno kriza, puno složenih pitanja, kao što je stvarnost migranata koji dolaze ovamo, temeljno je pitanje što učiniti. Razlika je ako razmišljate o tome sami, ili pak s drugima. S drugima ćete bolje razlučiti i to je iskustvo sinodalnosti. Ako upravljamo ovim stilom, oni u vodstvu će donijeti bolju odluku i njihova će odluka biti bolje prihvaćena i provedena. Ako dobro slušate, bolje ćete razumjeti svoju stvarnost, svoju situaciju, svoje ljude, ako dišete sa svojim narodom, i to je iskustvo sinodalnosti. Istina je, to je novi način bivanja Crkvom, jer smo zbog mnogih razloga i različitih situacija oblikovani, posebno svećenici, tako da imamo vrlo osoban način korištenja svog autoriteta.

Ispričat ću vam priču o biskupu kojeg sam upoznala u Sjedinjenim Državama tijekom sastanka o sinodalnosti u njegovim biskupijama unutar prve faze Sinode, za vrijeme velikog savjetovanja u biskupijama. Imao je tim za sinodu koji je organizirao mnoge, mnoge susrete slušanja, ne samo u župama, već i u katoličkoj školi, u centru za neregularne migrante, u skloništima za žene, u zatvorima, na mjestima na kojima nikada prije nije bio. Odlazio je ondje kako bi slušao i bio dio tog savjetovanja. Kada smo razgovarali počeo mi je tumačiti kako Sinoda stvarno mijenja njegovu viziju evangelizacije, jer je kao biskup, kao svećenik, bio obučen da podučava, propovijeda, naviješta istinu. Zaista, mnogi su bili tako formirani, i osjećaju da je njihova odgovornost da to čine. Ali ovim iskustvom slušanja, rekao mi je taj biskup, otkrio je kako je Duh Sveti već tu, i da može učiti od djeteta ili žene bez ikakvog obrazovanja, ili od vrlo siromašnih ljudi. Jer Duh Sveti može govoriti kroz sve nas, kroz sve ljude dobre volje. Zaključio je da je iskustvo sinodalnosti promijenilo njegovu viziju evangelizacije. Ima još mnogo ovakvih priča.

Ključ je zapravo otvoriti mjesta za međusobno slušanje, što će otvoriti međusobnu transformaciju. Jasno, to često nije lako. Jer ako stvarno živimo sinodalnost, to je otvoren kreativni put, nije unaprijed napisan, radi se o učenju zajedničkog putovanja sa svim našim razlikama. Isto je u obitelji, koja je prva škola sinodalnosti. Ako pitate mnoge roditelje, oni će vam reći da nisu isti na početku braka i nakon 20 godina odgajanja svoje djece. Imaju vrlo važnu ulogu odgojitelja svoje djece, ali oni također uče i njihova djeca njih transformiraju. I upravo to je sinodalnost. To je život. U obitelji, ako ne slušate svoju djecu, ako ne razumijete da su to vaša djeca, ali imaju različite osobnosti, različite darove, nećete se ponašati prema njima na dobar način. Dakle, to je povratak na to da smo svi zajedno kršteni, pozvani da budemo misionari, učenici, i da postoje različiti darovi, karizme, pozivi, a uloga Duha Svetoga je da ih spoji u harmoniju. Napetosti su normalne, ali moramo ih prigrliti na plodonosan način. O tome govori poslanica Galaćanima, jedan je Duh, isto krštenje darovano svima, ali svi imamo različite karizme.

Mi smo dvije žene koje rade u Crkvi kao profesionalci, imamo različite pozadine, ali mislim da imamo i neka iskustva koja su slična. Vi ste visokopozicionirana žena u Vatikanu i to je nešto vrlo važno nama ženama. No, je li vam jako teško u takvom okruženju, gdje je mnogo muškaraca, biti jedina ili najviša pozicionirana žena? Naime, ne živimo u društvu u kojem je uobičajeno da žene imaju takve pozicije.

Kada sam bila imenovana za dotajnicu Biskupske sinode, istina je, bila sam prva žena na toj poziciji, prije je to uvijek bio biskup. Generalno tajništvo Biskupske sinode je neka vrsta stalnog osoblja u službi Sinode. To nije veliki tim, trenutno nas je petnaest, a kada sam ja došla, već su ondje bile dvije žene i obje su još ondje. Jedna je administratorica, zadužena za računovodstvo, laikinja iz Italije koja je ondje već mnogo godina, a druga, pomoćna tajnica kardinala Grecha, koji je generalni tajnik, i ona također Talijanka, časna sestra. Sada imamo sedam žena u timu. Tu je još jedna sestra, teologinja, koja je došla iz SAD-a. A imamo i mlade žene iz Hong Konga, Argentine, Indije, Paragvaja, koje također mnogo toga donose.

Prisutnost žena ondje ovisi o vrsti tima i okolnostima. Na primjer, svaki tjedan nam dolaze biskupi u posjetu ”ad limina”. Primamo ih s kardinalom Grechom i dotajnicima. Često sam u tim prilikama ja jedina žena, kao i  ponekad u nekim timovima i komisijama. Od početka sam nastojala pomoći u tome da na svim razinama Sinode, u svim našim komisijama, uključujemo ne samo druge žene, što je vrlo važno, nego i ljude s različitih kontinenata, iz različitih kultura, iz različitih struka. Na primjer, ”Instrumentum laboris” smo načinili putem procesa razlučivanja, u kojem smo početkom lipnja kroz deset dana okupili skupinu stručnjaka, većinom teologa, s različitih kontinenata. Bilo je ondje laika, svećenika, redovnika, a bilo je i drugih žena. Nismo bile većina, ali bilo je više žena. No, ponekad za mene najteže nije biti žena, nego ne biti Talijanka, jer je Vatikan u Italiji i još uvijek je oblikovan talijanskom kulturom. Iako  je Francuska vrlo blizu Italije, moje iskustvo crkve u Francuskoj je vrlo različito, kao i moja osobna pozadina. Važno je, dakle, da učimo raditi zajedno, ne samo kao muškarci i žene. Sve studije širom svijeta pokazuju da i u ekonomskom svijetu, u korporativnom svijetu, u politici, u nevladinim organizacijama, uvijek ste bolji ako imate muškarce i žene zajedno u vodstvu, jer ćete donositi bolje odluke. Ne zato što su žene bolje, već zato što donosimo različite perspektive. I istina je da, posebno u današnjem svijetu, većina žena obično ima suradnički stil vođenja, više su usredotočene na odnose, naglašavaju suradnju. Dakle, one donose jedan drugačiji stil.

S druge strane, mnoge su države i mnoge organizacije, ne samo Crkva, još uvijek vrlo oblikovane u muškom stilu, koji je katkad više autoritativan. Stoga moramo učiti i otkrivati da je donošenje raznolikosti na svim razinama poželjno, a ta raznolikost mora uključivati i mlade ljude. Ono što sam pokušavala naglašavati od početka Sinode jest da nije dovoljno samo imati neke žene ili nekoliko žena koje su u mogućnosti glasati na kraju skupštine, već uključiti žene od početka, u svim fazama. Zanimljiv je primjer da smo tražili da svaka biskupija za sinodalni proces, kao i svaka biskupska konferencija, imaju sinodalnog referenta, koordinatora, ali po mogućnosti da to bude tim. Snažno smo predložili tim sastavljen od muškaraca i žena različitih profesija koji će djelovati u suodlučivanju. Mnoge biskupije su to učinile, ponekad i po prvi put. Na primjer, u Africi su ranije redovito imali samo jednog ili dva svećenika koji su sami radili i odlučivali. Mnogi su biskupi bili oduševljeni i govorili: pogledajte ovaj tim, rade nevjerojatan posao. To nam je pokazalo koliko imamo laika, žena i muškaraca, koji stvarno vole Crkvu i žele služiti. Sada želimo oblikovati sve pastoralne timove na takav način. Dakle, razvijamo se i kroz eksperimentiranje. I kada to ljudi dožive, kao što sam rekla, obično vide plodove i žele nastaviti. Dakle, cilj je otvoriti prostor, da imamo ovakav timski rad na svim razinama Crkve.

Ana Marčinko u razgovoru sa s. Nathalie Becquart Foto: Polis.ba

Znamo da je ovo pitanje žena u Crkvi danas vrlo važno i o tome se puno govori na sinodalnom putu. No, imaju li feminističke teologinje priliku na tom putu izraziti mišljenje ili možda neki prostor vezano za ovo pitanje? Jesu li imali priliku staviti pitanje o ženama u Crkvi na stol? Čini se da ”Instrumentum laboris” nije posvetio puno pažnje tom pitanju.

Ipak nije tako, jer postoji veliki odlomak o ženama. U njemu se ističe pitanje kako imati više žena u vodstvu, a također i u teologiji. Danas nemamo jednu feminističku teologiju. Postoji mnogo, mnogo pristupa. I pozivam vas da pročitate što je Papa napisao u ”Christus vivit”, jer kada se odvijala Sinoda o mladima, kada se slušalo mlade ljude, pitanje žena je vrlo snažno bilo prisutno. U završnom dokumentu Sinode mladih su napisane snažne riječi, kao i u ”Christus vivit”, gdje se naglašava da se Crkva treba boriti protiv bilo kakve diskriminacije žena i da postoje dobre stvari u feminističkim pristupima, ali postoje i oni pristupi koji ne prihvaćaju biblijsku antropologiju. Među stručnjacima i članovima sinode postoje feministički teolozi, a imamo i one koji imaju titulu feminističkih teologinja, ali imaju druge perspektive. Mislim da je to važno istaknuti i pozivam vas da zaista pročitate dio o ženama u ”Instrumentum laboris”.

Svaki put kada se Papa susretne s nekom crkvenom skupinom, kao što je to bilo prije nekoliko mjeseci kada je imao je sastanak s Međunarodnom teološkom komisijom, on podsjeti da tamo nema dovoljno žena. Trebamo ih više uključiti. Trenutno ih je ondje samo pet. Ali, na primjer, ondje je prva žena teologinja iz Afrike, sestra Josée Ngalula. Ona je također članica Sinode i bila je dio radne skupine. U Africi ona je važan glas za pitanje žena. A ima i drugih sličnih primjera.

Kakvo je vaše iskustvo rada s Papom Franjom? Mnogi ljudi imaju osjećaj, da je pontifikat pape Franje prilika za promjene u Crkvi, za koje osjećamo da smo spremni. U posljednje ste dvije godine imali priliku intenzivno surađivati s njim. Što nosite iz tog iskustva?

Prvi sam put imala priliku upoznati papu Franju kada sam radila u Francuskoj biskupskoj konferenciji tijekom 10 godina, prilikom naših posjeta Rimu. Zatim sam bila na Sinodi o mladima. Sada ga srećem redovito. Ono što me se najviše dojmilo jest to da je on u tim susretima vrlo prisutan, a to je bit kvalitetnog odnosa, biti prisutan sa svima. I tijekom Sinode su mnogi ljudi bili vrlo dirnuti, jer je i tijekom pauza ostajao dostupan za susret sa svima koji su dolazili. Tijekom Sinode sam često bila za glavnim stolom s njime. Bio je vrlo je jednostavan, mogli smo razgovarati i slikati selfije. Znam da sam i ja plod njegove želje da uključi više žena u vodstvo u Vatikanu. Ali nije dovoljno to učiniti u Vatikanu, već je to potrebno na svim razinama. To je za njega nešto važno, tako da on to jako podržava, premda kaže da dobro zna kako to nije lako. No, svaki put pokušava reći da moramo ići naprijed: ”avanti, avanti”, i ”coraggio”. Zadnji put kada sam ga susrela, bila sam iznenađena jer obično razgovaramo na talijanskom, ali zadnji put je bio prvi put da mi se obratio na francuskom, jer je bio na sastanku u Marseilleu odakle nosi jako lijepe uspomene.

Hvala vam na svemu, posebno na dolasku i podršci studentima i našem radu. Sretno vam u sljedećim godinama, nadamo se da je ovo tek korak prema nečemu velikom i dobrom što nas čeka u budućnosti.

Nitko nije sam, svi smo zajedno. Ono što radite ovdje je ono što svi mogu činiti, i to je zaista važno. Najvažnije, nastaviti ću moliti za Crkvu u Hrvatskoj, za ljude u Hrvatskoj, za vaše društvo, da vam Duh Sveti nastavi davati ono što je potrebno. Možemo biti sigurni da ako smo nešto dobro razlučili, a to je da Bog poziva Crkvu da postane sinodalna, primit ćemo od njega milost. Bog nikada ne poziva da učinimo nešto nemoguće. To je ono što sam naučila i iz svog rada u pastoralu zvanja. Dakle, možemo imati pouzdanja da, ako činimo što možemo, primiti ćemo njegovu milost iz dana u dan, i moći ćemo odgovoriti na njegov poziv.


Razgovarala: Ana Marčinko