www.polis.ba

SVETI BONAVENTURA – UČITELJ, POGLAVAR I MISTIK

Dobra sreća, dobra životna sudbina, što doslovno znači ime Bona-ventura, ostvaruje se u duhovnom spoju razmišljanja i molitve, misaone i ljubavne čežnje za istinom, za smislom, za puninom – za Bogom!

Sveti Bonaventura (Ivan Fidanza), skraćeno Bono, rodom iz Bagnoregia, teolog, pariški profesor, generalni ministar franjevaca od 1257. do smrti 1274. te rimski kardinal, smatra se drugim osnivačem Franjevačkoga reda, značajnim teologom na liniji Augustina, s utjecajem na kasniju teologiju sve do J. Ratzingera-Benedikta XVI.

U dugom razdoblju svoga upravljanja Redom Bonaventura je postao njegov zakonodavac, vođa i učitelj. Kapitul u Narboni (1260) dao mu je zadaću da unese reda u mnoštvo međusobno proturječnih Franjinih životopisa, da napiše novi, službeni životopis te da se time konačno odstrane svi «sumnjivi» spisi. Tako su nastali životopisi Legenda maior i Legenda chori (minor) u kojima Bonaventura najviše slijedi prvoga Franjina životopisca – Tomu Čelanskoga. Bonaventura smješta Franju u teologiju povijesti, a franjevaštvu daje povijesnu ulogu u Crkvi. Rigoristi (osobito Ubertino iz Casale i Anđelo Klarenski) prigovarat će što je Bonaventura svojim legendama definitivno obesnažio strogi i ozbiljni Franjin ideal života.

Bonaventura je, međutim, tražio srednji put, jer su dva različita, ali ne i kontradiktorna aspekta u razumijevanju franjevačkog puta proizlazila iz same osobnosti utemeljitelja, iz Franjina stila života: kombinacija osame i propovijedanja među svijetom u srcu grada, izmjena putujućeg propovjedništva i boravljenja u zajedničkoj nastambi; te između bratstva kao mješovite zajednice laika i klerika, neukih i učenih ili hijerarhiziranoga i juridički reguliranoga crkvenoga reda.

Zlatko Keser, ‘Svijet svetog Franje Asiškoga’

Povrh svega bilo je pitanje osobnog i zajedničkog ideala: Franjo je bio rastrgan između razumijevanja evanđeoskoga ideala koji se izabire i slijedi osobno i sve većeg broja braće koji su ga slijedili te njihovih viđenja, afiniteta i zahtjeva, pa je Franjo često izmicao da bude mjerodavan, govoreći da svatko treba «slušati Gospodina» i osobno odgovoriti na njegov poziv, ali bi uvijek oštro intervenirao ako bi smatrao da braća iznevjeravaju početni ideal. Ni, Bonaventura, uza sva nastojanja pomirenja suprotnih stavova, uza sva naglašavanja učenosti, nije dokinuo niti nivelirao razlike u Redu, pogotovo ne osobni izbor. Franjevački će red, poput svoga utemeljitelja koji je čitava života tragao za što potpunijim ostvarenjem evanđelja, čak i kada se institucionalizira, ostati u sebi dinamičan i različitim, ponekad oprečnim strujama označen pokret.

Treba spomenuti da Bonaventura uvodi u Red i tzv. usus pauper – korištenje dobrima na siromašan način pozivajući se na savjest. Sastavit će spis u obranu pariških profesora, dominikanaca i franjevaca, ali i uopće franjevačkog siromaštva, Apologia pauperum, «u kojem se samokritična svijest, ali također legitimna odvažnost, teološka izobrazba, ali i autentični smisao egzemplarne vrijednosti siromaštva u krilu kršćanskoga društva utemeljuju na zahtjevu da se hrabro ustroji minoritski Red kao najviši pokret među redovnicima po slobodi od svjetovnih veza, po ljubavi prema vlastitoj braći, prema totalnoj posvećenosti zadacima povjerenim od Crkve» (R. Manselli).

Bonaventura jest Red klerikalizirao, umanjio značenje fizičkog rada i proševine, ali je kao istaknuti teolog i pariški profesor, istodobno podigao vrijednost intelektualnom radu u službi propovijedanja i pastorala uopće te smjestio djelovanje manje braće u crkveno-društveni kontekst. Mistik i učenjak, umjerenjak i iznimno izraženoga upravljačkog talenta, Bonaventura je Red sačuvao od krajnosti, i rigorizma i laksizma, uvijek ekvilibrirano ističući Franju – utemeljitelja Reda kao uzor nasljedovanja Krista, zaoštreno, kao «drugoga Krista», ne dopuštajući njegovu «populističku mitizaciju ili asketsku egzaltaciju», ni skretanje u tada zavodljive katarske, spiritualističke (npr. bičevaoci) i joakimističke struje.

Čovjekov duh u svojoj biti svjedoči uvijek prisutnu i nezasitnu čežnju za Bogom. Bog je i našem umu i u našim osjetilima neposredno prisutan. I o Bogu se ne može govoriti na «definitivan», konačan i precizan način.

Bonaventura je, dakle, sačuvao Red od rasula. On je od Franjinoga nasljedovanja siromašnoga Krista počeo naglašavati Isusa Krista Učitelja, smatrajući da manja braća, ako žele odgovoriti suvremenom apostolatu, moraju prihvaćati učene i studirati teologiju. Time je definitivno integrirao i posjedovanje knjiga i teološki studij u samu narav Reda. Franjo je odbijao knjige ne jer je smatrao da nisu vrijedne, nego jer su bile preskupe, i crkvenim prelatima nisu bile sredstvo nego izraz moći i prestiža. Bonaventura opravdava posjed knjiga riječima: «Pravilo braći bezuvjetno nalaže ovlast i službu propovijedanja i to takvim terminima koje se ne susreće, vjerujem, u nijednom drugom pravilu. Ako dakle oni ne smiju propovijedati brbljarije već božanske riječi, one se ne mogu poznavati ako ne čitaju: čitati ne mogu ako nemaju knjiga; posve je dakle jasno da je imanje knjige kao i propovijedanje sastavni dio savršenog ispunjavanja pravila“ (Epistola de tribus quaestionibus, prema: J. Le Goff, Sveti Franjo Asiški). Dakle, daleko od toga da znanost i knjigu promatra kao monopol klerika, Bonaventura ih smatra sredstvom u službi apostolata, pa je preporučivao braći da pišu popularne knjige da ih može čitati obični puk.

Osim velikoga utjecaja u Franjevačkom redu, Bonaventura je važan i za cijelu Crkvu. Osobito svojim djelima iz teologije i mistike. [U nas je najbolji živući poznavatelj sv. Bonaventure Stjepan Kušar. On je priredio i napisao iscrpan predgovor o životu, teološkom značenju i važnosti tri Bonaventurina djela – Tria opuscula: Breviloquium – Kratki prikaz teologije, Itinerarium mentis in Deum – Put duha k Bogu i Reductio artium ad tehologiam – Svođenje umijećâ na teologiju, KS, Zagreb, 2009.] Bonaventura je bio iznimno aktivan u Crkvi. Za vrijeme ispražnjenosti papinske stolice, skuplja kardinale u konklave u Viterbu (1273). Jedan je od glavnih protagonista i pomoćnika papi Grguru X. za organiziranje koncila u Lyonu 1274. koji se bavio ujedinjenjem istočne i zapadne Crkve.

Bonaventura je živio i djelovao u skolastičkom teološkom ambijentu. Vrlo angažiran i aktivan franjevac posvećen poučavanju (lectio), raspravljanju (disputatio) na pariškom sveučilištu i u javnosti i propovijedanju (praedicatio). Resi ga teološka oštroumnost ali i asketsko-mistični put, klasičnim jezikom kazano akcija i kontemplacija. Pripadnik je one struje kršćanske, katoličke teologije koja nastavlja na platonizam i Augustina. Ustvari, Bonaventura teološki verificira religioznu intuiciju Franje Asiškoga. Tako prva mogućnost spoznaje Boga, smatra ovaj teolog, dolazi iz objave, preko Božje riječi zapisane u Svetom pismu. Istina vjere se izvodi iz Pisma, iz Božje riječi. Teolog je najprije onaj koji poznaje i tumači Sveto pismo. Teologija je moguća jer je Bog najprije progovorio o sebi.

Usporedo s time postoji mogućnost spoznaje istine naravnim putem, iz ljudskoga razuma, iz stvorenoga svijeta kao prirodne Božje knjige. Izniman je doprinos franjevačke škole za teologiju stvaranja. Postoji senzitivni put, put spoznaje Boga preko osjetila, preko stvorenja. Ovaj svijet, sva Božja stvorenja Božji su tragovi (vestigia), znakovi (signa), slika su i sličnost s Bogom. Zato je Bonaventura (doctor seraphicus), a prije njega serafski otac Franjo u svakom stvorenju vidio Božje dobro stvorenje. Sve stvoreno: od zvijezda do vjetra, od sunca do smrti, od svjetla do praštanja, od mrava do olujna vjetra, od ognja do ljudskog lica, sve je izraz (expressiones) Boga (teološki simbolizam i egzemplarizam).

Dakle, daleko od manihejskog promatranja svijeta, pa i Augustinova pesimizma s natruhama manihejstva o radikalnoj pokvarenosti ljudi, a pogotovo nasuprot stavovima koje su dijelili katari i zastupnici uvjerenja da je materija i materijalno proizvod zloga boga, svijet prostor zlih sila, Bonaventura i franjevačka škola, ljubi život i tjelesnost, u materijalnom vidi očitovanje Božjega duha. Čovjekov duh uzlazi Bogu preko stvorenja. «Franjevačka mistika ne odbacuje i ne otklanja stvari ovoga svijeta, nego ih tako reći nosi natrag onom Bogu od kojega vuku svoje podrijetlo i sve što imaju kao bitak i vrijednost» (S. Kušar). Tim više iznenađuje da neki franjevci i oni koji su čak doktorirali na Bonaventuri zastupaju averziju pa i mržnju prema stvorenjima, tijelu i Božjem svijetu.

Zdenko Grgić, ‘Franjevci propovijedaju narodu’, Podmilačje

Čovjekov duh u svojoj biti svjedoči uvijek prisutnu i nezasitnu čežnju za Bogom. Bog je i našem umu i u našim osjetilima neposredno prisutan. I o Bogu se ne može govoriti na «definitivan», konačan i precizan način. Kušar dobro primjećuje da Bonaventura kombinira filozofsko umovanje, teološko razmatranje i mistično iskustvo i da pritom (i s njime i franjevačka škola) «veću pozornost [posvećuje] smislu riječi nego samom izrazu, više traži istinu negoli ljepotu stila i da u svemu više teži za iskustvom čuvstvenosti negoli za znanjem».

Znanje, susljedno Franji Asiškom, koje ne služi bližnjima, samo napuhuju, sofističko je nadmudrivanje, izraz sebičnosti i volje za moću, za dominacijom nad ljudima. Odatle i na Franji nadahnuti i često citirani Bonaventurin stav da nije dovoljno «poučavanje bez posvećenja, spekulacija bez pobožnosti, istraživanje bez udivljenja, razmišljanje bez ushićenja, radinost bez sućuti, znanje bez ljubavi, umnost bez poniznosti, studij bez Božje milosti» [lectio sine unctione, speculatio sine devotione, investigatio sine admiratione, circumspectio sine exultatione, industria sine pietate, scientia sine caritate, intelligentia sine humilitate, studium absque divina gratia – Opera, V., 296]. Pazimo, međutim, ovdje se ni na jednu stranu ne stavlja naglasak, nego obje komponente navedenih binoma jednako vrijede i neodvojive su.

«Knez među mističkim teolozima», kako je papa Leon XIII. nazvao Bonaventuru, povezao je na specifičan način znanstvenu teologiju i duhovno iskustvo. Teologija, studij teologije, čitanje i teološko pisanje, izraz su štovanja Boga, a ne – kako se u Crkvi zna misliti – prepreka svetosti, put k nepobožnosti pa i ateizmu. Bonaventurin put je «svakako važna pouka i poticaj za naše vrijeme kad se još uvijek ponegdje misli kako je Bogu i njegovu djelovanju dovoljno govoriti pobožno i ponavljati uhodane obrasce», navodi naš filozof i teolog Kušar i nastavlja: «Neprocjenjivo je Bonaventurino značenje za ono što se danas voli nazivati duhovnom teologijom (kao da uopće teologija može biti teologija a da nije duhovna!?), tj. teologija koja promišlja duhovno i mističko iskustvo. Brižljivost njegovog izričaj i trijeznost u opisivanju iskustva daju protutežu svakom nekontroliranom entuzijastičkom govoru o iskustvu.  […] U doba kada dominira ‘zadovoljenje potrebâ’ (pa i tzv. duhovnih) treba iznova promisliti što danas znači biti ‘čovjek željâ’ i kako se one danas trebaju raspaljivati vapajem molitve i bljeskom umovanja.»

Dobra sreća, dobra životna sudbina, što doslovno znači ime Bona-ventura, ostvaruje se u duhovnom spoju razmišljanja i molitve, misaone i ljubavne čežnje za istinom, za smislom, za puninom – za Bogom!


Fra Ivan Šarčević