Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Benjamin Idriz: Smisao različitosti je graditi mostove, a ne rušiti ih
Čovjek treba da bude spreman da napusti svoju zemlju, ukoliko u toj zemlji nema slobode. Ja sam spreman da žrtvujem svoju kulturu na neki način i svoju zemlju u korist moje slobode, jer sloboda je ono što čovjeka čini čovjekom. Ako nema slobode, džabe što sam ja u svojoj zemlji, ne mogu se ostvariti kao čovjek
Benjamin Idriz je imam Islamske zajednice Penzberg u Njemačkoj. Doktorirao je islamsku teologiju, predsjeda “Münchenskim forumom za islam” (MFI) i član je “Vijeća vjera” u Münchenu. Bavi se relevantnim pitanjima suvremenog islama te je autor i urednik niza knjiga među kojima su: Islam mit europäischem Gesicht (2010.), Willkommen in Deutschland! – Wegweisung für muslimische Migranten zu einem gelingenden Miteinander in Deutschland (2016.), Der Koran und die Frauen – Ein Imam vergessene Seiten des Islam (2019.) i Wie verstehen Sie den Koran, Herr Imam – Ein Islamverständnis im hier und heute (2021.). Na Mediteranskim teološkim susretima za Polis.ba je s gospodinom Benjaminom Idrizom razgovarao Stanko Perica.
***
Gospodina Idrize, pitao bih Vas prvo o odnosu religije i nacije. Vi dolazite iz jednog multinacionalnog konteksta. Roditelji su vam iz Albanije i Turske, rođeni ste u Skoplju, žena Vam je iz Bosne i Hercegovine, živite u Njemačkoj. Dakle, imate jedno široko iskustvo glede nacionalne pripadnosti. Musliman ste, a ovdje u našim krajevima, na Balkanu, religija je dosta snažno vezana uz naciju. Kako Vi iz svoje perspektive vidite tu vezu?
Prvo, ja sam odgojen, odnosno i rođen u jednoj obitelji gdje nacionalnost nikada nije igrala neku ulogu. Moji roditelji su uvijek bili otvoreni prema različitim kulturama, nacijama. Tako da sam ja odgojen i odrastao u tom ambijentu. Kasnije kad sam počeo da izučavam religiju, onda sam vidio da je Bog stvorio nas ljude s različitim kulturološkim pozadinama, s različitim jezicima, nacijama, etničkim pripadnostima i tako dalje. Ali to Bog smatra bogatstvom, jednom vrstom komunikacije s ljudima. Imamo jedan konkretan tekst iz Kur’ana, to je sura koja se zove Rimljani ili Rum (na arapskom), koja u 22. ajetu kaže da je jedno od Božjih čuda, od Božjih znakova, da je on stvorio nas, da je stvorio nebo i zemlju i onda nam dao različite jezike i različite nacionalne pripadnosti. I onda se ovaj ajet završava tako da je u različitostima znak univerzalnosti. Znači, Bog želi da čovjek uči da bude univerzalan te ako i ima određenu nacionalnu pripadnost, da bude otvoren prema drugima.
U ovom kontekstu, također, imamo u 14. ajetu sure 49, u kojoj Bog kaže “mi smo vas stvorili od jednog muškarca, od jedne žene i vas smo” – dakle ljude – “podijelili na različite nacije, na različita plemena”. Smisao tih različitosti jest da bi se upoznali. Dakle, ukoliko jedna nacija ili nacionalna pripadnost ili identifikacija s jednom nacijom vodi k tome da se otvorimo prema drugim nacijama, onda je to dobro. Znači, ako pripadnici jedne nacije budu ponosni samo svojom nacijom te omalovažavaju druge nacije, smatrajući svoju boljom, onda to prelazi u rasizam koji je poguban.
Potrebno je uspostaviti ravnotežu između nacije i vjere. Nacija je nešto biološko, rekao bih, a vjera može doći kasnije. Treba činiti da nacija ne bude ispred čovjekove vjere, zato što nas vjera uči da trebamo uvažavati jedni druge, da trebamo sve različitosti koje imamo, fizičke ili nacionalne, gledati kao bogatstvo, sredstvo kako ćemo jedni druge upoznati. I zato je smisao različitosti graditi, a ne rušiti mostove. I jedan od najozbiljnijih problema sadašnjice jest rasizam ili pretjerani nacionalni osjećaj koji oslijepi čovjeka i onda ne vidi drugoga osim sebe. I Isus i prorok Muhamed su došli da bi razbijali te zidove između ljudi, a nacionalizam može da bude, čak i religija može da bude, neki vid zida između nas. Te zidove potrebno je razbijati i gledati čovjeka prvenstveno kao čovjeka.
Vjerojatno najveći izazov ovoj otvorenosti koju zazivate danas jesu suvremene migracije. Pogotovo je Njemačka zadnjih desetak godina primila najveći broj migranata, izbjeglica, u Europi i velik je izazov integrirati te ljude. Ne otići u krajnosti asimilacije ili getoizacije, nego im omogućiti da kroz određeno vrijeme budu zaista punopravni članovi društva. Kako to postići, kako mi ljudi vjere možemo u tome pomoći, kakvo je Vaše iskustvo?
Istina je da se trenutno, posebno u Njemačkoj gdje djelujem, osjeti da je problem migracije na vrhu kriza ili problema ili izazova u tom društvu, iako imate niz i drugih problema u društvu, ali to je sada u fokusu zato što se ljudi jednostavno boje da će izgubiti svoj identitet ukoliko se budu otvorili prema drugima. Izgubiti svoj identitet, svoju kulturu, svoju tradiciju je strah koji je sasvim ljudski. Međutim, to ne treba da nas vodi k tomu da počnemo mrziti drugoga. Trebamo stavljati sebe u poziciju tog migranta koji je morao da napusti svoju zemlju tragajući za boljim životom.
Bog je stvorio ovu zemlju i nama je dao slobodu da se krećemo. Sve dok se budemo kretali po ovom svijetu bit će promjene. Ova trenutna migracija je neminovna za čovječanstvo, jer se samo na taj način možemo povezati s različitim nacijama, kulturama. A to povezivanje traži integraciju, integraciju u društvo u kojem se nalazimo. To znači da poštujemo zakon, ustav države, da poštujemo drugog i drugačijeg i da uvažavam narod koji je podigao to društvu, jer generacije i generacije su radile u izgradnju te zemlje. I kada dolazimo u neku tuđu zemlju, trebamo poštovati i uvažavati ljude koji tu žive, njihove simbole, njihovu tradiciju, ali istodobno čuvati i svoju. To je integracija koja ne ide u krajnost. Jedna je krajnost asimilacija, a druga je krajnost izolacija ili getoizacija.
Islam, kako ja razumijem, traži put sredine, a to je put integracije. To znači da se otvorimo prema drugima, da učimo jezik, da se školujemo, da se obrazujemo, da damo svoj doprinos u razvoju te zemlje, ali veoma je važno da budemo otvoreni prema drugima. Strah koji postoji kod drugih mi trebamo razbijati svojom otvorenošću. Jer ja sam došao ovdje kao migrant s namjerom da živim i da imam bolji život, kao što i vi imate pravo na bolji život, ali ja neću promijeniti vašu kulturu, neću biti neki izazov vama, niti ću biti prijetnja vama, nego ću uvažavati vašu tradiciju.
Mi kao religijske zajednice trebamo pomoći političarima. Političari imaju svoje agende, imaju naravno svoje ciljeve i imaju na kraju i svoje interese. Religijske zajednice ne trebaju biti pokretane interesom, nego treba da imaju prvenstveno želju da pomognu čovjeku, bez obzira na njegovu naciju, vjeru, boju kože. Naravno, možda nam je ponekad druga boja, neki drugi jezik, neka druga kultura, neka druga religija strana, ali sigurno u sebi ima nešto zanimljivo što trebamo otkriti. Mi znamo da je Abraham bio migrant, da su gotovo svi proroci, da su svi vjerski ljudi koji su igrali važnu ulogu u povijesti bili migranti. I naš prorok Muhamed je bio migrant. Morao je napustiti svoju zemlju i otići u drugu zemlju. I Bog kaže u Kur’anu: “Zar Božja zemlja nije široka, zašto ne idete?” Čovjek treba da bude spreman da napusti svoju zemlju ukoliko u toj zemlji nema slobode. Ja sam na neki način spreman da žrtvujem svoju kulturu, način života i svoju zemlju u korist moje slobode, jer sloboda je ono što čovjeka čini čovjekom. Ako nema slobode, džabe što sam ja u svojoj zemlji, ne mogu se ostvariti kao čovjek. Prema tome svijet mora da bude još otvoreniji prema migrantima, jer ove svjetske resurse koje imamo moraju konzumirati svi ljudi jednako, a ne samo privilegirani narodi. Milijuni ljudi danas u svijetu nemaju ista prava, iste mogućnosti kao ljudi u Europi ili na Zapadu uopće.
Bilo je zanimljivo čuti ovdje na Vašem predavanju u Lovranu kada ste spomenuli kako je trenutna situacija u Njemačkoj takva da su džamije pune petkom, radnim danom, dok su crkve prilično prazne, nedjeljom, neradnim danom. Imate li kakav recept za nas kršćane, za nas ljude Crkve, odnosno što je ono što muslimanima daje tu snagu, tu vjeru koju pokazuju i kroz to što idu u džamije?
Moguće je da je to samo neki fenomen u Njemačkoj i ne mora značiti da je u svim zemljama tako. Međutim, kako mogu vidjeti situaciju u svome gradu gdje se nalazim, gdje djelujem, ali i širom Njemačke čujem od svojih kršćanskih kolega, svećenika, biskupa, a kažu i statistike, da pada broj ljudi koji se identificiraju s Crkvama, pada broj dolazaka vjernika nedjeljom na mise. To je jedan fenomen koji smatram da je možda samo trenutni, moguće da će neka druga religijska zajednica imati isti izazov sutra. Ako su danas džamije u Njemačkoj pune, a crkve relativno prazne, to ne mora značiti da će se sutra to nastaviti. Sutra može da se okrene, da džamije budu prazne, a crkve pune. Ali ono što trebamo, kao religiozni ljudi, jest da se ne radujemo tome ako su crkve prazne ili, s druge strane, da ne budemo zavidni ili ljubomorni ako su džamije pune. Treba da vidimo kako možemo jedni drugima pomoći, kako možemo kao muslimani na Zapadu biti motivacija kršćanima da bi i oni nedjeljom posvetili vrijeme i pažnju crkvi. Iz svoje muslimanske perspektive, meni je draže kada vidim čovjeka u crkvi nego van crkve. Jer ipak crkva kao institucija, a naravno i svećenici, daju određene vrijednosti, promoviraju određene vrijednosti, promoviraju ljubaznosti i ljubav, promoviraju poštovanje prema drugima, promoviraju ljudskost, pomoć drugima, dobre susjedske odnose.
To su veoma važne vrijednosti. Zato je meni žao što u crkvama pada broj vjernika. Razgovaram s nekim kršćanima i kažem im: “Vidite kako petkom pored toga što je radni dan, što je školski dan, djeca i omladina idu u džamiju.” Ali to je možda ipak neki fenomen, jer muslimani na Zapadu i u Njemačkoj imaju osjećaj da su stalno napadnuti, da su na meti, da je njihov identitet u krizi, u smislu da su napadnuti sa strane. Kako bi čuvali svoj identitet, moraju se držati svoga identiteta, moraju se više identificirati s vjerom. Ali ne treba to biti jedini motiv da se ide u džamiju, nego motiv zašto treba da idemo u džamiju jest ljubav prema Bogu. Ja ne idem samo da čuvam ono što imam, nego idem prvenstveno da obavljam svoju dužnost prema Bogu. I taj osjećaj prema Bogu, prema božanskim kućama je nešto veoma važno što Kur’an, također, govori. Kada kažem da je meni važno da kršćanin ide u crkvu, to kažem jer se crkva spominje u Kur’anu. U jednoj suri Bog spominje manastire, sinagoge, crkve, pa zatim govori o džamijama. I onda kaže da se u ovim kućama Božjim veliča Božje ime. Zato, što je više ljudi u crkvama, u sinagogama, u džamijama, to je bolje za čovječanstvo.
Na kraju bih Vas pitao o nečemu što ste spomenuli na kraju Vašeg predavanja, a to je da je muslimanima u Europi potrebna jedna nova teologija. Što ste pod tim mislili, što to znači, kakva bi ta nova teologija trebala biti?
Da, kada kažem da nam treba jedna nova ili obnovljena teologija, ne tvrdim da nam treba nova vjera. To trebamo odvojiti, vjera je nešto božansko i, naravno, ne postavljamo pitanje trebamo li vjerovati u Boga ili ne; trebamo li vjerovati u sudnji dan ili ne, to su statične stvari, bez toga nema religije. Nego je ovdje riječ o novoj teologiji u socijalnim aspektima religije. Novi su izazovi, nova su vremena, nova su pitanja. Za nova pitanja, za nove izazove trebaju novi odgovori. Sa starim odgovorima na nova pitanja je veoma teško uspjeti pridobiti čovjeka.
Mislim da je islamska teologija uvijek u povijesti bila spremna na nove izazove i zato su postojali u različitim epohama čovječanstva, u muslimanskoj povijesti, teolozi, egzegeti, tumači Kur’ana, komentatori. I zato nama danas trebaju novi komentatori, zato nama treba teologija koja će razumjeti nove izazove, trebaju nam teolozi koji će imati sluha za nove pojave, fenomene, i koji će analizirati teološka pitanja u duhu vremena, u duhu mjesta u kojem živimo. Vjerujem da će se pojaviti ljudi koji će reinterpretirati religiju. I upravo je to kazao i poslanik Muhamed, da će religija imati potrebu za reinterpretacijom. Nama sada trebaju protagonisti koji će biti spremni biti otvoreni prema novim pitanjima i koji će hrabro odgovoriti na nova pitanja s novim odgovorima, jer religija je nešto što nas prati u svako vrijeme, u svako mjesto. Religija nije statična, nije došla samo u sedmom stoljeću, u Meki, u Medini. Ukoliko razumijemo tako religiju, onda je ona mrtva. Ali ukoliko razumijemo da je religija poruka svim ljudima za sva vremena, onda trebamo živjeti u vremenu u kojem živimo s duhom i razumom te odgovoriti na izazovna pitanja današnjice.
Puno Vam hvala na ovom razgovoru!
Hvala Vama što ste me ugostili!
Razgovarao: Stanko Perica
.