Roberta Nikšić 71 objava 0 komentara

Čovjek je stablo smokvino. Ako sam ne sječe ono što ploda ne donosi, što je suho i bolesno, ako to u vatru ne baci, bolest će se širiti, sve dok ga posve ne preuzme, dok na koncu ne umre

Sve smo jednom davno krivo naučili, valja nam se uspravljati / Moj školski leđa ranjenih i dalje stoji u tvornici oružja / radi sa mecima a svaki ga ubija

Što još reći o praštanju, danas, nama, stiješnjenim u našim entitetskim granicama, a nudi nam se ovakvo nešto, beskrajno, a mi se skrivamo po špiljama naših pustinja. Zbilja, što, a da nisu…

Mislim sve, koliko smo se ogriješili o braću našu najmanju, kad smo ih slali u škole, gdje smo ih pod istim krovom u dvije škole razdvajali. Mogu oni pobjeći, a i hoće, iz ovih naših tunela,…

Sve što Izaija ovdje kaže, mene silno na Bosnu podsjeća. Čini Izaija subverziju, jer osim te povijesne pozadine povratka na mjesta gdje života nema odavno, on uzima sliku ženidbe s neudanom,…

Moj prijatelj Akbar Veliki slika Isusa / Žilet žicom okrunjena / Ako je gledaš predugo / Oči ti iskrvare / Ne nadaj se Akbare / Bita zapjeva / europljani nose u očima sterilne tufere / Štite…

Gledam u Bihaću, na misi ponoćki, kako su uz katolike, i njihove sugrađani. Došli sa prijateljima i rodbinom, zajedno slaviti, zajedno se radovati. Nije li to lijepo, ne biti sam u svojoj…

Možda je teško slijediti Mariju jer je više, puno više, od onoga što o njoj predmnijevamo, znamo ili očekujemo. Jer Marija, samo koji redak naprijed, izvan današnjeg našeg teksta, kada je…

Koliko je pjesnika toliko i jezika u ovom našem materinjem jeziku. A jezik Cvijetićev u jamu zakopan, pa izvrtlaren, jezik je zemljani, neizgovorivi, grlo poslije vješanja razvezano, pupčana…

Mare sve bolje od drugih vidi, negdje iza ljudi, iza riječi i postupaka. Njoj je sve providno, "k’o da gledam kroz dno tegle", kako je zvala te svoje stare naočale, što bi same od sebe kao…