Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa | Tvrdoglava vjera
Gledam u Bihaću, na misi ponoćki, kako su uz katolike, i njihove sugrađani. Došli sa prijateljima i rodbinom, zajedno slaviti, zajedno se radovati. Nije li to lijepo, ne biti sam u svojoj vjeri, pokazati razlog svog sretna lica, nekome tko ne dijeli ista uvjerenja, ali ih voli, cijeni, prihvaća
1 Sam 1, 20-22.24-28, Lk 2, 41-52
Postoji lijepa slika u našem jeziku o tvrdoglavim i samosvojnim ljudima, ona da svoju glavu nose na ramenima. Ana iz knjige o Samuelu jedna je od takvih osoba u privatnom imaginariju dragih mi tvrdoglavaca. Ana je neplodna muževa voljena žena. Muž ima drugu ženu, Peninu, i s njom djecu. Posve uobičajen način osiguravanja potomstva i ekonomskog opstanka obitelji u starom Izraelu. Svaka je na svoj način nesretna. Penina, čije ime znači koralj, ranjava oštrim bridovima, riječima, Ana pati, krvari jer joj Jahve ne daje od srca poroda, a muž Elkana, želi je izliječiti sedativnim, kompromisnim riječima „zar ti ne vrijedim više od deset sinova“, u prijevodu primiri se, i pomiri s time.
Ana se ne smiruje, to nije dovoljno, ništa to nije. Ništa osim kompromisa. Kao da zna, ono što se dugo čekalo, ili prerodi ili ne rodi nikako.
Između nje i Penine nema sukoba, kao među drugim biblijskim ženama, niti njen muž preuzima inicijativu kod Boga, kao drugi biblijski muževi. Ovdje je Ana sama. Samo Ana i Bog.
Sve ona po svome, tamo gdje nema ničega, tamo gdje su ljudi digli ruke, ona traži više, da iz tog njenog ničega, iz zatvorene utrobe nikne sve. I ne traži samo za sebe. Traži sina koji će Mu služiti u sve dane života njegova.
Za razliku od Penine i Elkane, Ana ide dalje, jer zna, sve što se dobije, od Boga, od srca, dobije se radi drugih. Ima u njenoj vjeri nešto strašno, a to da Bog ne daje samo nama, nisu darovi, pa ni potomstvo nešto što samo nama pripada. Ana izlazi iz zatvorenog obiteljskog kruga koji samozadovoljno uživa u blagoslovima, sit i primiren, jer što će mu više od toga. Za privatnu su budućnost osigurani. Ali to nije dovoljno, i nije to sve.
Svaka je pripovijest biblijska višeslojno tkanje, pa tako i Anina, raznobojna, više je potki u nju utkano.
Izvan kućne atmosfere kako pripovijest dalje nagoviješta, pripravlja se uspostava kraljevstva, privodi se kraju razdoblje sudaca. Jedan oblik vladanja zamijenit će drugi, kao i svaka ljudska tvorevina podložna je promjeni, preobrazbi ili konačnom umiranju. Tako i ovo. I veća su carstva propadala. Usred toga, prikazan je moralni rasap svećenstva, pohlepni su, nemoralni, proždrljivi. Usred te moralne dekadencije, njena je usamljena čežnja i molitva.
U takvim prilikama, Ana nosi svoju glavu na ramenima i odlazi pred Gospodina. Ne traži samo za sebe, nego i za druge. Dijete koje neće biti samo njeno, zalog ekonomske budućnosti njene vlastite male obitelji, nego zalog budućnosti njenog naroda, jer će prije svega, i više od svega, biti Božji među ljudima.
I nakon tih dana, konačno, 1 Sam danas opisuje njen povratak u hram s djetetom koje je isprosila od Gospodina, tako ga i nazvala. I on postaje Božji, i svoj. Ana izdaleka prati njegov rast i napredak. Obilazi ga svake godine, nosi u hram dolamice. A Samuel raste u mudrosti kod Boga i ljudi… i Jahve je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.
Postaje moralni oslonac društva, prorok i sudac, pripravlja Izraela za dolazak prvih kraljeva.
Može li se kao Ana zagledati u neplodnosti, nedostatke našeg vremena i odgajati u sebi, u drugima pomiritelje, preporoditelje, moralne, samosvojne, čestite ljude. One što nose svoju glavu na ramenima. Ili pate i krvare zbog patnje drugih. Možemo li krvariti zbog patnji naših neprijatelja. Nije to čak više ni radikalno, koliko razumno, jer kad bi to mogli, i kad bi to činili, sve bi u ovoj zemlji bilo moguće, čak i mir. I blagostanje.
Isus to dovodi do savršenstva. I odlazi korak dalje od svih starozavjetnih junakinja i junaka, on se ne razdaje samo privatnosti vlastitog naroda. On je svoj, Božji, i svačiji, sve do posljednjeg čovjeka.
Klupko današnjih čitanja se dalje odmotava. Pratimo ga u Lukinu evanđelju, na putu odrastanja. Kao i Samuel odvaja se od roditelja. On to čini sam, svoju glavu nosi na ramenima. Već zna, Božji je, a opet svoj, i to je njegova misija. I čudi se nad svojima, zar to nisu shvatili. U hramu je među učiteljima, on uči, sluša, pita. Svi zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. A onda se vraća kući s roditeljima. Poslušan im je. I napreduje u dobi i mudrosti kod Boga i kod ljudi.
Tako i mi, valja nam napredovati u mudrosti, da sve, pa i ono najbliže, i najbliskije naše, tu je radi drugoga. I sve smo po drugima primili (mi koji sebe nazivamo vjernicima, i od Boga) sve kako bi to stavili na raspolaganje drugima. Tako je onda moguće, u svjetlu Riječi preobražavati ovo društvo i njegove odnose, i tamo gdje se čini da je zemlja neplodna, i tamo gdje smo se pomirili s prosječnošću, tamo gdje smo progutali sedative, digli ruke, prihvatili kompromise, tamo gdje su nas ranjavali, sve uzeli, baš tamo gdje nema za nas ničega, može postati sve. Ako i kad se odlučimo sve svoje staviti na raspolaganje Bogu i ljudima. Sve je moguće, i mir, i oprost, i blagostanje. Samo što, teško je nositi svoju glavu na ramenima, hodati uspravno i tvrdoglavo vjerovati kako smo u središtu Božjeg nauma da s nama preporodi sve ono što dugo nije moglo rađati.
Gledam u Bihaću, na misi ponoćki, kako su uz katolike, i njihove sugrađani. Došli sa prijateljima i rodbinom, zajedno slaviti, zajedno se radovati. Nije li to lijepo, ne biti sam u svojoj vjeri, pokazati razlog svog sretna lica, nekome tko ne dijeli ista uvjerenja, ali ih voli, cijeni, prihvaća. Prije svega, i raditi na prihvaćanju.
I onda nešto još ljepše. U dvije klupe, par obitelji migranata, zajedno sa svima nama. Gledam dječaka, u dobi Isusa iz hrama, on pjeva. I dok mi ostali u lijepom ritmu, kao da Isusa u san nosimo danas se čuje događaj novi, u zemlji ovoj, i jeste ovi… on pjeva. Slika je to koja izmiče mojim riječima. I nek na tome ostane.
Daleko je njihova prva domovina, daleko su Širaz, Teheran, Indija. Kamp im ne pruža toplinu doma, niti budućnost predviđa. Malo je što za njih u ovoj zemlji ostalo. Ništa osim čekanja. Ali ta djeca ne miruju. U bihaćkim školama brzo uče, napreduju. Vole školu, vole učenje. Traže mudrost, uče jezike. Žele učiti, kako bi pomogli svojim roditeljima. Sretnih li roditelja. Neki žele ostati. Ovdje. Među nama. Takvi su nam zalog budućnosti. Jer napreduju u mudrosti.
Gledam ga dok pjeva. Čita s display-a i pjeva. Svoj je i Božji. Prorok među nama. Kakva divna tvrdoglava vjera. Biti u ovoj zemlji, zavoljeti njen jezik, i vidjeti u njoj mogućnost rasta, napredovanja, sazrijevanja, rada i pomaganja. Odavno nije bilo ljepšeg i težeg poklona.
Slika svete obitelji, u ovoj našoj dumači, što bi mogla preroditi, samo da smo tvrdoglaviji, više svoji, više Božji.
Roberta Nikšić, polis.ba