III. korizmena nedjelja | Mudrost drveća – plodovi obraćenja

Izl 3,1-15

Nesuđeni princ egipatski pase ovce u Midjanu. Zemlja je to nomada, lutalica, njene se granice pomjeraju sa pašnjacima, i to Mojsiju sa kompliciranim identitetima adaptiranog Egipćanina izraelskih korijena baš odgovara. No ta se idila ne može nastaviti, jer iza sebe ima situacije spašenosti a to čovjeka može dovesti samo do nečeg sudbinskoga, većeg od njega samoga. I to se i događa, susret Boga i čovjeka. Đuro Daničić i Vuk Stefanović Karadžić ovako taj susret prevode:

I javi mu se anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine. I pogleda, a to kupina ognjem gori a ne sagorijeva.

I Mojsije reče: idem da vidim tu utvaru veliku, zašto ne sagorijeva kupina.

A Gospod kad ga vidje gdje ide da vidi, viknu ga Bog iz kupine, i reče: Mojsije! Mojsije! A on odgovori: evo me. (2Mojsijeva/Izl,3,1-3)

Grm goruće kupine blizak je našem imaginariju, naročito u ove proljetne dane, dok se zemlja priprema za nove usjeve, sve se krči, orezuje, što je suho i mrtvo baca u plamen, spaljuje. Zemlja se pročišćuje, kako bi dala nove plodove. Tako i oganj Božji, zahvata Mojsija, On ga priprema, uskoro će sam kao taj grm postati, zahvaćen Božjom vatrom neće sagorijevati dok s Bogom vodi narod porobljeni prema slobodi.

No prije toga, Mojsije se mora uvjeriti Tko će narod voditi, i kako se zove Bog koji ispunja obećanja i spašava, i još nešto, zašto baš njega Mojsija, izabra. Ispod njegova upitnika: Tko sam ja da vodim narod iz zemlje egipatske, skrivena su i neka druga, možda, pitanja: tko sam ja da bi se vraćao u zemlju mojih posvojitelja, i u zemlju muke moga rođenog naroda, iz te sam kože davno izašao, ova mi nova savim odgovara, i tko sam ja da pogledam u oči izraelskoga  naroda a uživao sam privilegije Egipćanina? Tko sam ja, muka je Mojsijeva. Bog kratko odgovara: Ja sam s tobom. Ja Jesam tvoja je snaga, a tvoja lojalnost ne pripada ljudima. Mojsije je grm pročišćen vatrom, samo Bogu pripada.

Kada se čovjek iza sebe okrene, može li prebrojati, korake tko mu je čuvao, tko od smrti izbavljao?

Što će iz te naše spašenosti izrasti, ili hoće li?

1 Kor 10,1-12

Što se sve događa na putu prema slobodi, priča je poznata. Pavao je spominje u poslanici Korinćanima, sve što se dogodilo, nama je opomena. I oni što u pustinji pomriješe, nama je napisano, za upozorenje.

Narod je lutao godinama, sazrijevao duhovno. Teško se otkinuti s lanca i slobodu prihvatiti, naročito kada trbusi nad njim gospodare, i kada se lakše pouzdati u boga što ga ljudske ruke načine.

Čovjek je grm kupine, valja mu spaliti grane što su podivljale.

Čovjek je pustinja. Ima u njemu predjela negostoljubivih, beživotnih, nijedna izvora. Tamo strah caruje i tamo se ne zalazi. A valjalo bi preći vlastitu pustinju, i vidjeti kojim gorčinama robujemo, i kojim se bogovima klanjamo, i jesmo li ikada slobode okusili, i koji je to Bog u kojeg vjerujemo. Možda dio nas mora umrijeti u toj pustinji.

Na kraju puta tegobna zemlja je obećanja. I taj je dio za opomenu, ako pogledamo Mojsija dok je brdu Nebo, a zemlja u daljini, i to djeluje kao kazna, jer nogom je neće dodirnuti, samo vidom očinjim.

A zapravo, to je nagrada proroka i vođa, da druge u slobodu uvodi. On sam nema koristi. Konac je to njegova obraćenja. Za druge je živio, a ne za sebe.

Tako i Pavao na kraju ovog poglavlja o sebi veli: I ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje. (1 Kor, 10, 33)

Lk 13,1-9

U Lukinu evanđelju Isus spominje, ako se ne obratite, nećete se spasiti. Priča im o stablu smokvinu i  beskrajnom strpljenju njena Vrtlara. Još će sačekati, još će je njegovati, okopati, ognojiti, sve nebi li nakon tolikih godina urodila. Kolika li je samo radost Vrtlara kad mu voćka davno otpisana slatkim plodom urodi. Slika je to Božjeg strpljenja s nama. Ponekad je to tri, ponekad četrdeset godina. Neizmjerno je poput zvjezdanog neba pustinje.

Čovjek je stablo smokvino. Ako sam ne sječe ono što ploda ne donosi, što je suho i bolesno, ako to u vatru ne baci, bolest će se širiti, sve dok ga posve ne preuzme, dok na koncu ne umre.

Mudrost je drveća jednostavna. Naivna i srčana, valja se u nju zagledati.

Crpe snagu zemljinu dok u nebo uranjaju, rastu, cvjetaju, stasaju, dozrijevaju, plodom urode, ptice zimi zaštite, mrazom prozebu, snijeg isprate, ljetom od vrućine kalaju, s jeseni ogole, ostare, pod stare dane nove mladice ispuste, nikad zapravo ne ostare za novo rađanje, i onda sve ispočetka, polako, mudro, ustrajno penju se pod nebo. Nijedan plod za sebe ne zadrže. Njihovi su plodovi uvijek i samo za druge.

---

Roberta Nikšić

---