Školski u tvornici oružja

Moj školski i ja nekada

u klupi istoj sjedimo, i prve korake pismene zajedno prohodavamo

Ušima golemim lovi nerazgovijetne slogove i dočitava ono što se drugima među redovima prikriva

Jednoga dana, u bašti didovoj, kokoši sunce rađaju

svi se smiju izruguju a jedna penkala crvena sa mnoštvom uskličnika vid mu pomuti.

E da mi je kao on golemo gledati

Kažu mi, kad pitam za njega, eno ga nosi kičmu u rukama

operacija je uspjela,

on ponovo uči hodati, a ja čitati

Sve smo jednom davno krivo naučili, valja nam se uspravljati

Moj školski leđa ranjenih i dalje stoji u tvornici oružja

radi sa mecima a svaki ga ubija

Putanja od Iraka do Karlovca smjesti se među pršljenovima

Tako je kako je, sebi on ponavlja

Odakle je došao šta mu je drugo preostalo nego raditi poslove koji svjetlo ugase

Sad mjesto kičme nosi redenike jer život ima račune, troškove i crvene uskličnike

Strijeljaju ga danomice.

Nižu se pištolji za stolom tvorničkim kao što su nam, nekada, slova izmicala

Dešnjaci i ljevaci jednako uspješno s njima rukuju

tako kaže uputa, jednostavno, kao školska zadaća

Golemim ušima razaznaje

podrumi drhture dok sirene na uzbunu sudnji dan dozivaju

a njega posjekoše udaljene detonacije.

Školski osluškuje pa makar iskrvario na traci pokretnoj

zalijepit će se poput robota sve od sitnih šrapnela

Svaki dan iznova on se resetira

rakijom rane previja bez nje, davno bi se zagnojile

teško je sve, dok mu ugodno vid ne pomute. Male džepne bočice.

Nego pakuje kuršume, svaki kuglu zemljinu obiđe prije nego mu u moždinu, kao u kuću svoju zalegne.

 

Malo je živio malo u čašu ponavlja

onaj dječak što je ušima lovio abecedu pa azbuku

Ubilo ga u konvojima do slobodna teritorija

jer se tada humano podrazumijevalo sigurnost je tamo gdje si većina

samo što on posvuda ostade manjina.

Sve lijepo i sve njegovo ostalo je u bašti didovoj

pa kad metak zaluta on se tamo nakratko probudi.

Bolje mu tako umirati nego živjeti.

---

Roberta Nikšić, polis.ba

---