Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
II. nedjelja kroz godinu | Svadba u Varcaru
Sve što Izaija ovdje kaže, mene silno na Bosnu podsjeća. Čini Izaija subverziju, jer osim te povijesne pozadine povratka na mjesta gdje života nema odavno, on uzima sliku ženidbe s neudanom, jer u očima Izraelaca ne postoji biće manje i prezrenije od žene neudane, ili još gore, udane pa ostavljene, po Mojsijevu zakone otpuštene. S takvim bićem, marginalnim, Bog sklapa saveze, obnavlja lice zemlje
Iz 62, 1-5; Ps 96,1-3; 1 Kor 12,4; Iv 2,1-12
Izaija, prorok, u današnjem čitanju tješi povratnike iz babilonskog sužanjstva jer suočeni sa zavičajnim razvalinama, tonu u tjeskobu. Maleni i neznatni brojem, vraća se tek šačica, u zemlju opustošenu, razgrabljenu, pokradenu, nakon stare slave, nemilu. Jer zna da ne mogu sve vlastitim snagama Izaija ih hrabri slikom Božje ženidbe s tom jadnicom, u vlastitim očima prezrenom. Sve što Izaija ovdje kaže, mene silno na Bosnu podsjeća. Čini Izaija subverziju, jer osim te povijesne pozadine povratka na mjesta gdje života nema odavno, on uzima sliku ženidbe s neudanom, jer u očima Izraelaca ne postoji biće manje i prezrenije od žene neudane, ili još gore, udane pa ostavljene, po Mojsijevu zakone otpuštene. S takvim bićem, marginalnim, Bog sklapa saveze, obnavlja lice zemlje. Iz najveće zapuštenosti i zaboravljenosti, izrast će Jeruzalem još ljepši, i snažniji.
I dok Izaija govori o novom Jeruzalemu, Njegovoj milini, meni govori o mjestima gdje su oči prvi puta Boga gledale, tamo gdje mi je Bosna najbliže, u srcu svijeta, zemlje. Bog u grobu leži, a podnožje mu zastro ćilimima, najbolje izrade, po običaju ih Gena donosi. Zidovi grobnice zastrti serdžazama, od kuće ih Lela donosi. Otkane u tkalačkim radionicama varcarskih katolika i muslimana, ures su Božjega doma. I kada Izaija govori Jeruzalemu za ljubav neću šutjeti, meni on Varcar progovori. Sveta je zemlja tamo gdje se Bog objavi, dakle posvuda, a meni najviše tamo gdje se tka pokrov za Boga, na bliskim, poznatim mjestima, među svim mojima.
Osim dara tkanja, imala je mala, a opet velika, varcarska zajednica različite i mnoge darove, a najviše dar muzike, pa kad kor pod ravnanjem Franje trgovca, samouka a beskrajno nadarena talenta, četveroglasno zapjeva Pjevajte Gospodu pjesmu novu, pjevaj zemljo sva, nakratko se mom uhu u djetinjstvu vrata raja otvore i vidim i čujem kako izgleda Božja mila svojina. Skinula je svoje svakodnevne kože susjeda i rodbine i uvukla se u kožu Njegove miline. Svi ti krojači, obućari, službenice, kuharice, domaćice, kelneri, radnice, ekonomisti, trgovci, kovači, mutafdžije, sve zanatlije, dok pjevaju, oni se preobražavaju. I sebe i zbilju. Vrata raja se otvore i slušaš nebeske glasove.
I molim za nas da poput varcarskih katolika svojim talentima drugima vrata raja odškrinemo.
Dok prolazim ulicom rođenom, u sjećanju, dok je još živom bila, opet čujem muziku. Zvuk pilane, zvuk kovačije, zvuk šivaće mašine, zvuk rada što sve posvećuje. Pa i kada pričaju, kao da mi pjevaju. Tamo gdje se samo masan otisak prsta očekuje, oni čine krasopisne vitice.
To je moj Jeruzalem. Može se zvati Varcar, ili bilo kako drugačije, jer na vrlo slične i vrlo različite načine odumiru stari bosanski gradovi. Doživjeli su svoje babilonsko sužanjstvo, umnaža se svakodnevno, i naši su nas krvnici uvjerili da ne postoji razlog ni snaga koja bi nas vratila obnovi na starim temeljima. Stojimo i naričemo nad razvalinama jer ne možemo povratiti izgubljeno. Previše je boli i zla naših krvnika u nas utkano. Svako naše zlopamćenje propuštena je prilika. Naši su nas krvnici porazili kada su nam oduzeli dar oprosta. Zato molim za nas hrabrost oprosta.
Svaki povratak u Varcar novo je umiranje. Zatekne me vijest o nečijoj smrti. Sa svakom tom smrću grad se sam za sebe umanji, jer ne umiru ljudi obični. Jedne je to prilike babica Gordana. Njene su nas ruke prve grlile. Sa svakim je kasnijim susretom u nas gledala kao čuda, tek na svijet postala. Nađeš se kako se gledaš u njenim očima i pitaš, jesi li osoba do svoje pune mjere dorasla. Babica Gordana, u tijelu krhke leptirice, a ruke joj nježne i čvrste. Molim za nas darove Gordanine, da u svakom čeljadetu čudo gledamo. Njezin je brat Dane, stasom krupan na majku Dalmatinku, što se uvijek izgovaralo s posebnom nježnošću i ponosom, od nje još naslijedio dalmatinsku u glasu vibraciju, pa ga čujem posvuda, dok lutam po dalmatinskim crkvama. Danas, uz Danu, tek je par gradskih katolika preostalo, baš kao sitna prašina što se pod šipila zavukla, pa više nikome u oko ne upada i ne smeta.
Početak je njihova propadanja zabilježila Lela u poruci Crvenoga križa od 24. listopada 1992. godine: „Pišeš da svašta čuješ. Ima svega. Nama je sve uništeno na ranču i ne idemo dole i Crkva u gradu je izgorila. Onda znate kako je.“
U tome onda znate kako je ostaju do samog kraja. Do Oluje, do konačnog izgona. Ipak, Lela se za nas uvijek prisjećala dobrote komšija, svih koji su pomagali, kad je pomaganje bilo opasno.
Molim za nas velikodušnost Lelinu i dar pamćenja dobroga.
Danas je grad pustinja. Tamo gdje su rane pustinje mogu izrasti oštre, opasne bodlje. Zato molim za nas i ljekovitost zaborava.
Jedan me put dočekala vijest o smrti Špuketa. Dugovječan i vedar kakav je bio, nitko to nije očekivao. Tješio je povremene povratnike, što se svojoj kući ne vratite, svoji na svome budete. U kasnim je osamdesetima, još se na stabla šljiva penje. Molim za nas Špuketov dar vitalnosti i razigranosti.
Kada obiđemo Mariju, to je kao da svjedočimo nicanju cvijeta iz betonskoga procijepa. Molim za nas dar otpora i nicanja na zapuštenim mjestima. Održava kontakte sa svim susjedima. Kći od šnajdera iz stare pravoslavne gradske obitelji služi joj i pomaže u doba korone. I malo se gradskosti u grad ulije.
Posljednji me put dočekala vijest o smrti Vide iz Šehovaca. Sama i nijema u Varcaru ostala. Žilava kakva je cijela života bila, nije sebi pardona davala. Po prirodi znatiželjna i brbljava razvila je svoj vlastiti jezik znakovni, a mi ga ostali uz nju naučili, jer kad bi je pažljivo gledali, sve bi je čuli. Vida pjeva i moli u crkvi. U zadnje smo je vrijeme na groblju sretali. Pored svježe humke rukama bi nam ispričala kako sad pokojnica blaženo kod Gospodina s rukom pod glavom spava, a onda još i tko je sve bio na sprovodu, i tko se od njenih oženio, bebu dobio. I bebu je tu Vida na rukama nježno ljuljala.
I kad se Vida požali da joj je mala penzija, to je zato što želi da nešto pokloni, i do sljedećeg se puta prisjeti i pruža pletene priglavke, pape, i nema zvuka, samo toplina.
I molim za nas Vidin dar jezika, topline i brižnosti. Kad je Vida umrla nije bilo velebne varcarske procesije s pokojnikom od crkve do groblja Ćelije, jer tako su se ispraćali svi, kao velikani najveći, u dvore Božje.
Počelo bi s pjesmom u Crkvi:
Sad pomisli dušo moja rad čega si stvorena/otadžbina da tvoja je nad zemljom uzvišena…
I nastavilo, s pjesmom, nakon mise, u hodu do groblja: Ja se od vas sada dijelim/i sa svijetom veće bijelim/Sastajem se s Bogom milim/Što men’ danas, sutra vama…
I na koncu, uz grumene zemlje, završilo bi pjesmom: Tijelo moje nek’ počiva/zemlja zemlju nek’ pokriva/dok ustane na sud živa/
Sve je bilo puno tiše na Vidinom sprovodu, kao što je i grad sve tiši i tiši, jer nas nema. Tamo su još samo cvjetovi što se usudiše niknuti u procjepu između betona.
Zato molim za nas darove pronicljivosti, kada pamćenje prosijavamo, da zlatne čestice od pijeska odvajamo, i svoje gorčine za sebe ostavimo, a onima što iza nas dolaze ostavimo najbolje. Jer, po riječima pjesnika Bognara, tko preživi apokalipsu, treba doživjeti otkrivenje.
Vida je pokopana na Ćeliji, u našoj je svijesti bila i ostala mjesto sveto, nešto zbog tradicije koja je vjerovala u svetost mjesta zbog ukopa misionara, a osim nje, bila je još jedna lijepa navada. Kad bi umro netko od varcarskih sirotana, prvi bi mu susjedi raku iskopali i za ukop se pobrinuli, i znalo bi se tad dogoditi, da bi prilikom kopanja na starije kosti naišli, i brižno ih položili uz novoukopane.
Siromaštvo je svijet usamljen, a ti siromasi po njihovim rukama nisu sami ostali. Molim za nas dar odvažnosti, da odgajamo sućutne generacije.
I na kraju, da stvarno vjerujemo u čudo pretvorbe. U novo, izgrađeno na temeljima staroga. Čudom na svadbi u Kani Galilejskoj Isus nanovo stvara, postavlja temelje novoga svijeta, novog saveza između Boga i čovjeka. Molim za nas dar vjere da u svjetlu evanđelja svijet preobražavamo.
Roberta Nikšić, polis.ba