Veliki četvrtak | Zar ćeš me i ti ostaviti?

Od prve do posljednje Pashe

Osluškivanje Božje Riječi u liturgijskim čitanjima ponekad je najsličnije promatranju neke bistre rijeke. Ja prvo na Unu pomislim. Od izvora do ušća mnogo je pritoka i rukavaca, i sve zajedno čine obilje, moćnu riječnu bujicu što daje svježinu i život okolini. Riječ Božja je kao rijeka što ispira, liječi i obnavlja. Tamo gdje je Isus, gdje su evanđelja, baš tamo je najbujnija. I bistra i tajnovita. A opet, sve je jasno, iako joj se nikada do kraja ne može proniknuti dubina.

Tako i danas, od propisa o prvoj pashalnoj večeri sve do Isusove posljednje večere, pratimo kako buja i narasta Božji plan spasenja. Sve od izabranog naroda do posljednjega pojedinca. Od iskazivanja zahvalnosti Bogu za spasenje i oslobođenje iz ropstva prinošenjem krvne žrtve nevine životinje do dokidanja žrtvovanja, stvaranjem novog saveza u Isusovu tijelu i krvi. Tako osim u Riječi, u liturgiji smo dionici Božjeg tijela i krvi. Dionici vječnosti. To ne samo da lijepo zvuči, to i obvezuje.

I o tome, danas Pavao, vrlo jasno i krajnje sažeto predaje ono što je primio, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.

On se obraća zajednici kršćana u Korintu, koja je skrenula s puta solidarnosti i pretvorila euharistiju u tek tako, neku večeru, gdje se dobro jede i pije, a zaboravlja se ono bitnije, Isusova briga za najmanje. Pavao ih dakle opominje, a s njima i nas, vjekovima kasnije, jer nešto se ipak promjenilo nije. Siromaha i posljednjih još uvijek imamo.

Kad smrt Gospodnju navješćujemo

I stoga, kad smrt Gospodnju navješćujemo, kako to činimo? I zašto? Navješćujemo li zbog koga i zbog čega je umro. Nije li zbog slijepa, nijema i prosjaka u meni, nije li zbog neprijatelja i sile nečiste opet u meni, i u tebi. Nije li zbog svih onih koje smo mi svojim djelovanjem učinili slijepima, nijemima i prosjacima. Nije li i zbog onih za koje mi nikada nećemo plakati, jer ih jednostavno nećemo ni primjetiti.

Ruka je ova nedostojna o ovome pisati, i najradije bih samo šutjela i gledala, kako se rijeka sve dalje širi i od mene udaljava.

Primjer za činjenje iz Ivanova evađelja

Isus okružen učenicima, u punini, rascvjetan kao u proljeće jabuka, kao mladenka. I prije nego će umrijeti na drvu srama, posljednji im znak ljubavi ostavi. Sve što su dosad znali o Mojsiju, zakonu i prorocima, sve ih je ispunio i nadmašio. Sad kleči pred njima, i kapljom vode noge im otire. Kako bi i razumjeli da je to sasvim dovoljno da ih očisti. U toj jednoj kapljici, sve je od moćne Božje rijeke što meandrira kroz ljudske vjekove stradanja i nemoći. Ljubav koja se iskazuje kroz posvemašnje služenje. Veliki postaje mali, a mali postaje veliki. U svijetu Isusovih učenika nema takve stvarnosti, ta tko još tako osim Njega čini. I kako pojmiti božanski taj plan i smisao da se sami moramo umanjiti kako bi drugi narasli. Ili da bismo ja i ti morali biti posljednji kako bi uistinu oni posljednji mogli biti prvi.

I zato, sve što smo osluškujući Riječ Božju i hraneći se tijelom Božjim primili, što smo dalje prenijeli? Što ćemo prenositi? Kako, kada i kome? Tko su za nas mali, a tko veliki, i tko su prvi i tko posljednji?

Zar ćeš me i ti ostaviti

I dok razmišljam o svim mojim propustima, ispod moga prozora lijepa mladost prolazi. Ime joj Paštuni. Lijepa li imena, i lijepa li naroda. Kose im guste velnave, a oči još uvijek od sna mekane. Na obzoru im nada.

I dok pišem, vjetar nosi latice jabuke i šaptelije. Lijepa li proljeća. Ako im se posreći, neće vidjeti jabuku kad dozori. Ostat će samo sjećanje na miris cvijeta jabuke usred prašine. Miris je to novih početaka u Bosni.

Ako im se ne posreći, saznat će da jabuka rađa svake druge godine, krenut će na novi put, spremit jabuke u džepove i pojesti tek kad jako ožedne.

Ako na putu svojemu susretnu  ljude dobrostive, neće više biti tek latice vjetrom nošene, izrast će u stabla što donose plodove. Ako negdje puste korijenje. Ako…

U ovom svijetu uvijek netko drugi, netko manji i bijedniji nosi svjetske opačine na svojim leđima. Uvijek su to posljednji. Papa Franjo svake godine pere noge izbjeglicama, migrantima, beskućnicima, i nisu oni jedini, a uvijek su najmanji od najmanjih. Pere tako svake godine grijehe čovječanstva, u nadi da će i ti najmanji jednom služiti. Jer kako će služiti, ako sami služeni nisu bili. Iza njih će ostati samo svjedočanstvo naše nemari.

Isuse, kad bi danas došao, kome bi noge oprao? Možda bi u lavoru kao utopljenik bespomoćna plutala tvoja posljednja misao: Zar ćeš me i ti ostaviti?

---

Roberta Nikšić

---