Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Presveto Trojstvo | Djeca mudrosti
Vjerujem li u Mudrost graditeljicu i stvoriteljicu, vjerujem li da Duh Božji lebdi nad našim ustajalim vodama ničega, da svijet naš čeka novo stvaranje, vjerujem li u novo praštanje, vjerujem li u Sina njegova Jedinoga koji ogladni da druge nahrani, i da ima sasvim dovoljno hrane za sve, vjerujem li da su i ljudi stvoreni malo manji od anđela…
Uz svetkovinu Presvetog Trojstva meni se vraća u mislima prva katehetska pouka o tajni Trojedinoga Boga. Jedna pjesma, koju su zanosno radosno pjevali u mojoj prvoj Crkvi, istina u vrijeme Božića. Svejedno, kao da je istim nitima upletena u stvaralačku pohvalu Mudrosti iz današnjega čitanja.
Vesel’te se sve planine i sve doline
Brda, polja, stabla, njive, i sve šumice
Jer Koji je svijet stvorio i iz ništa učinio
Sad se rodio…
Glazbena je to kulisa jednog odrastanja među ljudima za koje mi se tad, a sad još i više čini, dok oni pjevaju, na korak su do svetosti. A mi ostali, po njihovim glasovima ulazimo u neizrecivu tajnu koja se može tek naslutiti. I malo smo manji od anđela (Ps 8, 6) u tim posvećenim trenucima.
I bilo je u toj pjesmi sve, ljepota stvorenoga svijeta, koji je, eto, baš tu, na par koraka od crkvenih vrata, brda i planine Lisina, Manjača, Orugla, rijeka i njezini izvori, didova njiva, i mjesta što zvuče kao muzika Liskovica, Majdan, Podrašnica, Gustovara, i sve se klanja tom Stvoritelju što se rađa među nama. I djeca mudrosti koja darovanim glasovima tumače veliku teofaniju:
Jer Koji je svijet stvorio i iz ništa učinio
Sad se rodio…
I Duh struji među njima. Vidiš se godinama unatrag sa istim osjećajem malenosti pred tom veličanstvenom tajnom, a opet neke neuhvatljive velikosti i važnosti. Netko si.
Tu je svijet koji je za tebe stvorio, tu su ljudi koji ga slave, i ti si tu, ispovijedaš da vjeruješ u Stvoritelja i Sina Njegova Jedinoga (iz tog jedinog, naslućuješ velika je dragocjenost Sin taj Njegov jedini, i u tvojim je mislima i to jedini velikim slovima) i kad ulaziš u druge drage kuće ti upitaš: dječice, imate li što za prismočiti, jer i Bog baš tako, lijepo govori i jer je ogladnio da bi druge nasitio. Da nije jedan od ljudi, teško da bi mu i vjerovala. I jer lijepo govori, jer je Riječ, izvor je svim drugim riječima, i zato se i riječi pažljivo biraju. I jer ga možeš naći u knjigama, početak je mnogim drugim knjigama, i zato se i sve druge knjige rado čitaju.
Hvatam se za Njegove riječi kao za pramičke magle, i Duh Božji lebdio je nad vodama bezdana, pa mi izgleda kao jutarnja izmaglica nad vodama Dumana. Ono što oči gledaju i uši slušaju, sklapa se u pouzdanu sliku o Trojedinom Bogu, živu, postojanu i blisku, samorazumljiva kao zrak što ga udišeš ili izvorska voda Vrćenca koju piješ. Bog je Duh Životvorni.
A onda se dogodi što se dogodi, i životvornost počinje istjecati, i to moje mjesto jedno je od mnogih što nestaju. Mjesto silne patnje, rezignacije i odustajanja. Najsličnije ranjenoj životinji nad kojom su, u ime neke više znanstvene istine, vršeni pokusi, i sad kad joj to više ne čine, sad kad je ne muče, ona se ne miče, ne opire, ništa ne čini da utekne iz svoga mučilišta, nego šokirana i umrtvljena samo čeka sljedeće strujne udare, i tako dugotrajno i bolno umire.
Tako mi se eto miješaju reminiscencije, nadolaze neke sasvim privatne uspomene na sve moje po našim malim bosanskim gradovima koji su osuđeni na umiranje, i dok se nižu liturgijska čitanja, pitam se, što bi danas značile i kako u uhu odjekuju ove Pavlove: „Svjesni da nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu. A nada ne razočarava.“ (Rim 5, 4-5). Ili što bi Pavao danas, napisao u poslanicama malim crkvama u Prijedoru, Varcaru, Sanskom Mostu, Bijeljini, Kladuši… Bi li im sve jednako pisao o postojanoj nadi?
Možda bih se trebala ispričati onima što će čitati jer se svakim slovom udaljavam od meditacije, no ima li molitve bez gorka iskustva, naročito još kad vas zanima posve konkretna i bolno pojedinačna uloga pojedinaca patnika u Božjoj povijesti spasenja.
Jednom sam, nekim neobičnim spletom okolnosti, baš kao da smo se morali čuti, telefonski razgovarala sa župnikom u Prijedoru. Nismo niti puno pričali, trajalo je otprilike jednako dugo kao razgovor svjetioničara i malenoga broda u tmini valova. On, svjetioničar se čudio, jer nije znao, da ima u Kladuši jedna mala zajednica, a ja sam bila ganuta jer koliko snage mora čovjek imati da bi ponovo živio u Prijedoru. I pitala se, što je u korijenu te neiskorjenjivosti. Pišem li pohvalu ludosti ili su oni djeca mudrosti i živosti Duha.
Kako im je tamo gdje su manji od makova zrna, sami najbolje znaju, a svejedno, dok vjetar puše i raznosi zrnevlje, oni rastu u nadi protiv svake nade, jer kako bi samo puste poljane ostale bez makova. Možda je sva mudrost i vjera u tome, da oni znaju, ono što ja ne znam, da ustrajno i nepokolebljivo, ludo hrabro, vjeruju da tamo gdje nije dobro ni za njih i gdje je najteže, oni čine da ipak bude bolje, koliko se može, i još više od toga. Možda još samo oni žive, a mi ostali smo odavno mrtvi i nepokretni, poput vode ustajale.
Možda su najvjerniji oni koji loše ne napuštaju, nego sve svoje čine ljepšim, boljim. Životvornijim.
Samo za to je ipak potrebna vjera, ona koju često ispovijedam. Možda je to i pitanje vjere.
Vjerujem li u Mudrost graditeljicu i stvoriteljicu, vjerujem li da Duh Božji lebdi nad našim ustajalim vodama ničega, da svijet naš čeka novo stvaranje, vjerujem li u novo praštanje, vjerujem li u Sina njegova Jedinoga koji ogladni da druge nahrani, i da ima sasvim dovoljno hrane za sve, vjerujem li da su i ljudi stvoreni malo manji od anđela…
Možda to i jest pitanje vjere, jer djeca će mudrosti ipak negdje, i posvuda gdje je najgore, procvjetati, i svijet novi stvarati.
Roberta Nikšić