IV. uskrsna nedjelja | Pavlovo trčanje

Nedjelja je Dobroga Pastira, posvećena svima onima što ovce svoje poznaju, a one poznaju njihov glas, jer u njihovom Božji glas razaznaju, njegovu brigu, pažnju i zaštitu. Prilika je to da se podsjetimo i molimo za što više takvih svetih svećenika. Za svećenstvo koje pokazuje put u život vječni.

Primjer jedna takva sveta svećenika nadaje se u osobi svetoga Pavla iz današnjega čitanja. Upravo je na putu, isprva primljen od židovske dijaspore, a onda i odbačen jer je objavio Istinu oko koje se sve koncentrira, sav njegov trud, život i pisanje. Sva istina svima. Raspeti je Uskrsnuo. Sve je njegovo u tome. Ako promatramo u cjelini njegova silna putovanja, sve te godine, a sedamnaest ih je, sve luke i gradove, brodolome i patnje, sva ta trčanja, kako on sam opisuje svoje djelovanje, Pavao je građanin svijeta, uzoran kozmopolita. Prostrane vizure svijeta nastanjuje, i usred toga, nova vizija Isusa Uskrsloga još ga dodatno, neslućeno proširuje. Do beskraja. Obraćenjem postaje građanin neba.

Pavao taj beskraj mora priopćiti. Drugima i svima. Sve ostaje isto, a opet ništa isto nije. Novi svijet se rađa, novim se čovjekom postaje. To je vijest za sve. Nova se domovina širi uspostavom prvih zajednica koje utemeljuje, ima iznimne i nevjerojatne suradnice i suradnike, sav je u pisanju i podupiranju tih zajednica, a sve ih dobro poznaje, u dušu, sve vrline i mane. I u svemu tome, jedina stalnost i sigurnost je objava: Isus je Uskrsnuo. To je njegovo sidro. Tu stoji, odatle polazi i tome se vraća.

Kako priopćiti tu vijest o Uskrslome, kroz geografije kojima putuje i objavljuje, a početne koordinate su mu židovski svijet, koji počiva na Zakonu, na sustavu kazni i propisa, a traži čuda i znakove, i grčki milje koji ustrajava u znanju i mudrosti, a traži dokaze? U svijetu dakle nagrađivanja i nadmudrivanja ukalupiti vijest u Uskrslome u takve posude značilo bi se vratiti na stare rute i putove koji ne vode do beskraja slobode. Stoga je Pavlov jezik nov, izmješta ga iz standardne procedure. Odlučuje se za treći put, put objave da Uskrsnućem Sina svi imamo udjela u Božjem sinovstvu, posinovljeni smo baštinici njegova kraljevstva. I vječnoga života. Nismo više robovi Zakona, nego sinovi ljubavi. Rob Zakona nešto čini jer mu se to tako kaže, i toliko ga se nagradi i tako se o njemu pročuje. Za Pavla su to već mrtvi ljudi. On u sebi njeguje stalni odmak prema sustavu nadgledanja i nagrađivanja zaslužnih, primjernih, dobrih. Cijeni besplatnost, jer sve je Božje besplatno. Sinovi Božji sve čine iz ljubavi. Ona je nezaslužena, bezrazložna, baš kao u Pavlovu iskustvu, milost darovana.

Pavao tako priopćuje, iz vjere u Uskrsloga pokreće se i raste ljubav prema svemu stvorenome. Jer ako je Uskrsnuo Jedan za sve, onda se u svima očituje Božje sinovstvo. Iz te vjere u Uskrsloga za sve nas i sve njih, čovjeka pokreće ljubav prema čovještvu u sebi i drugima. Ta je ljubav suvišak, obilje, blagoslov. Iz takve je ljubavi nemoguće ući u kalkulantske odnose.

Pavao je buntovnik, on ukida stare podjele i rodove, iako, sve to ostaje, a opet svemu se daje novo značenje, nema više Židov, Grk, muško, žensko, naravno da ima, jer razlike i dalje postoje, ali mimo i iznad njih nešto je više, nešto daleko bitnije, ono što univerzalno vrijedi za sve, sinovstvo Božje. Nema privilegije, nema povlaštenosti, jer u su Bogu svi privilegirani, svi povlašteni. Svi sinovi. Nema više uglednika niti prvih redova, jer svi su ugledni. Dostojanstvo nam se ne mjeri zaslugama, niti častima. Nema tu povlastica. Povlastice postoje u onoj mjeri u kojoj vrijede za sve. Svi smo darovani viškom ljubavi i milosti. Svjesno to živjeti među ljudima u ovoj stvarnosti pavlovsko je trčanje.

Pavao dakako ne prezire niti negira vrijednost mudrosti, ni znanja.  Mudar je i obrazovan, kulturan, poučljiv, informiran, jer da sve to nije, teško bi pronosio Božje riječi ljudima. Pa ipak, ne čini ga to iznimnim, i nenadmašnim, nego Bog koji u njemu prebiva. Pavlova su djela moćna po vjeri što ih ona u njemu pokreće. Vjera u sebi inkorporira sve čovjekove potencijale, darove i po njima se svima razdaje.

Pavao se teško nosi sa zahtjevima svojih novoutemeljenih zajednica koje i dalje ustrajavaju na zakonima, propisima, znakovima, živcira ga sitničarenje, kao da nisu shvatili tu novinu, poruku, da nema više podobnih i manje podobnih, pravovjernih i manje pravovjernih, da je jedino mjerilo ljubav koja pokreće i nada koja ustrajno trči i savladava prepreke, pomiče obzore i granice. Nada u novo stvorenje koje ima ruke grljive i spremna je ići do na kraj svijeta samo kako bi priopćila i ti sin si Božji, ljubljeni. Na kraj svijeta nije prostorna odrednica, Pavao je tada imao žarku želju otići do kraja svijeta, bila je to ondašnja Španjolska u njegovim očima. Naš kraj svijeta mogao bi biti odmah u našem dvorištu, ili Azovstalu, Sudanu, Jemenu, posvuda gdje se nekome negira njegovo čovještvo i po njemu Božje sinovstvo. Isto tako sinovstvo nije kod Pavla, a ni ovdje rodna kategorija, to je Pavao nadišao, shvaća ga kao prostor milosti i Božjeg preporođenja na novi život. Stoga je Pavlovu minorno je li glava žene pokrivena ili ne dok prorokuje, daleko je važnije da ona objavljuje što njena vjera o Uskrslome čini za druge. To što je netko muško ili žensko ne može ga i ne smije priječiti u poslanju Objave. Tvoja te partikularna pripadnost do kraja ne iscrpljuje. Ti si uvijek više. Božje dijete. A kako ti, tako i sve druge. Univerzalna je to poruka, u svim vremenima i svim uvjetima, uvijek zvuči i znači svima jednako. Svima sve. Baštinici smo milosti, a kako mi, tako i drugi.

Kakva je to samo radosna vijest za svijet i kakav potencijal za novo stvaranje, pa čak i onda kad nam se pričini da je zaludu sve to Pavlovo trčanje.

Roberta Nikšić