VII. nedjelja kroz godinu | Zar se Boga (ne) bojimo?

1 Sam 26, 1-25, Lk 6, 27-38

U pustinji Zif dva čovjeka. Šaul, što znači od Boga izmoljen, na zalasku je kraljevske snage, jer napušta ga Duh Božji, izabrao je drugoga, Davida. Iz prašine podignut, iz najmanjeg među izraelskim plemenima, više nije tako poseban, i teško se miri s tim. Kako se u bezimenost vratiti. To će se i dogoditi, nakon što ga David naslijedi, biblijski pripovjedači neće se niti sjećati koliko je dugo i u kojim godinama Šaul vladao. Bez Boga je tek prazna orahova ljuštura. Bio je poseban, izabran, dok se nije pojavio posebniji. Zato ga gleda zatrti. David pred njim bježi u pustinju, mjesto koje nastanjuju zli duhovi, kako oni tada vjeruju, i kao takva sigurna je za sve izgnanike, bjegunce i odmetnike. U takvom se društvu kreće David, s punim pouzdanjem u Boga. Skriva se kao odmetnik po špiljama. Sviknut na lutalački život, kreće se pustinjom lakoćom nomada, i Šaula zatiče u dubokom snu, posve bespomoćna.

Nadvijen nad njim, sve su mu njegove mane poznate, njegovi izljevi bijesa i ljubomore, njegov strah pred ljudima kojima mora ugoditi, pa se više njih i od Boga boji, sve je to Davidu poznato, kao i da ga proganja, i da neće prestati. Poznata mu je i patnja njegova, napadaji zlih duhova koje muzikom svoje harfe smiruje. Sve zna, kao i da ga Šaul drži za najljućeg neprijatelja. Svejedno mu život pošteđuje, jer se boji Boga, jer tko će živ ostati ako udari na Božjeg pomazanika. Ima silno povjerenje u Boga, sve što jest, a on zbilja mnogo toga jest, sve njemu duguje. Čak i kada je najgori među ljudima, ta se veza nikada ne raskida. David se boji jer Gospodin je nježan prema onima koji ga se boje (Ps 103, 12-13). I kraljevstvo Davidovo i potomstvo traje, i zapravo je tek preludij za nebesko kraljevstvo njegova izdanka. Zemaljsko, kakvo je, već je opisano u 1 Sam, prorok im od Boga prenosi što mogu očekivati od sebe i od zemaljskoga kralja, vrlo brzo će zamijeniti mjesta, i ono zemaljsko častiti kao nebesko, i zbog toga i patiti i robovati. Strahovati pred ljudima, a ne bojati se Boga. Dugo će čekati na izdanak iz loze Davidove koji će biti milosrdan ne želeći ni slavu ni uzdarje. Isus u nastupnoj besjedi Lukina evanđelja slika orise tog kraljevstva, graniče s praštanjem, velikodušnošću, dobrohotnošću i ljubavlju. Prema neprijatelju.

Što još reći o praštanju, danas, nama, stiješnjenim u našim entitetskim granicama, a nudi nam se ovakvo nešto, beskrajno, a mi se skrivamo po špiljama naših pustinja. Zbilja, što, a da nisu samo riječi, eho što nam se vraća kao udarac po prsima, i zrak nam iz pluća izbija?

Oni koji su izgubili nekoga, ili nešto ili dio sebe, znaju kako je teško nositi težinu praštanja. Kada se odlomi dio tog tereta, korak je odmah laganiji. Nekad je opet tako teško hodati bez neprijatelja, jer koga ćemo kriviti za svoje loše izbore, ili strahove, ljubomore, bijesove.

Što još reći o Božjem milosrđu u zemlji gdje ga tako često spominjemo, tako Ga često postavljamo na visove, dižemo mu preglasne tornjeve i povisoke munare, i jedne druge Njegovim glasom nadjačavamo, glasnošću zvona i ezana jedni drugima uši paramo. Kad smo tako prema Njemu nemilosrdni, što očekujemo da ćemo dati ljudima. Svugdje Ga ima toliko, pa se čini da je posve iščeznuo, u pustinju se povukao.

Valja za njim poći, iz pustinje se vratiti sa svojom šakom eksera (Darko Cvijetić).

Slika nam Isus ovdje u Lukinu evanđelju zemlju Božjeg milosrđa, samo što ponekad zaboravimo, da u njoj postoji još nešto, osuda. Kaže, ne sudite, i nećete biti suđeni. Zadnja je granica ipak sud. Božji sud.

Jedne sam prilike slušala priču čovjeka, zarobljenika logora Manjača. Živ se izvukao s brojnim lomovima. Pričao je o svojim kostima. Ovako, otprilike, da ih je, kojim slučajem, bilo još, sve bi ih slomili. I opet, svaka je zacijelila. A tamo gdje je srasla, novo je zadebljanje dobila. Kost ne puca više nikada na mjestu gdje se već jednom prelomila. I da sam im i drugi obraz opet okrenuo, vilicu mi više ne bi slomilo. Tako je srasla. Sve zaraste. Samo što boli na svim tim mjestima. Pred snijeg, kišu, promjenu vremena. Kosti su mi kao treće oko postale. Predviđaju loše vrijeme. Tijelo se oporavi, nemaju mi više šta slomiti. Ništa osim mene. I svaki dan kad ih se ne sjetim čovjek sam slobodan. I svaki dan kad ih iznova ne zamrzim, opet sam slobodan. Mi koji smo rat vidjeli, on za nas ne prestaje. Nikada. Jedino što možemo jest taj rat za druge prestajati. Njegov mi se zaborav čini kao novo stvaranje na temeljima umornog, iscrpljenog i slomljenog svijeta.

Često ga se sjećam, govora njegovih kostiju. Ponekad nas gledam, i slušam, i vidim, stalno po starim ranama čačkamo, grebemo, sve dok ih nanovo ne raskrvarimo. Možda svoje rane krivo zacjeljujemo. Možda je njihovo i da zarastu, i bole, jer iz te boli, trećim okom  tuđe boli gledaju. Ako zaboravimo da nismo samo mi patnici, taj zaborav ne mora biti crna rupa koja će nas progutati, nego cijela jedna vasiona iz koje bi patnju drugih mogli pojmiti i nad njom žaliti.

Kad mi se učini, da su ovo samo riječi koje gube značenje, a zabole me neke moje rane, pođem tamo gdje sam ranjena, tamo gdje me više nema. Bar u mislima. U jednoj poruci od rodbine iz Banje Luke, dana 14. decembra ’93., jedna rečenica:

M se vratio s ratišta, nakon dvije godine. Sve je u toj rečenici, sve što ga je ubilo, iza rata nedugo, a da nije čestito ni ostario. U tim godinama „zlih duhova“ bio je dijete iz miješanog braka, i nije postojao izbor između neću, ne mogu i ne želim. M leži među mnogim drugim grobovima na gradskom groblju u Banjoj Luci. Njegova je priča samo jedna u nizu mnogih sličnih, istih, različitih. Puno je tuge nad tim grobovima, puno tuge nad kojom nismo žalili. Puno mladosti. Crta njihova života tako je kratka, i nedorečena. Zar su nam to neprijatelji.

Jedne prilike crne vrane razbijaju orahe o mramorne spomenike. Zvuk krckanja oraha rastjeruje zle duhove. I bilo je tad nečega, u tim vranama, dok kljucaju utrobu od oraha, a zastire ih mnoštvo crnih spomenika, sve se činilo kao nepregledna, beskrajna pustinja. Golema je to tuga.

Bilo je točno tako, kao da poželite sve neprijatelje lišite sve mržnje. U ovim godinama mogla sam biti majka svoj toj mladosti.

Mnogi  će biti suđeni zbog njihove smrti, kao što će i ovo naše vrijeme biti suđeno za to što Boga držimo kao vrapca u šakama, kontroliramo mu kretanje i disanje.

---

Roberta Nikšić

---