„Woke“ kultura i katolički odgovor

Pojam „woke“, izveden iz engleke riječi „awake“ (budan), u hrvatskom kontekstu često preveden kao „vokeizam“, izvorno se odnosio na kritičku svijest o nejednakostima i sustavnim oblicima ugnjetavanja, osobito u vezi s rasom i društvenom pravdom. Pojavio se u okviru pokreta za građanska prava i borbe protiv strukturnog rasizma. Međutim, danas se taj koncept proširio na područja poput radikalnog feminizma, rodne ideologije i reinterpretacije tradicionalnih vrijednosti, ponekad u suprotnosti s duboko ukorijenjenim etičkim i vjerskim načelima. U svom ekstremnom obliku, „woke“ kultura teži polarizaciji i isključivanju neslaganja, promičući moralni relativizam i etički subjektivizam koji su u sukobu s objektivnim istinama koje proglašava katolička vjera.

Kao što mnogi pokreti s vremenom postanu ono što su kritizirali, tako je i „vokeizam“ skrenuo u sustav mišljenja i ponašanja obilježen netolerancijom, nadzorom govora drugih i dokazivanjem vlastite moralne superiornosti kroz osuđivanje onih koji ne dijele iste stavove. Ova tendencija stvara napetost s katoličkim načelima poput milosrđa, dijaloga i poštovanja različitosti. Iako „vokeizam“ može dijeliti neke ciljeve s katoličanstvom, poput borbe protiv nepravde, njegov često isključiv i osuđujući pristup može biti u suprotnosti s evanđeoskim pozivom na ljubav i razumijevanje.

Katoličanstvo, s bogatom tradicijom društvenog nauka i snažnim naglaskom na pravdu, solidarnost i ljudsko dostojanstvo, posjeduje izniman potencijal da bude ključna snaga u suzbijanju društvenih nejednakosti i zagovaranju prava marginaliziranih zajednica. Crkva, kroz dokumente poput Rerum Novarum (1891.) i Laudato Si’ (2015.), te kroz učenje o preferencijalnoj opciji za siromašne, jasno poziva na aktivno zalaganje za pravednije društvo. No, stvarnost često ne odražava te ideale, jer mnogi katolici pokazuju pasivnost ili nevoljkost da se angažiraju u pitanjima socijalne pravde, poput siromaštva, diskriminacije ili nejednakog pristupa resursima. Takva pasivnost nije samo propuštena prilika – ona ima ozbiljne posljedice, jer pridonosi održavanju društvenih nepravdi i daljnjoj marginalizaciji ranjivih skupina, poput migranata, siromašnih ili etničkih manjina.

Posljedice katoličke pasivnosti su višestruke. Prvo, propuštanjem da se aktivno suoče s problemima nejednakosti i diskriminacije, katolici riskiraju izdaju temeljnih načela svoje vjere, koja u središte stavlja solidarnost, suosjećanje i brigu za „najmanje“ (Mt 25,40). Drugo, ova pasivnost može nesvjesno doprinijeti širenju ideologija poput „wokeizma“, koje, iako često motivirane željom za pravdom, mogu promovirati rješenja ili svjetonazore koji nisu u skladu s katoličkim učenjem, poput relativizma ili prekomjernog naglaska na kolektivnoj krivnji. Kada katolici ne zauzmu aktivnu ulogu u promicanju pravde utemeljene na evanđeoskim vrijednostima, stvaraju vakuum koji popunjavaju druge ideologije, često lišene transcendentnog temelja koji katoličanstvo nudi.

Katolici su pozvani svjedočiti Krista prvenstveno autentičnim životom u ljubavi – služeći siromašnima, prakticirajući milosrđe i promičući biblijsku pravdu. Uz vjernost nauku Crkve, važno je izbjegavati opsesivnu usmjerenost na percipirane „neprijatelje“, bilo da se radi o sekularnim skupinama ili pojedincima. Nisu masoni i George Soros krivi baš za “sve”. Društveni izazovi kao što su sekularizam, ekonomska nejednakost i kulturna polarizacija rezultat su složene, sistemske dinamike, a ne djelovanja jedne grupe ili pojedinca. Evanđelje obvezuje na suočavanje sa svijetom u istini i ljubavi, boreći se protiv nepravde, ali uvijek prepoznajući svaku osobu kao otkupljivu u Kristu. Papa Franjo u enciklici „Fratelli tutti“ podsjeća da čak i protivnici ostaju vjernicima naši bližnji, koje su pozvani ljubiti. Najsnažnija obrana od zabluda ne postiže se polemičkim sukobima, već zračenjem svetosti, konkretnim djelima milosrđa i radosnim naviještanjem Evanđelja.

Papa sveti Ivan Pavao II. je u poruci 9. studenoga 1996. sudionicima „Sedmog međunarodnog susreta Katoličkog bratstva zavjetnih zajednica i zajedništva“ poručio:

„Prava svetost ne znači bijeg od svijeta; naprotiv, leži u nastojanju da se Evanđelje utjelovi u svakodnevnom životu, u obitelji, u školi i na poslu, te u društvenom i političkom angažmanu. Svetost je punina života koju Krist nudi: došao je da bismo imali život, i to u izobilju.“

U skladu s tim stajalištem istupa i papa Franjo u enciklici „Fratelli tutti“ koristeći pritom doslovno neke misli pape Benedikta XVI. iz enciklike „Deus caritas est“ i „Caritas in veritate“.

„Crkva »ne može i ne smije ostati po strani u izgradnji boljeg svijeta, niti zanemarivati buđenje moralnih snaga« koje mogu obogatiti sav društveni život. »Javna uloga Crkve ne iscrpljuje se u dobrotvornim i odgojnim djelatnostima«, nego »sve svoje snage stavlja u službu promicanja čovjeka i sveopćeg bratstva«. Ne teži tome da se jagmi za zemaljske moći, već da se nudi kao »obitelj među obiteljima; to je Crkva, otvorena za svjedočenje današnjem svijetu, vjere, nade i ljubavi prema Gospodinu i prema miljenicima njegovim«.“

Svjetlo Krista trebalo bi pomoći da vjernici uoče strukture grijeha, koje su se razvile u svijetu kako bi se potom mogli i suočiti s njima. Dakle, svojim sjedinjenjem s Kristom, kršćani bi trebali predstavljati pravo značenje biti „osviješten” – a to znači boriti se protiv sustavnih (i sistemskih) nepravdi u svijetu. Isto tako, kršćani bi trebali surađivati sa svim ljudima dobre volje, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost (ili njezin nedostatak), imajući na umu Isusove riječi: „Tko nije protiv nas, za nas je.” U svakom slučaju trebali bi slijediti upute sv. Pavla iz Poslanice Efežanima:

„Stoga se kaže: ‘Probudi se, ti koji spavaš, ustani od mrtvih, i zasvijetlit će ti Krist.’ Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme, jer dani su zli” (Ef 5,14-16).

“Woke” inicijative često dominiraju javnim diskursom, osobito u akademskim krugovima, medijima i korporativnom okruženju, stvarajući pritisak na katolike da se prilagode. Neke “woke” inicijative zagovaraju stavove koji su, kako je već rečeno, u suprotnosti s katoličkim naukom. Primjerice, promicanje rodne ideologije – poput tvrdnje da je rod društveni konstrukt, a ne biološka stvarnost – sukobljava se s crkvenim shvaćanjem ljudske prirode kao stvorene muško i žensko. Slično tome, neka tumačenja kritičke teorije rase mogu naglašavati kolektivnu krivnju na način koji nije u skladu s crkvenim naglaskom na individualnoj odgovornosti i univerzalnom dostojanstvu. Međutim, vjernici bi se trebali manje baviti sa sekularnim „vokeizmom“, koji neprijeporno donosi za vjeru mnoga neprihvatljiva stajališta i tumačenja, a, po svemu sudeći, usto i mnogo više škodi nego što pomaže, a više učinkovitije stvarati kreativni pastoralni odgovor usvajajući sliku probuđenosti, koja je u skladu s evanđeoskom porukom. Crkva, shvaćena na koncilski način kao Narod Božji treba snažnije proglašavati svoj evanđeoski „vokeizam“, koji potiče vjernike da „ostanu budni“, jer će Gospodin doći kao „kradljivac“ u noći” (Mt 24,43.). To je najučinkovitija neizravna kritika sekularnog „vokeizma“. Vjernici se ne smiju ponašati poput učenika, koji su spavali dok je Krist trpio, jer bi i njih upitati: „Zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?” (Mt 26,40). Krist trpi i danas. Vjernici moraju ostati „budni“ na tu patnju.

Probuđeni katolici su ljudi koji otvoreni obraćenju. Oni slušaju. Skromni su. Oni razmišljaju umom i srcem Crkve. Oni su molitelji koji traže Božju milost i vodstvo u cjeloživotnom projektu obraćenja. Pravedno društvo može se graditi samo na temelju istine o Bogu i ljudskoj prirodi. Evanđelje je i dalje najmoćnija sila za društvenu promjenu koju je svijet ikada vidio. Nadbiskup Los Angelesa Jose Gomez, danas predsjednik biskupske konferencije SAD-a, samokritički je rekao da je Crkva „od početka bila ‘antirasistička”, ali da

„nije uvijek živjela u skladu s našim prekrasnim načelima, niti izvršila misiju koju nam je povjerio Krist”.

U Crkvi se često čini tragična pogrješka, jer se zaboravlja da suvislost odgovora na prijepore ne dolazi iz nepobitne logike doktrine, već iz pouzdanosti njenog Učitelja. Kao što je papa Benedikt XVI. rekao u obraćanju američkim sjemeništarcima i mladima 2008. godine:

„Istina nije nametanje. Niti je to samo skup pravila. … Tragajući za istinom, počinjemo živjeti po vjeri jer je istina u konačnici osoba: Isus Krist.”

Izazov za Crkvu jest izbjeći i pasivnost i nekritičko prihvaćanje sekularnih ideologija. Aktivnim angažmanom u svijetu, a pritom ostajući vjerna svom nauku, Crkva može ponuditi proročansko svjedočanstvo koje odgovara na stvarne probleme današnjice, a da pritom ne ugrozi istinu. To zahtijeva hrabrost, jasnoću i duboku predanost Evanđelju. Kao što je papa Benedikt XVI. jednom rekao: „Crkva mora probuditi savjest svijeta.“ Umjesto da se bori za bolju ideologiju, Crkva može ponuditi praksu zajedništva. Njezina strast za pravdom ne proizlazi samo iz moralne sigurnosti, već i iz solidarnosti s onima koji pate. U konačnici, Crkva treba svjedočiti ne samo riječima, već i djelima ljubavi prema bližnjem. To je put prema ozdravljenju podjela i izgradnji zajedništva.

Sveti Oscar Romero je tvrdio da samo Crkva posjeduje odgovor:

„Ne moramo se obraćati drugim, ateističkim izvorima, ili onima bez transcendentnog nadahnuća za koncept našeg oslobođenja. U srcu naše vlastite vjere i autentične nacionalne duhovnosti možemo pronaći svjetlo i snagu koju božanski Spasitelj nudi za učinkovito oslobođenje, promicanje i transformaciju naše zemlje.”

Pasivnost vjernika omogućuje širenje filozofija koje se suprotstavljaju kršćanskoj viziji čovjeka i društva. No, odgovor na „woke“ filozofiju ne smije biti strah ili odbacivanje, već hrabra, aktivna i evanđeoska ljubav koja svjedoči neprolazne vrijednosti istine, pravde i dostojanstva svakog čovjeka. Društveni nauk Crkve pruža čvrst evanđeoski okvir usmjeren za rješavanje društvenih pitanja, naglašavajući ljubav, milosrđe i dostojanstvo svake osobe. Suočavajući se s izazovima „probuđenih” ideologija, Crkva može ponuditi proročko svjedočanstvo istine Evanđelja, pretvarajući društvene izazove u prilike za milost i otkupljenje. Papa Benedikt XVI. je rekao: „Crkva mora probuditi savjesti za istinu.” Upravo je to istinsko „buđenje” na koje su katolici pozvani. Suočavanje s „woke” kulturom ne znači njezino potpuno odbacivanje ili strah od nje, već davanje odgovora ukorijenjenog u istini Evanđelja. Crkva ima proročku misiju: osvijetliti sjene svakog doba svjetlom Krista. To od vjernika zahtijeva hrabrost, razboritost i ljubav. Sada, više nego ikada, svijet treba predane katolike koji svoju vjeru žive s radošću i odvažnošću. Povijest uči da se, s Kristom, čak i najsloženiji izazovi mogu preobraziti u putove spasenja.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---