AUTODESTRUKCIJA NA HRVATSKO-RAMSKI NAČIN

U Domu kulture u Prozoru, 8. travnja 2026., u organizaciji Općine Prozor-Rama održano je predstavljanje jednog od tri projekta čiji puni naslov glasi: «Idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje destinacijskog centra, vidikovca i krajobraznog parka, Rama, BiH». Uz suradnju s općinom naručitelj projekta je Tvornica GS-Rama čiji je vlasnik gospođa Snježana Köpruner. Idejno rješenje izradio je Arhitektonski ured «Marina Projekt 2020.» iz Zadra na čelu s hrvatskim arhitektom akademikom Nikolom Bašićem te njegovim suradnicima Zvonimirom Bušićem, Ivanom Kujundžićem i Nikom Meštrović.

Arhitekt Bašić ističe da ovim projektom želi pokrenuti proces od šireg značenja za ramski kraj. Vodila ga je, kako je kazao, ideja spajanja prirodnog i kulturnog, Božjeg i ljudskog u novi kulturni krajolik. Onima koji su naručili projekt nakana je da sa se iz Rame što manje odlazi. Da se, kako je akademik Bašić poentirao, od Izlaza, tako se i zove jedan planirani lokalitet u projektu, naprave vrata, ulaz u Ramu. Najprimjerenije je poslušati pojašnjenja samog arhitekta kao i kratka obrazloženja načelnika Ivančevića i naručiteljice projekta gospođe Köpruner (ramski-vjesnik.ba).

Pisanje s nekulturnim povodom 

Razlog ovog pisanja jest ono što je zasjenilo ovu manifestaciju i spriječilo raspravu. Naime, omanja skupina ljudi došla je s nakanom remetiti skup. Galamom su spriječili načelnika općine Jozu Ivančevića da se obrati prisutnima. Sličnim negativnim nabojem, uz klevete i izmišljotine, okomili su se i na gospođu Snježanu Köpruner. Mogli su tobože saslušati pozvane, arhitekta Bašića i njegove suradnike, ali ne i one koju su organizirali i pozvali te ljude.

Već je prije predstavljanja protiv ideje ovoga projekta organizirana masovna hajka na Ivančevića, Köpruner. Huškanjem se otprije zatrovala atmosfera, naročito u Rumbocima. U mnoge mirne ljudi uvukao se strah, jer huškači ne prežu od svojih zaplotnjačkih metoda kažnjavanja. Protiv ideje projekta organiziran je i prosvjed na vidikovcu, ispred ilegalno izgrađene vikendice do koje je, opet nezakonito, probijen put. Planiraju na vidikovcu Umne glave podignuti, a što drugo nego, križ – svoj visoki križ. Nezakonito djelovanje bukačima ne smeta. Oni svoju samovolju pretvaraju u zakon i šire bezakonje i teror među stanovništvom.

U civiliziranom svijetu normalno je i poželjno izražavati neslaganje, kritiku i prosvjede protiv vlasti. Ovdje međutim nije stvar uljuđenog protivljenja, nego se baš volja bezakonika želi uspostaviti kao najviša norma djelovanja. Ni Bašićev, kao što to nije nijedan drugi projekt, nije sakrosanktan, neupitan. On je tek ideja za raspravu. Nažalost, sve ukazuje da dio ljudi ne želi biti konstruktivan, nego destruktivan. Njima je dijalog stran. I nije to tek od jučer. Zato nam je navedeno predstavljanje idejnog projekat u Prozoru povod da se šire osvrnemo na destruktivna ponašanja nekih ljudi koji se predstavljaju odgovornima i zabrinutima za svoj kraj, za Ramu. Umjesto da ovakvi skupovi budu prilika uvjeravanja, sučeljavanja argumenata pa i oštrih polemika, oni se pretvaraju u zagušivanje atmosfere galamom i paušalnim osudama. Štoviše, u prijetnje i divljačko ponašanje.

Zato ću, po tko zna koji put u posljednjih trideset godina, iznova, pokušati razumjeti zavičajce, sociološki opisujući njihov način ponašanja. Izložit ću se opet njihovom šikaniranju. «Nedužan čovjek brani se ponavljanjem istine» (V. Gotovac). I nastojat ću sačuvati svijest da je ovo – i kada djeluje preoštra i možda kao konačna – ipak samo relativna ljudska prosudba, nipošto konačni sud nad tim ljudima, jer ne samo što neke poznajem, s jednim od njih sam i prijateljevao u razumijevanju i poštivanju, nego je to zahtjev relativizacije vlastitog suda koji dolazi od samog Života, od Boga. Dakle, i nakon svega, mogućnost promjene i dijaloga mora ostati otvorena, mora se biti otvoren da se zajedno barem popije kava, ako se i ne može zrelo raspravljati.

Manjina huškača u šutljivoj većini

Bučna skupina ljudi kao da ne podnosi da se u Rami nešto kvalitetno radi. Nije riječ samo o političkim gubitnicima, nego o destruktivcima, preciznije – autodestruktivcima, dakle, dok štete drugima, štete i sebi i svojima. Ljudi koji ne podnose dobro i dobre nisu, naravno, ramski specifikum, nego općeprisutna pojava. Takvi očito sebe ne smatraju negativcima. Oni bježe od suočavanja sa sobom. Ne žele uvidjeti koliko negativnoga proizvode u svojoj okolini, koliko je u Rumbocima i šire u Rami onih koji se ne slažu s njihovim ponašanjem, ali se ta šutljiva većina boji suprotstaviti se, čak i oni iz njihovih obitelji, jer znaju da su ovi «spremni na sve», jer oni nikome ne polažu račune.

Društvena klima u Rami je zatrovana. Nakupilo se puno negativne energije, desetljećima, ali njezini proizvođači ne pokazuju svijest ikakve odgovornosti za takvo stanje, nego – po najprokušanijoj logici zla – krivnju prebacuju samo na druge, redovito na bolje od sebe. Oni čine što im se prohtije. Predstavljaju sebe izuzetnima, sa snažnim mesijanskim poslanjem čuvara svoga zavičaja i nacionalne baštine. Oni su, kako je pisao Gotovac, nova figura, sveodređujuća figura hrvatstva, jednim imenom nazvani «državni Hrvati», oni koji u sebe utjelovljuju sami smisao hercegbosanskog hrvatluka: spoj primitivne drskosti, samovolje i bezakonja, zaštite vladajuće HDZ politike i za vlašću i novcem pohlepnih svećenika.

Nisu takvi svjesni koliko štete nanose drugima i široj društvenoj zajednici. Obratno, smatraju se korisnima i nužnima. I nisu nikakve mlakonje ni pasivci, nego aktivisti, do fanatizma zauzeti da šire svoje destruktivne ideje, daleko uporniji od suzdržane većine. Nekada i mnogo racionalniji, točnije kazano lukaviji i opakiji od običnih ljudi, s iznimnom dozom neobrazložene mržnje prema svojim protivnicima i konkurentima.

Nisu oni, valja naglasiti, nikakvi posebni ljudi. Svaka zajednica, čak i obiteljska ima (auto)destruktivce. Možda smo to i sami, možda smo u jednom segmentu svoga karaktera, ali to ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Sva muka i jest u tome što sebe takvima ne vidimo, a ni drugima, ni onima najbližima, onima koji nas vole, nije lagano pristupiti nam, pomoći nam. Ni njima nije lagano pronaći zadnje razloge našeg zlog ponašanja, jer smo zatvoreni i neispričani, nepomireni i neispovjeđeni. Nitko nam ne može pomoći ako smo slijepi za suočavanje sa sobom. Ne damo si pomoći, čak ni voljeti osim onako kako to mi, razmažena derišta i tjelesno odrasli derani želimo.

Tko se susretao s tim ljudima, u pozadini njihovih nemira i nepovjerenja, krije se duboka osamljenost i unesrećenost, nepotvrđenost i nedorečenost, ranjiva krhkost i neispunjenost.

Primitivni balkanski incident u Domu kulture u Prozoru prilika je da se sociološki osvrnemo na pozadinu tog autodestruktivnog djelovanja. Prema tipologiji prvoga hrvatskog sociologa Dinka Tomašića (1902.–1975.) Ramljaci bi pripadali dinarskom, patrijarhalno-stočarskom tipu ljudi. Na njegovu analizu nastavljamo: Ako se ne kultiviraju, ako se ne obrazuju i ne rade na sebi, što zbog svoga oskudnog načina života što zbog povijesti pod totalitarnim sustavima i mentaliteta potlačenosti, teško stječu osjećaj za individualnu slobodu, za zajedničko, društveno, državno dobro. Patrijarhalni su, nepovjerljivi i ratoborni, hajdučkog-uskočkog duha. Djeluju u «čoporu». Najspretniji/najopakiji među njima promeću se u kolovođe lošega, u varalice i pljačkaše. Tvrdokorni su i nepoučljivi. Strana im je kultura dijaloga i uljuđena polemika. Vole autoritarnost. Autoritet je utjelovljenje moralnosti i zakona. Ostvarenje čovjeka, muškosti, je u utjerivanju straha. Bolje je da ih se ljudi boje, nego da ih ljube. Tako im je i u obiteljima.

Jedan drugi hrvatski sociolog, naš suvremenik, Josip Županov (1923.–2004.), analizirajući krizu tranzicije iz socijalizma u narodnu demokraciju, govorio je o «narodnom kapitalizmu» koji je zamijenio socijalistički sistem. I tu se ogledaju oni koji su hajdučku viku unijeli u prozorski Dom kulture i zaglušili komunikaciju. Sažeto: prljave i kriminalne rabote skrivaju se iza lažnog rodoljublja. Što više lopovluka, to više hrvatstva i ljubavi prema Rami.

Više od trideset godina, da nastavimo na Županova, autodestrukcija naroda od strane manje skupine bukača nameće se kao spasenje. Ona želi ovladati ne samo Ramom, nego i drugim općinama i krajevima, i ne samo hrvatskim. Ta autodestruktivnost u nas povezana je s trima ideologijama kako ih je opisao također naš suvremenik, religiolog Željko Mardešić (1933.–2006.): nacionalizam, protukomunizam na komunistički način i protueuropejstvo. Zastupnici tih ideologija ne vide i ne priznaju da u tim ideologijama ima išta lošega, naprotiv smatraju ih poželjnima i jedinim rješenjem za nas. Ne mora se biti obrazovan da se fanatično zagovaraju nacionalizam, da se protiv komunizma bori na komunistički način i da se punim ustima Europe bude antieuropejac.

Lažno rodoljublje i razbojnički križ

Svi odreda ti se bukači samoproglašavaju domoljubima (naravno ne domovine Bosne i Hercegovine, nego susjedne države, Hrvatske), državotvornim Hrvatima kako su ih Tuđman i Šušak ukalupili, čuvarima zavičaja, Rame. Nacionalizam, koji se nikada ne dovodi u sumnju, praćen je redovito i umišljajem o religioznoj pravovjernosti, koja je toliko gorljiva da ne uviđa vjersko neznanje i teološku zatucanost do praznovjerja i bezboštva, nego dijeli lekcije iz vjere i onima koji su čestitiji od njih. Neodoljivo sliče rigidnim moralistima koji su Isusa hvatali za riječ i progonili iz svoga društva. Takvi štite nacionalizam i takve štiti nacionalizam koji je privatno-pljačkaški, narodno-kapitalistički i šovinistički posao, jer ti «domoljubi» nikada nisu digli glas protiv svojih zločina u ratu, protiv kriminalne privatizacije, protiv privredne devastacije kao što je primjerice besprizorna krađa šume, protiv ramskih dilera droge koji desetljećima uništavaju i njihovu djecu i mlade…

Njihov nacionalizam, naglašavamo, je kao svaki nacionalizam unutarnji sekularizam, bezboštvo u vjeri. Jer oni su samo politički religiozni. Njima je religija, njima je križ kumir, politička toljaga protiv njihovih neprijatelja, zaštita i maska za njihove prljave riječi i nečasne rabote. Odavno je u Hrvata katolika, koji nisu evangelizirani, križ oruđe i oružje kukavičkog i nečasnog identiteta, identiteta koji sudjeluje u razgradnji skladnih odnosa i zajedničkoga prosperiteta. Što god rade, takvi koriste križ da se pokažu tobože vjernicima, a ustvari je to sađenje prkosnog križa đavolsko protusvjedočanstvo vjere, negacija evanđelja, ateizam u središtu religiozne prakse. Oni križem ušutkuju ljude, odbacuju dijalog i argumentirano sučeljavanje. Jer tko bi se to uopće usudio biti protiv križa?!

U vez s križem poučno nam može biti svjedočanstvo koje se pripisuje fra Iluminatu, franjevcu, koji je pratio Franju Asiškog u susretu s egipatskim sultanom Malikom al-Kamilom u jeku V. križarske vojne. Predaja kaže da je sultan u dvoranu za primanje razastro krasan tepih, čitav ukrašen geometrijskim motivima u obliku križa da bi tako dočekao Franju. «Kazao je: Neka se zovne onaj čovjek [Franjo] koji je izgleda pravi kršćanin; ako idući k meni pogazi nogama znakove križa utkane u tepih, optužit ćemo ga za nepriličnost svome Gospodinu; a ako odbaci prići reći ću mu zašto je tako neuljudan da ne želi doći do mene.» Franjo je bez straha i ustručavanja pregazio nacrtane križeve. Sultan, misleći da ima dovoljno dokaza za prigovor, upitao je Franju zašto je gazio posebni znak svoga Boga. Začuđenom sultanu Franjo je odgovorio: «Trebate znati da su zajedno s našim Gospodinom bili razapeti također i dvojica razbojnika. Mi imamo pravi križ Gospodinov […] kojem se klanjamo i izražavamo najdublju pobožnost […] vama su ostavljeni križevi dvojice razbojnika. Eto zašto nisam imao straha hodati po znakovima križa […].» Ima dakle bezbožnih križeva, križeva bez Isusa.

Ovo je napisano još u dalekom 13. stoljeću. A danas je to teško objasniti ljudima koji misle da se vjera pokazuje u sijanju križeva, u retradicionalizaciji ili komemoraciji samo vlastitih žrtava, u sakralizaciji nacije i jednostranoj redukciji značenja Isusova križa na vlastiti «križni put» i što je još gore na prekrivanje svoje zloće maskom svetoga. Odatle je neizbježna stranputica da se vjera svede samo na povijesna stradanja i zasađivanje križeva. Nema govora o nastojanju da se s vlastitom patnjom, kao i patnjom kao i grijesima drugih, naših neprijatelja, ophodi onako kako je to činio onaj od kojeg križ dobiva pravo značenje, dakle od Isusa koji je visio na križu i praštao. Uzaludno je govoriti nacionalistima, nacionalnim svećenicima i trgovcima svetinjama da je na Kalvariji bilo i razbojničkih križeva ili da i danas ima izvanjski religioznih razbojnika koji, u svetoj odjeći ili bez nje, manipuliraju Isusovim križem. Zar se time Isusa ponovno ne razapinje?

Nacionalistima je draža mrtva prošlost, nego slobodna i otvorena budućnost, spomenici nego nova radna mjesta. Nacionalisti svih vrsta zloupotrebljavaju tuđe stradanje, a «državni Hrvati» i Isusovu dramu i križ koriste za svoj račun. Oni se okomljuju na dobro i bez razloga osvećuju i onima koji im nikakvo zlo nisu učinili – jedino su krivi što su bolji od njih! Zaključimo s lažnim rodoljubljem upozoravajućim riječima Vlade Gotovac iz 1994.: «Čuvaj se, Hrvatska, osvetoljubivosti državnog Hrvata! I njegovog pakosnog rodoljublja. Njegov resentiman drsko zloupotrebljava tvoju dramu – stavlja je na svoj privatni račun! Čuvaj se onih bez biografije, jer svemu oduzimaju vrijednost, kao prirodni neprijatelj originalnosti – jer glupani su jednaki, različitost uspostavlja duh.»

Samoproglašeni antikomunisti na komunistički način

Druga autodestruktivna ideologija u hrvatskom društvu (ali ne samo u hrvatskom!) koju je registrirao budni religiolog Mardešić jest protukomunizam na komunistički način. Dotični bukači i huškači rado svoje protivnike difamiraju kao komunjare i ljevičare.

Opća je pojava u balkanskim i istočno-europskim zemljama u kojima je vladao komunizam da oni koji nastoje oko socijalne pravde i zajedničkog dobra bivaju ozloglašeni da su komunjare, ljevičari i slično. I ne samo oni koji su stariji, nego i oni koji su rođeni u «narodnoj demokraturi» i komunizam ih ni dobno nije dotaknuo a ni roditelji im nisu bili miljenici crvenog režima. Nije zanemariva činjenica, a upravo je oholo previđaju svi nacionalisti, da su glavne vođe Hrvata bivši komunisti i to iz visoke nomenklature crvene buržoazije. I da dio njih velikim hrvatstvom izbjeljuju svoje doušničke i slične poslove. Ma ne bi bio problem u samom tom podatku, nego u tome što se komunizam, i to ono njegovo manihejsko demoniziranje drugih, svojstveno doduše svakoj totalitarnoj svijesti, imputira onima koji nemaju veze s komunizmom, što primitivizam koji se pokazao u Domu kulture već desetljećima truje Ramu (i ne samo Ramu) a skriva se iza navodne borbe protiv komunjara i ljevičara, crvenih i zelenih, i sličnih narodnih neprijatelja. I što novi sloj nacionalnih buržuja ima podršku i zaštitu pojedinih crkvenih ljudi i onih koji su u svakom režimu povlašteni.

Protukomunistički bukači vole gromoglasno jadikovati nad iseljenom Ramom: komunisti su umjetnim jezerom i antihrvatskom politikom potjerali mnoge Hrvate iz Rame. Nema sumnje da je komunističkim glavešinama zaduženim za Ramu, kakav je na primjer bio otac Slobodana Praljka, oznaš Mirko Praljak, Rama bila ustaška jazbina i trebalo je nad njom provoditi ideološki teror čišćenja. No sve to, naročito nakon toliko godina, treba sagledati trijezno i mirno. Ovi samoproglašeni antikomunisti ne samo što ne uzimaju u obzir da je akumulacijsko jezero planirala još Austrougarska te da je ostala, vjerojatno bi ga i napravila. Samo na sebe usredotočeni nacionalni slijepci ne priznaju ni da su, primjereno naseljima i udjelu u stanovništvu, s potopom jezera jednako od komunista «protjerani» i ramski Muslimani/Bošnjaci.

Jurišnici na mrtvu prošlost ne zamjećuju da svojim ponašanjem zapravo sliče svojim neprijateljima, komunistima, da tjeraju ljude iz svoga kraja, i od sebe. Uostalom, vrijedila bi za sve nas, i za biskupe i svećenike, i ramske franjevce, da se napravi sociološka analiza, ili barem anketa, pa da se vidi tko s kime hoće živjeti, koliko roditelja i djece žive i kako žive s tim ljudima koji su toliko zauzeti za opće dobro, za ramske obitelji i zavičaj da se ne raseli i opustoši. Ti ljudi mogu samo parazitirati na dobru, na strpljivoj šutnji većine, orobljujući dobro i uništavajući ga, po onoj staroj izreci: malum est privatio boni [zlo je lišavanje, pljačkanje, parazitiranje na dobru].

Vrijedi u ovom kontekstu odnosa prema zavičaju spomenuti da je gospođa Snježana Köpruner – koja kao mantru ponavlja da «nikada kao u naše vrijeme nije bilo manje znanja i morala, a nikada više petica i vjere» – između daleko boljih i sigurnijih ponuda, kao što su radnicima brojnije i daleko bogatije hercegovačke općine, ipak odlučila tvornicu graditi u Rami. Njezine će projekte ljudi, kojima je konačni cilj sve upropastiti, svesti na divlji kapitalizam i golo profiterstvo i neće joj povjerovati da je jedan od presudnih momenata da gradi i otvori tvornicu u Rami bile riječi jedne ramske majke da bi najsretnija bila da njezina djeca ne idu iz Rame. Ako imamo na umu demografsku pustoš, nije malena stvar da u njezinoj tvornici radi 80-tak radnika, da su većina njih prošli stručno strojarsko doškolovanje i da to i sada čine novi pripravnici.

Imati povjerenja u ljude, otimati se sudbinskoj kušnji mizantropije, ostaviti se manihejskog dualizma i negativne selekcije, hrabro se upustiti u radni rizik s nadom u uspjeh dobra te neumorno se odlučivati za više vrednote i stvarati blagostanje, oznaka je zrelih ljudi i zrelih zajednica. S druge strane, nepovjerenje prema ljudima, nepovjerenje prema novome, nesavladiva sumnja u strance i bahati prezir novoga dobra, koje se pritom pokazuje u bahatoj samovolji i skriva uzdizanjem velikih križeva, dio je nezrelog, nehumanog i necivilizacijskog, možemo kazati primitivnog i antieuropskog duha. Nažalost, on je sada prisutan ne samo u Rami, nego i kod mnogih Hrvata i Europljana.

Oznaka današnjih vodećih i utjecajnih ljudi koji upravljaju silama svijeta, kao i onih koji žele ovladati ljudima na nižim razinama, našega političkog ali i crkvenoga života, je sebeljublje i autoidolizacija. Oni lako mijenjaju suradnike, jer sumnjaju u sve. Preziru strance, vole zidove, ograde i osiguranja. Politika im se bazira na otkrivanju (stvaranju) i uništavanju «neprijatelja».  Najveći su im neprijatelji dobri ljudi i mirotvorci. Tražitelji pravde i istine. Njihovo ih sebeljublje vodi u primitivizam i divlju vlast. Nažalost, toj bučnoj manjini rijetki se usude oduprijeti. Razlog je što većina živi u strahu ili smatra da je uzaludno išta poduzimati jer je zlo toliko moćno da mu se ne može ništa.

Uz globalnu ravnodušnost kako je papa Franjo označio našu kulturu, i nastojao joj odgovoriti kulturom susreta i dijaloga, sadašnji papa Leon kaže da uz spomenutu opću ravnodušnost u našem svijetu prevladava kultura nemoći, stanje opće letargije i bespomoćnosti. Njoj papa suprotstavlja kulturu stvaralačkoga mira. Zato toliko inzistira na mirotvorstvu. Zacijelo, galamdžijski negatori brane prošlost koja nikada nije bila onako dobra kako je oni zamišljaju. Svojom goropadnom aktivnošću ubijaju dobre inicijative i nihilističkim hedonizmom brane postojeće loše stanje. I čine ga još gorim. Druge tjeraju u šutnju i nemoć,  odlazak, nudeći buku, svetinje folklorne tradicije i simbole praznog rodoljublja.

Uništiti dobro za vlastitu slavu

Treća suvremena ideologija, prema Mardešiću, kojom su zaraženi Hrvati i koja truje ljude Rame je protueuropejstvo. Naravno, ne samo ljude u Rami ni samo Hrvate. Mogli bismo tu zavodljivu stranputicu imenovati nama bliskim govorom pokasabljenjem ili palanaštvom ili balkanizmom. Balkan ovdje ne smatramo geografskim pojmom, nego oznakom nekulturnih, netolerantnih i zlopamtilačkih ponašanja. Slično ideologiji portukomunizma na komunistički način, tako ljudi zaraženi ovom ideologijom nominalno izvikuju da su za Europu i europske vrednote, a u praksi to nemilice demantiraju kroz nepoštivanje zakona, uništavanje i krađu javnoga dobra, nedemokratsku uzurpaciju vlasti, isključivost i netoleranciju, nepoštivanje dostojanstva prava i sloboda ljudi koji su od njih drukčiji kulturno, etnički, religijski, obrazovno…

U Bosni i Hercegovini, kod većine njezinih građana, ovisno o etničkoj pripadnosti i kulturno-povijesnoj i religijskoj uvjetovanosti, vlada uglavnom antieuropski duh bez obzira na proeuropsko verbalno deklariranje. Srbi, čini se, u većini i apriori, dakle bez razmišljanja, nisu za Zapad i Europu. Njima, misle takvi, spas dolazi s Istoka, iz Moskve. Veći dio Bošnjaka smatra da je islam na ovim prostorima davno prije Europe pokazao europske vrednote tolerancije i suživota pa bi Europljani trebali doći učiti demokraciju u Bosni. Hrvati se, kao predziđe kršćanstva i kršćanske Europe, apriorno umišljeno smatraju moralno i religijski (kršćanski) čak superiornijima od nemoralnih i u nevjeru posrnulih Europljana. Dostatno je vidjeti, tvrdi to i velik dio njihovih svećenika i prelata, kako su naše crkve pune i koliko su križeva podigli po svom teritoriju, a kako su crkve po Europi prazne i kako se stide svoga identiteta.

Protueuropski mentalitet ustvari je autodestruktivni primitivizam koji se pokazuje na razne načine: od rušenja spomenika i tuđih zavičaja, do nepoštivanja zakona, pljačkanja i devastacije zavičaja i zajedničkog dobra. Mogli bismo ga uprispodobiti s Herostratom, grčkim mladićem, za kojega predaja kaže da je godine 356. pr. Krista zapalio, ni manje ni više, nego jedno od najvažnijih svetišta, Artemidin hram u Efezu, jedno od sedam svjetskih čuda. Nije to učinio «iz čista mira», kako se nekada žele objasniti nečiji zločini, ili po onoj lažno-naivnoj, «tko nas to zavadi», nego jer je Herostrat želio da se za njega čuje, da se proslavi. I uspio je: herostratizam je postao tehnički termin za ono ljudsko djelovanje koje je spremno i na najgore zlo samo da se bude slavan. Kakvih zlodjela nije počinjeno iz obijesti: od unajmljenih snajperista preko dilanja droge do internetskoga blaćenja ljudi koji njima ni zajednici ništa zlo nisu učinili.

Ima ljudi, makar im broj bio malen, koji poput Herostrata ili Karađoza iz Andrićeve Proklete avlije ili poput nekih drugih malih i velikih, znanih i neznanih, obrazovanih i neukih, pobožnih i nevjernika pakosnih ljudi, ne mogu izdržati biti dobri, ponašati se uljudno i s poštivanjem, biti istodobno moralni i anonimni ili manje primjetni pa se odlučuju da čine zlo, samo da se o njima priča. To je zlo iz obijesti, ono najgore, ono korumpirano koje ne priznaje da je takvo, ono dijabolično zlo, jer ne podnosi ni dobro ni lijepo, ni skladno ni pomireno, ni čestit rad ni prijateljstva među ljudima.

Ova vrsta zla nastoji ovladati čitavim zajednicama, i ne samo lokalnim, političkim, nego i fratarskim i crkvenim. Štoviše, upravo u prostoru duha i u duhovnim zajednicama najprije i s najvećom destruktivnom moći, a sve pod krinkom svetinje i vjere u Boga. Nenadmašan dokaz i primjer herostratskog ponašanja dolazi nam s početka Knjige o Jobu. Naime, sotona dolazi Bogu i traži da unesreći Joba, bez ikakva razloga: Joba za kojeg sam Bog kaže sotoni da tako pravedna čovjeka nema na zemlji. Sotona, međutim, ne odustaje. Sreća mu je u destrukciji dobra. A Bog, ne bi bio Bog, da ograničava slobodu makar to bilo i zlo da šteti najboljem. Što onda očekivati da se dogodi daleko manje pravednima od Joba?! Uz to, ono što izaziva strašnu muku jest da Bog ne pošteđuje Joba! I spasenje je tako daleko!

Da se još približimo društvenoj destrukciji i autodestrukciji, navest ćemo još jedno zapažanje spomenutog sociolog Županova. Tumačeći neuspjeh naše tranzicije, slijepo srljanje u strahotu rata te etničko čišćenje kao cilj, a ne tek usputnu štetu rata, Županov govori o tzv. dobuanskom sindromu. Dobuanci su narod na Novoj Gvineji kojeg označava neprijateljsko raspoloženje, sumnjičavost, nepovjerljivost, ljubomora i zavist, tajnovitost i podmuklost. Za Dobuance uspjeh ima smisla samo ako je na štetu drugoga. Riječ je kao o nekom kolektivnom zlu. Među balkanskim narodima poznato je da se vlastita sreća gradi na zavisti drugima i nesreći drugih. O tome su se isplele i razne «dobuanske» poslovice. Poznata je npr. ona: Neka komšiji crkne krava!

Dobuanci nisu samo na Novoj Gvineji ni u Rami. Ima ih posvuda. Šire se kao kukolj po svim prostorima i kolektivima. Fanatično su gorljivi u svojoj destruktivnosti, preozbiljni, ljuti i namrgođeni, bez šale i samoironije. Ako se smiju, čine to usiljeno i namješteno, cere se. Kada se običan čovjek, nastavlja Županov, nađe pod vlašću dobuanaca odlučit će se svojom šutnjom za stranu tih nasilnika. «Većina ljudi nisu moralni heroji koji bi radije prihvatili mučeništvo negoli sudjelovanje u zločinu. Pri tom, kako kaže francuska poslovica, ‘samo prvi korak košta’. Kad se jednom prijeđe moralni Rubikon, dalje sudjelovanje u zločinu ide mnogo lakše, pri čemu pojedinac više ne može izići iz mreže moralnih ucjena», zaključuje Županov. Iz šutnje i nesuzbijanja zla lako se prelazi u samo zlo. Toliki dobri ljudi kada skrenu u zlo, kad naprave taj sudbonosni prvi korak ili kada bace taj presudni prvi kamen, teško se više mogu vratiti na dobro.

Zaključno

Destruktivci su prilično nesretni ljudi, bili oni visokoobrazovani ili obični piromani zloće. Rješenja za auto/destruktivne nema osim da se te ljude gleda u oči bez mržnje, da ih se strpljivo sasluša, i njihova buka; da se njihova negativnost pokuša smanjiti, suzbiti, ali nikada nasilu, nego argumentima, uvjeravanjem, i povrh svega, dobrotom, razumnim obrazlaganjem, povjerenjem i ljubavlju i radom na dobru. I ovdje vrijedi misao E. Koestlera: «Suzbijaj zlo i kad je borba uzaludna.»

Dakle rješenje nije odustajanje od ljudi, nije u odustajanju od dobra i dobrih projekata, od pridobivanja ljudi za dobru stvar, nego uporno mijenjanje uvjeta i okolnosti za pošten rad. Usprkos nekulturnog incidenta u Domu kulture u Prozoru, vrijedilo bi da svatko osobno, na svome mjestu i sa svojom odgovornošću, dakle i oni koji imaju zadatak da bdiju nad primjenom zakona – odustane od zlonamjernosti i huškanja, bezakonja i korupcije, da se otvori raspravi, javno i iskreno se založi ne samo za svoje nego i za dobro svih građana lokalne zajednice.

Svakako se ne bi smjelo upasti u lažnu nemoć da se ništa ne može promijeniti. To je put u još veću destrukciju. To je prilika destruktivcima da nastave svoje beščašće i to ono najgore – skriveni križem i svetinjom. Nema, dakle, odustajanja od «liječenja» od samorazarajućih slijepih ideologija lažnog rodoljublja, manihejskog dualizma i ludila slavohleplja.

---

Ivan Šarčević, polis.ba

---