www.polis.ba

PAPA LEON U ALŽIRU: Homilija u bazilici sv. Augustina u Annabi

U ovoj zemlji, dragi kršćani Alžira, ostanite ponizan i vjeran znak Kristove ljubavi. Svjedočite Evanđelje jednostavnim gestama, istinskim odnosima i svakodnevnim dijalogom. Vaša prisutnost je poput tamjana: mali žar koji širi miris, dajući slavu Bogu i utjehu mnogima

HOMILIJA SVETOGA OCA

Bazilika svetog Augustina (Annaba)
Utorak, 14. travnja 2026.


Draga braćo i sestre,

Božja riječ prolazi kroz povijest i obnavlja se ljudskim glasom Spasitelja. Danas slušamo Evanđelje, radosnu vijest za sva vremena, u ovoj bazilici u Annabi posvećenoj Svetom Augustinu, biskupu drevnoga Hipona. Kroz stoljeća su se mjesta u kojima boravimo mijenjala i dobivala nova imena, ali su sveci ostali naši zaštitnici i pouzdani svjedoci veze između neba i zemlje. Upravo je to dinamika koju Gospodin osvjetljava u Nikodemovoj noći: to je snaga koju Krist ulijeva u slabost njegove vjere i ustrajnost njegova traženja.

Poslan od Duha Božjega, „kojemu ne znaš odakle dolazi niti kamo ide“ (Iv 3,8), Isus je za Nikodema poseban gost. Poziva ga na novi život, povjeravajući svojemu sugovorniku, a i nama, iznenađujuću zadaću: „morate se roditi odozgor“ (r. 7). To je poziv svakomu muškarcu i svakoj ženi koji traže spasenje! Iz Isusova poziva proizlazi poslanje za cijelu Crkvu, a time i za kršćansku zajednicu u Alžiru: ponovno se roditi odozgor, to jest od Boga. U toj perspektivi vjera pobjeđuje zemaljske teškoće, a milost Gospodnja čini da pustinja procvjeta. Ipak, ljepota toga poticaja nosi sa sobom i kušnju kroz koju nas Evanđelje poziva da zajedno prođemo.

Kristove riječi imaju snagu zapovijedi: morate se roditi odozgor! Ta zapovijed može zvučati kao nešto nemoguće. No pažljivo slušajući Onoga koji je izgovara, shvaćamo da to nije teška naredba, niti prisila, a još manje osuda na neuspjeh. Naprotiv, dužnost koju Isus izražava dar je slobode, jer otkriva neočekivanu mogućnost: možemo se roditi odozgor, zahvaljujući Bogu. Trebamo to, dakle, učiniti prema njegovoj volji ljubavi, koja želi obnoviti čovječanstvo pozivajući ga na zajedništvo života koje započinje vjerom. Dok nas Krist poziva da iznova obnovimo čitav svoj život, on nam daje i snagu da to učinimo. To lijepo potvrđuje Sveti Augustin koji moli: Daj mi, Gospodine, snagu da učinim ono što tražiš od mene, a onda traži što god hoćeš.“ (Ispovijesti, X, 29, 40).

Kada se pitamo kako je moguć budući svijet pravednosti i mira, sloge i spasenja, sjetimo se da Bogu postavljamo isto pitanje kao Nikodem: može li se naša povijest doista promijeniti? Toliko smo opterećeni problemima, opasnostima i nevoljama! Može li naš život doista započeti iznova? Da! Gospodinova riječ, puna ljubavi, ispunja naša srca nadom. Nije važno koliko smo opterećeni bolima ili grijehom: Raspeti nosi sve te terete s nama i za nas. Nije važno koliko smo obeshrabreni svojim slabostima: upravo se tada očituje Božja snaga, koji je uskrisio Krista od mrtvih da bi dao život svijetu. Svaki od nas može iskusiti slobodu novoga života koji dolazi iz vjere u Otkupitelja. Ponovno nam Sveti Augustin daje primjer: prije nego po njegovoj mudrosti, promatrajmo ga po njegovu obraćenju. U tom novom rođenju, praćenom suzama njegove majke svete Monike, postao je ono što jest govoreći: „Ne bih postojao, Bože moj, ne bih uopće bio, da Ti nisi u meni. Ili bolje, ne bih bio da nisam u Tebi“ (Ispovijesti, I, 2).

Da, kršćani se rađaju odozgor, ponovno rođeni od Boga kao Isusova braća i sestre, a Crkva koja ih hrani sakramentima majčinski je dom za sve narode svijeta. Kao što smo čuli, Djela apostolska svjedoče o stilu koji obilježava čovječanstvo obnovljeno Duhom Svetim (usp. Dj 4,32-37). I danas treba prihvatiti i ostvariti taj apostolski uzor kao pravi kriterij crkvene obnove: obnove koja započinje u srcu, da bi bila istinska, i koja obuhvaća sve, da bi bila djelotvorna. Prije svega, „mnoštvo onih koji povjerovaše bijahu jedno srce i jedna duša“ (r. 32). To jedinstvo je sloga: zajedništvo srca koja kucaju zajedno jer su sjedinjena s Kristovim srcem. Crkva se ne temelji na društvenom ugovoru, nego na skladu u vjeri, osjećajima, mislima i životnim izborima, u čijem je središtu Božja ljubav.

Zatim vidimo i materijalni plod tog jedinstva: „Sve im bijaše zajedničko“ (r. 32). Nitko nije bio u oskudici, jer su svi dijelili. Ta bratska velikodušnost nije utopija, nego plod vjere u Boga koji ujedinjuje ljude u pravednosti i poziva ih na ljubav prema svima. Na kraju, temelj toga novoga života jest svjedočanstvo: „Apostoli su s velikom snagom svjedočili o uskrsnuću Gospodina Isusa“ (Dj 4,33). Ljubav nije samo moralna dužnost, nego znak spasenja: Krist je uskrsnuo i zato se naš život može promijeniti.

U ovoj zemlji, dragi kršćani Alžira, ostanite ponizan i vjeran znak Kristove ljubavi. Svjedočite Evanđelje jednostavnim gestama, istinskim odnosima i svakodnevnim dijalogom. Vaša prisutnost je poput tamjana: mali žar koji širi miris, dajući slavu Bogu i utjehu mnogima. Iz srca se uzdižu zahvala, blagoslov i molitva, šireći miris milosrđa, dobrote i oprosta. Vaša povijest obilježena je velikodušnošću i ustrajnošću u kušnjama: ovdje su molili mučenici, ovdje je Sveti Augustin ljubio svoj narod tražeći istinu i služeći Kristu. Budite nasljednici te tradicije, svjedočeći u bratskoj ljubavi slobodu onih koji su rođeni odozgor kao nadu spasenja za svijet.


Prijevod: Ivan T., polis.ba