BLAGOVIJEST | Bog kojem se smiju pohlepni i hladni bogovi današnjeg svijeta

Lk 1,26-38: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!«
Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče:
»Ne boj se, Marijo!
Ta našla si milost u Boga.
Evo, začet ćeš i roditi sina
i nadjenut ćeš mu ime Isus.
On će biti velik
i zvat će se Sin Svevišnjega.
Njemu će Gospodin Bog
dati prijestolje Davida, oca njegova,
i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke
i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?«
Anđeo joj odgovori:
»Duh Sveti sići će na te
i sila će te Svevišnjega osjeniti. l
Zato će to čedo i biti sveto,
Sin Božji.
A evo tvoje rođakinje Elizabete:
i ona u starosti svojoj zače sina.
I njoj, nerotkinjom prozvanoj,
ovo je već šesti mjesec.
Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
Nato Marija reče:
»Evo službenice Gospodnje,
neka mi bude po tvojoj riječi!«
I anđeo otiđe od nje.

S Isusom je u Novom zavjetu sve nekako neobično. Prikazan kao ispunjenje starih proročkih riječi, njegovo rođenje najavljeno od anđela, povezan s važnim, čak najvažnijim, likovima Izraelove povijesti i vjere, poznat po brojnim čudima, iscjeljenjima i snazi, njegov život se ulijeva u tajnu uskrsnuća i proslave. A opet s Isusom je sve tako stišano, tako na samom rubu čujnosti i primjetljivosti, gotovo nezapaženo i previše obično, tako svakodnevno i jednostavno, tako osobno i vrlo intimno. Tako je bilo s njime na njegovu ljudskom kraju, na mjestu križa i njegova groba. Tako je bilo s njime i za života jer nije imao ništa, ni gdje bi glavu naslonio, nije ima ništa osim par prijatelja a i to je bilo nesigurno; čak je i ona masa koja ga je znala okruživati brzo iščezavala s prvim zahtjevnim riječima. Tako je bilo i u djetinjstvu; bio je putnik, nepoželjan, stranac, izbjeglica. Tako je – čujemo u čitanju iz Lukina evanđelja – bilo i na samom početku: u osobnoj intimi Božji glasnik donosi vijest o rođenju spasitelja.

I vijest koja biva donesena, izrečena jest neobična. To nije naredba kakvu bismo mogli očekivati jer dolazi s najviše, božanske pozicije. Nije ni vijest o nekakvim moćnim i veličanstvenim stvarima ovoga svijeta. Čak nije ni vijest o silovitom spasitelju na čelu nebeske vojske. Makar i zaodjenuta u ondašnji jezik i slike, to uopće nije vijest o nemogućem, nezamislivom i u tom smislu neživotnom. Vijest je – tako se lijepo kod nas i naziva svetkovina – blaga, odnosno bez pretenzije da poruši poredak svijeta i stubokom izmjeni njegov tijek i odnose. Ona u ljudsku povijest ulazi upravo onako kako ulazi novi život: intimno, nježno i skrovito. I baš zbog toga ima snagu kakvu nikad neće imati nijedna tlačiteljska sila ovoga svijeta. Ta blaga vijest jest već ona dobra vijest – onaj euangelion, evanđelje – koja će o Bogu otaca, saveza i izabranja progovoriti na nov način.

Igra između Božjeg glasa i Marijina ženskog srca također je više nego neuobičajena. Sa ženama se u svetoj povijesti uglavnom nije previše računalo, osim ako nisu trebale poslužiti muškarcima. Ovdje je žena, Marija, ona koja biva oslovljena i – makar se i koristio stari hebrejski izraz „našla si milost kod Boga“, odnosno onaj veliki, nesagledivi i moćni Bog se osvrnuo na tebe, pogledao te iz svoje visine – moglo bi se reći zamoljena da udomi Božji glas, riječ, život. Može nam ovo izgledati kao neka romantična kamilica religioznog govora, ali nipošto ne bismo smjeli prezreti dan, tren skromnog početka. U skrovitosti, u tajnosti ljudskog života, u kojem s Božjim pitanjem i molbom nije naprosto sve bilo idealno poredano i lako, može nastati i nastaje novost koja mijenja, preobražava i lice Boga u ljudskoj povijesti i lice čovjeka pred Bogom. Ta božansko-ljudska igra počinje u jednom jednostavnom ženskom srcu i malenom, slobodnom ljudskom „da“, prihvaćanju koje samo zato što poznaje dotadašnji Božji put s ljudima, s vlastitim narodom, ne zatvara vrata za sasvim nove putove.

Navještaj rođenja Isusova pokazuje onaj Božji način koji se tako teško i mučno probija kroz ljudsku povijest, a i od nas kršćana često nailazi na prezir kao neugledan i nemoćan, čak kao previše romantiziran i neefikasan. Bog nam daruje Isusa, daruje sebe, svoju ljubav i riječ, na tako skroman i ponizan način, da bi mu se – kako veli filozof Nietzsche – mogli smijati moćni i siloviti bogovi starih vremena, i smiju mu se pohlepni i hladni bogovi današnjeg svijeta. A on ne odustaje pokazivati nam u Mariji koliko cijeni našu slobodu i nježnost, ne odustaje u svom Sinu pokazivati nama ljudima, zaslijepljenima silom i sebičnošću, jedan drugačiji put, kojim još možemo krenuti. Makar je uzak, makar izgleda smiješan, makar na njemu nema masa, on je i dalje – i ostat će zauvijek – put blage, dobre, radosne vijesti o Bogu koji nas voli i koji nas moli za ljubav. I za mjesto u našem životu.

Miro Jelečević, polis.ba