Raúl José Arderí García: Franjo, grešnik kojemu je oprošteno

Prošla je godina dana od smrti pape Franje. U ovim se danima množe tekstovi o njemu i ponovno ističu temeljne ideje njegova pontifikata. Ovaj tekst ne želi biti ni cjelovit pregled njegovih dvanaest godina kao rimskog biskupa, a još manje apologija. Božji narod posjeduje nadnaravni osjećaj vjere (sensus fidei), koji mu omogućuje primiti, živjeti pa i propitivati poticaje hijerarhije. Cijela će Crkva, vođena Duhom i kroz vrijeme, razlučiti koje će sjeme što ga je Franjo posijao donijeti plod, a što će ostati tek u knjigama povijesti. Ipak, ne bi bio iskren kada ne bih priznao i vlastitu duhovnu bliskost s Franjom i duboko divljenje koje u meni pobuđuju njegove riječi i geste. Stoga, bez posezanja za panegiricima, želim zahvalno istaknuti jednu duboko kršćansku crtu njegove duhovnosti: svijest da je grešnik kojemu je oprošteno.

Franjo je bio čovjek koji se nije sramio pokazati vlastitu nesavršenost, i to s dozom humora, što je tim izvanrednije ako se uzme u obzir njegova trostruka uloga pape, Argentinca i isusovca. Već se u svom prvom razgovoru s Antoniom Spadarom 2013. opisao kao “grešnik na kojeg je Gospodin upravio pogled”. Oni koji poznaju ignacijevsku duhovnost u toj će rečenici prepoznati sažetak Prvog tjedna Duhovnih vježbi, u kojem vjernik moli milost da iskusi Božje milosrđe u vlastitom životu.

Još od 1974., kada je kao mladi provincijal Jorge Mario Bergoglio sudjelovao na 32. Općoj kongregaciji Družbe Isusove, koja je kod isusovaca najviše tijelo odlučivanja, prihvatio je jedan naglasak toga skupa koji je od tada trajno obilježio identitet isusovaca: “Što znači biti isusovac? Priznati da je grešnik, a ipak pozvan biti Isusov drug, poput svetoga Ignacija. … Što znači danas biti Isusov drug? Opredijeliti se pod zastavom križa u odlučujućoj borbi našega vremena: borbi za vjeru i borbi za pravednost koju ta ista vjera zahtijeva.” Bez tih koordinata teško je razumjeti njegove prioritete i odluke.

U upravljanju općom Crkvom papa Franjo imao je i uspjeha i pogrešaka, što je razumljivo s obzirom na težinu službe. Na kraju svojih obraćanja često je ponavljao: “Molim vas, ne zaboravite moliti za mene.” To nije bila tek pristojna formula, nego izraz njegove svijesti o vlastitim granicama i potrebe za drugima. Bez toga se teško može razumjeti i izazov i bogatstvo sinodalnosti. Nitko u Crkvi, pa ni papa, nema monopol nad Duhom, te stoga ne može sam odlučivati o onome što se tiče svih, a da pritom ne sluša druge.

Mislim da je Franjo živio svoju kršćansku vjeru kao grešnik kojemu je oprošteno i da je iz toga polazišta vršio svoju službu rimskog biskupa. Neka nas spomen na njegove slabosti potakne da prihvatimo vlastite i u njima prepoznamo isti zagrljaj Božje ljubavi. Nepravilnost slova A na nadgrobnoj ploči njegova groba, istog onog slova kojim započinje latinska riječ Amor (ljubav), može biti rječit znak te bezgranične “ludosti” božanskog milosrđa

Njegovo učiteljstvo bilo je osobito vjerodostojno kada je priznao patnju koju je nanio čileanskoj biskupiji Osorno. Godinama je zanemarivao optužbe za prikrivanje zlostavljanja protiv biskupa kojega je imenovao, pa je čak javno diskreditirao one koji su se protivili toj odluci. No, suočen sa stvarnošću Crkve u Čileu i boli zajednice u Osornu, promijenio je stav: razriješio je biskupa Barrosa i poslao dvojicu svojih bliskih suradnika, mons. Sciclunu i p. Bartomeua, da u njegovo ime, klečeći, zatraže oproštenje od okupljene zajednice u katedrali.

Teško je zaboraviti da se jedna od njegovih posljednjih javnih pojava dogodila upravo u bazilici sv. Petra, kada je bio odjeven u jednostavnu bijelu majicu dugih rukava i crne hlače, ogrnut pokrivačem i u invalidskim kolicima. Mnoge je ta slika iznenadila jer se činila nespojivom s dostojanstvom starca, a kamoli rimskog prvosvećenika. No takav sud ne uzima u obzir da je ta gesta prizivala spasenjsku snagu jedne druge slabosti: slabosti Raspetoga, čije smo otajstvo slavili u Velikom tjednu 2025. Franjo se nije bojao pokazati onakvim kakav jest: bolestan, ranjiv, brat mnogima koji dijele krhkost ljudskog stanja.

Njegova blizina prema onima koje društvo odbacuje, a ponekad i unutar same Crkve gleda s nepovjerenjem, poput zatvorenika, migranata, parova u neregularnim situacijama ili transrodnih osoba, izazivala je poruge i kritike koje podsjećaju na one upućene Isusu: “prijatelj carinika i grešnika, izjelica i vinopija”. Za Franju Crkva nije elitni klub savršenih, nego “poljska bolnica”, dom otvorenih vrata u kojem ima mjesta za “sve, sve, sve”. Takav stav nije bio ni naivni optimizam ni moralni relativizam, nego duboko uvjerenje da jedino bezuvjetna Božja ljubav nosi ljudski život. Ta ljubav daje snagu da se ponovno ustane nakon pada. Radosna vijest Isusa Krista jest da tu ljubav ne treba zaslužiti ni osvojiti, kako to tvrdi pelagijanizam protiv kojega se borio sveti Augustin, a koji je papa često prepoznavao kao jednu od suvremenih opasnosti. No ta ljubav ne ostavlja čovjeka zarobljenog u njegovim padovima niti čini obraćenje suvišnim, nego ga upravo potiče. To je ljubav strpljiva prema ljudskim procesima, milosrđe koje se daruje bez straha da će biti proigrano, bez računanja buduće koristi. Dovoljno je iz te perspektive ponovno čitati njegovu posljednju encikliku o pobožnosti Srcu Isusovu: Dilexit nos.

Mislim da je Franjo živio svoju kršćansku vjeru kao grešnik kojemu je oprošteno i da je iz toga polazišta vršio svoju službu rimskog biskupa. Neka nas spomen na njegove slabosti potakne da prihvatimo vlastite i u njima prepoznamo isti zagrljaj Božje ljubavi. Nepravilnost slova A na nadgrobnoj ploči njegova groba, istog onog slova kojim započinje latinska riječ Amor (ljubav), može biti rječit znak te bezgranične “ludosti” božanskog milosrđa.

Autor: Raúl José Arderí García (1983.) kubanski je isusovac. Diplomirao je računalne znanosti na Sveučilištu u Havani (2007.), teologiju na Pontifikalnom sveučilištu Gregoriana (2018.), sa specijalizacijom iz morala na Boston College, School of Theology and Ministry (2020.). Tekst je sa španjolskog jezika preveo Stanko Perica, polis.ba