Zloupotreba vjere u opravdanju rata

Koji god bili istinski motivi napada Izraela na Iran, o čemu nas informiraju stručnjaci u geopolitici, kao građanin želim se javno distancirati od onih koji su ovaj ratni sukob pokrenuli. Naime, očito je kako se radi o sukobu protivnom međunarodnom pravu i svjetskome miru. K tome, kao kršćanin prepoznajem pokušaj da se ovaj rat zaodjene u vjersku retoriku. Drugim riječima, uočavam još jedno iskorištavanje vjere za čisto svjetovne interese. Kao kršćanin i teolog ne pristajem na to da se ovaj rat legitimira pozivajući se na vjeru.

Izraelske ortodoksne mesijanske i sekularne nacionalističke ideologije spajaju se s američkim „kršćanskim nacionalizmom“. Takve je stavove nedavno izrazio američki veleposlanik u Izraelu Mike Huckabee koji vjeruje da Izrael ima biblijsko pravo okupirati velike dijelove Bliskoga istoka, što je izazvalo ogorčenje među arapskim državama. Također američki ministar rata Pete Hegseth redovito pribjegava kršćansko-nacionalističkoj retorici u javnoj komunikaciji glede vojnih pitanja. U više navrata i neki drugi Trumpovi bliski savjetnici davali su izjave u kojima sukob vide kao ispunjenje mesijanskoga poslanja. U tome kontekstu napad na Iran prestaje biti puka vojna operacija i postaje Sveti rat. Dakle, iza dimne zavjese nuklearne opasnosti – koju same obavještajne agencije poriču – kriju se politički interesi koji se pozivaju na kršćansko-hebrejsku baštinu i mesijanizam.

Na zloporabu vjere upozorio je nedavno i papa Lav u poruci za Svjetski dan mira 1. siječnja 2026. kada je izričito napisao: ‘Nažalost, sve je češće u suvremenom okruženju povlačenje riječi vjere u političku borbu, blagoslivljanje nacionalizma i religijsko opravdavanje nasilja i oružane borbe. Vjernici moraju aktivno opovrgnuti, prije svega životom, te oblike blasfemije koji zamračuju sveto ime Božje.’

Benjamin Netanyahu ovu je vojnu operaciju službeno nazvao “Lavlja rika”, preuzimajući pojmove iz Biblije. Prije negoli je naredio bombardiranje, Netanyahu je navodno taj citat odnio i umetnuo u Zid plača. Radi se o starozavjetnim referencama (Amos 1,2 i 3,8; Joel 4,16; Jeremija 25,30; Hošea 11,10) gdje Bog riče poput lava, a u Br 23 i 24 Juda se spominje kao lav. Na koje god da se od ovih knjiga Biblije izraelski čelnik pozivao, jasno je kako njima želio stvoriti dojam o ratu kao ispunjenju Svetoga pisma. Riječi iz Biblije koriste se kao sredstvo posve svjetovnih interesa i za demonstrativnu molitvu na Zidu plača u Jeruzalemu. Javlja se i bogohulno spominjanje židovskog blagdana Purima u kontekstu bombardiranja.

Rekoh da je saveznik ortodoksnom židovstvu današnji američki „kršćanski nacionalizam“. Nije to službena vjerska denominacija, već kulturni i politički pokret prisutan osobito u nekim evangeličkim krugovima SAD-a. „Kršćanski nacionalizam“ implicira da su nacija i kršćanstvo neodvojivi na identitetskoj i institucionalnoj razini.

No mnogi upozoravaju kako je „kršćanski nacionalizam“ u suprotnosti s ustavnim načelom vjerske slobode i zbog toga što isključuje građane koji nisu kršćani. Autori poput Massima Faggiolija, čija je knjiga „Od Boga do Trumpa“ nedavno objavljena na hrvatskom jeziku, napominju da „kršćanski nacionalizam“ vjeru pretvara u politički alat. Pritom je ključno da biti „pravim Amerikancem“ znači nužno prihvatiti tradicionalne kršćanske vrijednosti, čime se dovodi u pitanje načelo slobode vjeroispovijesti. Sve to pak implicira središnju ulogu religije u javnoj sferi. Pristalice kršćanskog nacionalizma vjeruju da su oci utemeljitelji SAD-a imali izričito kršćansku viziju društva te da je u narednim stoljećima odvojenost crkve i države previše kruto tumačena. Dolazimo do toga da „kršćanski nacionalizam“ odbija liberalno odvajanje svjetovnog od duhovnog područja, kao i samu sekularizaciju. Na tome polju američki „kršćanski nacionalizam“ traži i nalazi saveznike i izvan svojih granica u raznim pitanjima ključnim za tzv. kulturne ratove. Tako i neki hrvatski katolici podupiru takve politike pronalazeći u njima podršku u borbi protiv sekularne države kao dosega suvremenog povijesnog razdoblja koju je, među ostalim, prihvatio i Drugi vatikanski sabor Deklaracijom o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae.

Svakom bi vjerniku trebalo biti jasno da se u opravdanju napada na Iran vjerskim argumentima radi o iskorištavanju Svetoga pisma za posve neprihvatljive ciljeve. Valja nam osuditi ovakav način korištenja vjere i Riječi Božje. Biblija je nešto posve drugo od onoga kako je gospodar rata Benjamin Netanyahu i njegov saveznik Donald Trump koriste. Kršćanstvo je vjera u Isusa Krista koji je ispunio Stari zavjet i obećanja dana Izraelu. Krist je pozivao na ljubav prema neprijatelju, koji je među blaženstva uvrstio i mirotvorstvo te koji je Petra pozvao da djene mač u korice. Izabranje izraelskog naroda dakako nema političku posljedicu, a još manje pravo na uništenje svih drugih.

Zajedničko je Islamskoj Republici Iran i Državi Izrael činjenica vlastita anakronizma: jedan kao teokracija, drugi kao etnokracija. Mada se radi o ideološkim neprijateljima, svaki od njih na svoj način pokazuje do čega može dovesti zloporaba vjere u političke svrhe. Vjera koja nekritički pristaje na ovakvu manipulaciju ustvari znači nijekanje naravi Boga. Etnokracija i teokracija generiraju fanatizam u današnjem svijetu

Na zloporabu vjere upozorio je nedavno i papa Lav u poruci za Svjetski dan mira 1. siječnja 2026. kada je izričito napisao: „Nažalost, sve je češće u suvremenom okruženju povlačenje riječi vjere u političku borbu, blagoslivljanje nacionalizma i religijsko opravdavanje nasilja i oružane borbe. Vjernici moraju aktivno opovrgnuti, prije svega životom, te oblike blasfemije koji zamračuju sveto ime Božje.“ U hrvatskom je kontekstu njegovu osudu nacionalizma prenio samo nadbiskup Mate Uzinić.

Državni tajnik Svete stolice kardinal Pietro Parolin 4. ožujka izrazio je  zabrinutost slabljenjem međunarodnoga prava pri čemu je „sila zamijenila pravednost“. Govoreći za vatikanske medije izjavio je kako se opasnim potvrđuje multipolarizam obilježen prvenstvom moći i autoreferencijalnošću: „Ukoliko bi se državama dopustilo pravo ‘preventivnog rata’, s vlastitim kriterijima izvan međunarodnopravnog okvira, riskirali bismo požar diljem svijeta.“

Nakon napada na Iran i pokušaja da se rat opravda pozivanjem na židovsko-kršćansku baštinu, danas možemo više nego ikad shvatiti proročku važnost Deklaracije o ljudskom bratstvu koju su papa Franjo i imam Ahmed Al-Tayeb potpisali 2019. godine. Tekst je to koji promiče međusobno poštovanje i predanost miru i suživotu među različitim religijama i kulturama, stavljajući ljudsko dostojanstvo, slobodu vjeroispovijesti i suradnju u prevladavanju sukoba i podjela u svoju središte. Drugim riječima, dvojica vjerskih vođa izmaknuli su vjerske argumente iz ruku gospodara ratova i njihovih nasilnih politika.

Zajedničko je Islamskoj Republici Iran i Državi Izrael činjenica vlastita anakronizma: jedan kao teokracija, drugi kao etnokracija. Mada se radi o ideološkim neprijateljima, svaki od njih na svoj način pokazuje do čega može dovesti zloporaba vjere u političke svrhe. Vjera koja nekritički pristaje na ovakvu manipulaciju ustvari znači nijekanje naravi Boga. Etnokracija i teokracija generiraju fanatizam u današnjem svijetu. Odgovornost je na nama vjernicima da od današnjih gospodara ratova izmaknemo pojam vjere i Boga kao onih zbog kojih se i u ime kojih se pokreće rat. Ovaj se rat ne vodi u moje ime!

Marko Medved