Od komunizma do klijentelizma

Rođen sam 1983. i tako me je zapalo pripadati posljednjoj generaciji pionira. Zakletvu smo položili svi iz prvog razreda, osim jedne djevojčice kojoj su to roditelji zabranili iz vjerskih razloga – bili su Jehovini svjedoci. Pravni fakultet sam pak završio 2006. i prva mogućnost zaposlenja bila je u jednoj državnoj instituciji, ali uz preduvjet da uđem u odgovarajuću političku stranku. Prijedlog sam odbio i posao u struci čekao još niz mjeseci.

Ovih sam se događaja prisjetio zadnjih dana čitajući Željka Mardešića (1933. – 2006.), našeg velikog sociologa religije. I dvadeset godina nakon smrti Mardešić zvuči inspirativno i aktualno. Analizirajući prelazak s komunističkog na kapitalistički sustav, iznosi pomalo šokantnu analizu koja oponira ustaljenom narativu o velikoj promjeni paradigme. Komunizam, naime, nije bio samo politički sustav, već je snažno oblikovao društveni mentalitet. I premda se sustav promijenio, mentalitet nije nestao, već se perpetuirao prvenstveno kroz svoje dvije ključne odrednice: politkanstvo i klijentelizam – tipični primjeri kojih su dva na početku spomenuta događaja.

Politikanstvo podrazumijeva da politika u svom ideološkom obliku nameće monopol na sve društvene teme i osigurava svoju umreženost s institucijama i pojedincima kojima omogućuje privilegije. Ideološko svrstavanje koje politikanstvo zahtijeva s jedne strane reducira čovjeka na determinirani niz sudova, a s druge omogućuje političkim strankama laku regrutaciju i oslobađa ih od promišljanja i odgovornosti. Politikanstvo se možda i najbolje vidi u nekada prvenstveno religijskim temama koje je politika prisvojila i ideologizirala: praštanje i pomirenje, gostoprimstvo i stranci, ekumenizam s pravoslavnima, Stepinčeva kanonizacija, zatim razna pitanja vezana uz brak, obitelj, rađanje i odrastanje – gdje je nekoć inicijacijsku ulogu držao Savez pionira – i druga tima slična.

Što je klijentelizam pak zna svatko tko je bez poznanstava pokušao nešto ishoditi od javnih institucija, sudjelovao na njihovim pozivima i natječajima, ili se usudio konkretno prokazati nepravde i nelogičnosti u javnom sektoru. Klijentelizam je uosobljeno politikanstvo koje ideologiju spušta do kosti, omogućavajući tako totalnu kontrolu nad sustavom. Osobne veze, pripadnost partiji i politička lojalnost redovito su važniji od sposobnosti ili slobodne inicijative. Formalno se govori o jednakosti, ali u praksi funkcionira sustav neformalnih privilegija i veza građenih na formalnom pristajanju uz zajedničku ideologiju.

Poslušajmo kako to izriče Mardešić:

“Zadnjih deset godina u tolikoj je naime mjeri ojačao u nas politički način razmišljanja i izražavanja da je posve isključio sve druge, pa i onaj tipično kršćanski. Sve se procjenjuje i važe s vidika politike i zato ima onoliko vrijednosti koliko je u njemu političnosti. Kultura, pravo, umjetnost, društvena skrb, znanost, gospodarstvo i religija zapravo su jednako osuđeni na rubnost i gubitak važnosti. Ništa izvan nje istinski ne postoji i teško da išta može opstojati bez pomoći politike, što pak napadno sliči na bivši komunistički poredak u kojemu je također politika bila glavno i najunosnije čovjekovo zanimanje. Ako se sve svede na politiku i politikantstvo – bez humora i s bojovnim ideološkim isključivostima – onda isto takav postaje cijeli ljudski život. Stoga će svijet nužno biti napučen neprijateljima, a mržnja se uvući u svako ljudsko osjećanje. Uzaludno je pisati o teologiji, povijesti, filozofiji, sociologiji ili psihologiji kad je ispod svakog iskaza uvijek skrivena i neotklonjivo nazočna ideološka svrstanost, a ne želja za objektivnošću. Na trenutak se čini kako je u nas sve lažno, nekorisno, varljivo i isprazno osim politike. U takvom društvenom ozračju i govor o Bogu i govor Boga postaju jednako podložni političkoj ocjeni koristi, a ne ponude čovjеkоvoj slobodi za spasenjem. Tko ne govori politički, rasipa riječi u prazno. (…)

Zabrinjava spoznaja da se u nas sve manje čitaju ozbiljne knjige i stručni časopisi. To je uostalom razlogom što je hrvatska kultura i znanost u zadnjih deset godina pala na najniže moguće grane: kiča, puke samohvale, plakata, krilatica, bijesnih osuda i neskrivene mržnje. Najopasniji otrovi iz političkih obračuna proširili su se na druga područja ljudskog djelovanja. Više su na cijeni oni koji galame, neprizivno osuđuju druge i šire netrpeljivost nego oni što razmišljaju, traže razloge događaja i smiruju ljudske političke strasti. Znanstvena polupismenost i odsutnost kulture golema su opasnost za naše društvo, čije ćemo posljedice tek u bliskoj budućnosti posve osjetiti. Narod koji je znanost i kulturu sveo na politiku, teško može očekivati bolju sutrašnjicu, to prije što je upravo u prošlosti često jedino kroz kulturu i znanost dobivao političke bitke.

Taj je bolesni i pogubni mentalitet politikantstva i istodobne potrebe za niskom novinarskom kulturom ušao i u Crkvu i raširio se među njezinim članovima. Vjernici jednako kao i drugi čitaju novine i podliježu istoj psihozi političkog senzacionalizma i gnostičkog svrstavanja. Uvuklo se tako u naše kršćanstvo pojednostavljeno i krivo mišljenje da je sve zlo u drugima, a dobro samo u nama, pa ako uništimo te druge, zavladat će navodno u društvu velika sreća i posvemašnje blaženstvo. To je onaj isti klasni obrazac komunizma primijenjen na kršćane. Otud nestrpljivo traženje protivnika i njihovo bojovno pobijanje, umjesto strpljivog pronalaženja pristaša i njihovo poticanje na dobro. A upravo se tu negdje začinje i gnijezdi političko tumačenje religije kao korisne saveznice u čisto zemaljskim i ideološkim natjecanjima, za koje stajalište dakako nema baš nikakva uporišta u kršćanskoj izvornoj poruci. (…)

Parafrazirajući Evanđelje možemo na kraju reći kako će svaki onaj tko se bavi samo politikom od nje sigurno i poginuti. To se bjelodano ostvarilo u komunističkom pokretu u nedavnoj prošlosti. Treba se dobro čuvati da kršćani ne podlegnu jednakoj kušnji i ne ponove isti grijeh političke isključivosti i ideološkog fanatizma u sadašnjosti, što im se na nesreću znalo često događati u prošlosti. Umjesto da postanu svjedocima dobrote i pravednosti, ostali su dugo zagriženim predvodnicima svjetovnih političkih sukoba. Vrijeme je da preispitamo naše mjesto u kulturi i politici, ali i da poradimo na tome kako bi politika bila više kulturološka nego ideološka.” (Ž. Mardešić, Kulturološka kriza kršćanstva, u: Crkva u svijetu, sv. 35, br. 2, 2000., str. 136-138)

Posebno je intrigantna Mardešićeva teza kako Crkva u našim krajevima nije toliko pobijedila komunizam koliko je komunizam na kraju ušao u Crkvu kroz način razmišljanja. To se dogodilo kada je kršćanstvo počelo biti shvaćeno prije svega kao politički identitet ili nacionalna oznaka, a manje kao osobno i zajedničko življenje evanđelja. Masovna obraćenja, koja su imala političku dimenziju, lako su dovelo do toga da se u Crkvu prenesu mentaliteti koji su nastali u starom sustavu

Posebno je intrigantna Mardešićeva teza kako Crkva u našim krajevima nije toliko pobijedila komunizam koliko je komunizam na kraju ušao u Crkvu kroz način razmišljanja. To se dogodilo kada je kršćanstvo počelo biti shvaćeno prije svega kao politički identitet ili nacionalna oznaka, a manje kao osobno i zajedničko življenje evanđelja. Masovna obraćenja, koja su imala političku dimenziju, lako su dovelo do toga da se u Crkvu prenesu mentaliteti koji su nastali u starom sustavu.

U takvom kontekstu je upravo Crkva doživjela veliki poraz. Tijekom komunizma bila je simbol otpora totalitarizmu i čuvar nacionalnog identiteta. Nakon osamostaljenja države zadovoljila se obnovom nacionalnog identiteta, te zanemarila i prešutjela kontinuitet totalitarizma koji je represivne mehanizme zamijenio suptilnijima, ostvarujući tako politizaciju svih sfera društvenog djelovanja: gospodarstva, prava, kulture, religije, znanosti, socijale, pa sve do sporta.

Mardešić vidi u kulturi, koju koncipira kao individualno osmišljen kolektivni način života, put izlaska iz ove slijepe ulice u kojoj smo predugo zaglavljeni. Valja nam se kulturom osnažiti kako bismo znali živjeti u društvu na promišljen, a ne ideologijom nametnut način. Evanđelje otvara ta ista vrata, nudeći također logiku u kojoj vrijednost osobe ne proizlazi iz političke pripadnosti, nego u ovom slučaju iz dostojanstva koje dolazi od Boga. Zajednica vjernika ne smije biti mreža privilegija, nego prostor slobode i odgovornosti, a to su vrednote u kojima se čovjek mora formirati.

Vremena za takvu formaciju nisu sretna, i time prelazimo s lokalnog na globalni kontekst, izazove kojeg je Mardešić također anticipirao. U društvu koje honorira konfliktnost i simplifikaciju nije u trendu apelirati na ozbiljnost i suzdržljivost. Živimo u dobu kada amoralni ljudi raspolažu golemim financijskim sredstvima, upravljaju tržišnim mehanizmima, postaju gospodari života i smrti uživajući usput u hedonistički eskapadama. Klijentelizam je tako postao globalni fenomen, još čvršći i pogubniji nego u (post)komunističkim društvima. Evo kako to Mardešić opisuje:

“Posebnu oblast krize građanskog društva i teologije ljudskih prava predstavljaju novosti u političkom životu. U njemu je došlo do zanimljive pretvorbe nekadašnjeg političkog znanja i govorničkog umijeća u marketinšku snalažljivost i medijsku privlačnost, što je zacijelo u početku zabavljalo glasače, ali istodobno umanjivalo karizmatičnost vođe. Zato uostalom i nedostaju veliki politički programi i osobne vizije, koji su obično nadoknađeni malim glumcima u dobro odigranim ulogama uspješnih političara. Najbolji primjer te pretvorbe dolazi iz susjedne Italije, gdje je S. Berlusconi – vlasnik golemih poduzeća, izdavačkih kuća i televizijskih kanala – godine 1994. u svega 33 dana izborne kampanje uspio pobijediti svoje suparnike, otkrivši usput kako se prosječnom nadarenošću i velikom potporom medija mogu čuda postići. Danas u politici bolje prolaze glumci i šarmeri nego ozbiljni i mudri ljudi. To je jednostavno trend, makar se mi ljutili koliko hoćemo. S tim sigurno ništa nećemo učiniti. Ima još nešto važno. Došlo je, naime, do pretapanja i izjednačavanja političke i gospodarske moći i utjecaja. Tko ima mnogo novca bit će i u politici uspješniji. Na siromahe se nitko ni ne osvrće.” (Ž. Mardešić, Crkva i suvremeni svijet: današnje perspektive, u: Bogoslovska smotra, sv. 75, br. 3, 2005., str. 927)

Čitajući ove Mardešićeve misli iz današnje perspektive, postaje jasno da naše stanje nije nastalo preko noći, niti je riječ o iznenadnom povijesnom ekscesu. Ono je posljedica dugotrajnog procesa erozije političke kulture, institucija i javnog morala, u kojem se moć sve više veže uz osobe, a sve manje uz principe. U takvom kontekstu nije čudno da se pojavljuju figure poput Donalda Trumpa i raznih drugih novih Berlusconija, koji taj već postojeći mentalitet dovode do krajnjih konsekvenci.

U takvom okviru razvija se globalni klijentelizam. Politički i ekonomski odnosi sve manje počivaju na pravilima i institucijama, a sve više na osobnim vezama. Uspjeh ovisi o blizini centra moći, a ne o zaslugama i snazi argumenata. Istodobno se produbljuje politizacija svega: svaka odluka postaje test pripadnosti, a prostor između “za” i “protiv” sve više iščezava. Time nestaje i prostor za dijalog – jer dijalog pretpostavlja razliku koja se može premostiti, dok ovdje razlika postaje linija razdvajanja koja se mora zauzeti.

Gledajući još šire, neminovno je da svaka materijalna stvarnost, prepuštena vlastitoj logici, nosi u sebi tendenciju prema entropiji – prema gubitku reda, smisla i usmjerenosti prema drugome. U društvu koje je ovladalo tehnologijom, u najvećoj mjeri se oslobodilo od neizvjesnosti i stavilo pod snažnu dominaciju materijalnih vrijednosti, slijedom stvari se rađa sustav uzajamnih ovisnosti i kontrole. Dok je taj sustav u komunizmu trebao marginalizirati ideološki nepoćudne grupe, u kasnom kapitalizmu on služi za zadržavanje i umnažanje privilegija. Politikanstvo i klijentelizam su stoga logični ishodi svijeta koji se zatvara u horizont vlastite samodostatnosti. Upravo zato problem nije moguće riješiti isključivo na razini struktura ili političkih korekcija. Ako je samoživost ključna osobina našega svijeta, tada odgovor na nju mora uključivati distanciranje od takve dinamike. Ovako u pogledu toga rezonira Mardešić:

“Stoga naše posljednje pitanje glasi: kako ćemo se mi, kršćani, postaviti prema suvremenoj civilizaciji koja nam velikim koracima dolazi u susret? Moguća su tri odgovora:

Prvi – da tu suvremenu civilizaciju potpuno odbacimo i pokušamo izgraditi posve novu kršćansku civilizaciju. To je – ako se poslužimo svjetovnim rječnikom – integralistički model kršćanstva.

Drugi – da tu suvremenu civilizaciju ne odbacimo potpuno, nego je samo djelomice promijenimo, ubrizgavajući u njezino bolesno tkivo kršćansku osobnu i društvenu zauzetost. To je – ako se poslužimo svjetovnim rječnikom – reformistički model kršćanstva.

Treći – da tu suvremenu civilizaciju ne mijenjamo, jer se samo djelomice to ne može postići, nego da sebe promijenimo, vjerujući da će Bog – a ne ljudi – učiniti da se svijet poboljša, ali nikad toliko da bi se kršćani izjednačili sa svijetom. To je – ako se poslužimo svjetovnim rječnikom – personalistički model kršćanstva.

Na koji će se izbor od ta tri moguća puta odlučiti kršćani ovisi prije svega o njihovoj vjeri i slobodi. Svejedno, prvi je izbor neslavno doživio povijesni brodolom, dok su drugome stavljene nepremostive prepreke. Ostaje dakle samo treći put, najbliži istinskoj sudbini i pozivu kršćana u svijetu.” (J. Jukić, Lica i maske svetoga, KS, 1997., str. 428)

---

Stanko Perica

---