Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Kada stranački ključ tumači Evanđelje
U jednom dijelu američke konzervativne kulture – i to ne samo među laicima, nego i među dijelom svećenstva i teologa – politički identitet postupno je preuzeo ulogu hermeneutičkog ključa za tumačenje Crkve. Umjesto da politički stavovi budu prosuđivani u svjetlu vjere, vjera se tumači u svjetlu politike
„Lav bi se, kao papa, trebao sabrati (!), koristiti zdrav razum (!), prestati udovoljavati radikalnoj ljevici (!) i usredotočiti se na to da bude veliki papa – a ne političar.“ – eng. „Leo should get his act together as Pope, use Common Sense, stop catering to the Radical Left, and focus on being a Great Pope, not a Politician.” – Donald Trump
Navedena izjava tipičan je primjer političko-retoričkog komentara (retorike bez sadržaja), koji se manje bavi stvarnim djelovanjem crkvene figure, a više projicira očekivanja i nezadovoljstva onoga tko govori. Na prvi pogled zvuči kao poziv na zdrav razum i povratak duhovnoj ulozi pape, no u svojoj strukturi miješa nekoliko razina – religijsku, političku i ideološku – na način koji radikalno pojednostavljuje vrlo složenu stvarnost. Uočavaju se tri retorička sloja izjave:
„Trebao bi se sabrati”, implicira se nered bez preciziranja o čemu je konkretno riječ. Retorički učinkovito, sadržajno prazno. „Zdrav razum”, univerzalni je argument koji prikriva subjektivni skup vrijednosti. Ono što je jednoj skupini „razumno”, drugoj je pojednostavljenje. „Radikalna ljevica”, ideološka je etiketa koja polarizira raspravu i pomiče fokus s konkretnih odluka na apstraktni sukob tabora.
Pojam „radikalna ljevica” – izričaj koji sve češće kola i u hrvatskom javnom prostoru – u političkom diskursu rijetko je precizno definiran. Funkcionira ponajprije kao etiketa za stavove koji se nekome ne sviđaju, bez obzira na njihov stvarni ideološki predznak. Slikovito rečeno, „pištolj se prebrzo poteže“: brojne se ideje olako proglašavaju ljevičarskima, iako zapravo izravno proizlaze iz Socijalnog nauka Crkve – jednog od temeljnih stupova katoličke tradicije. Često se govori o „ekstremnoj ljevici”, a pritom se zanemaruje činjenica da se pravi ekstremni ljevičarski program zauzima za ukidanje privatnog vlasništva i oduzimanje sredstava za proizvodnju – nešto što papa Lav XIV. nije ni naznačio a niti u Hrvatskoj itko to govori. Rezultat je crno-bijela slika u kojoj se složena zbilja prikazuje kao jednostavan sukob napredne desnice i zatucane ljevice.
Kada Trump kaže da papa Lav XIV. „udovoljava radikalnoj ljevici”, on govori unutar savršeno koherentnog unutarnjeg sustava – sustava u kojemu svaka kritika nereguliranog kapitalizma jest ljevica, u kojemu je briga za siromašne ideološki sumnjiva ako je ne prati zahtjev za individualnom odgovornošću, i u kojemu Crkva treba biti duhovni servis, a ne moralni korektiv ekonomskog poretka.
Postoji jedan karakteristični trenutak u američkoj konzervativnoj retorici koji se ponavlja s gotovo matematičkom pravilnošću: netko citira papu – bilo Franju, bilo Benedikta XVI. – i u roku od nekoliko sekundi iz publike dopire prigovor. „To je socijalizam.” Ponekad je formula blaža: „zvuči komunistički”. Ponekad je eksplicitnija: „Papa govori kao Marx”. Taj refleks nije slučajan ni površan. On je simptom nečega dubljeg – strukturnog nesporazuma između dvije tradicije koje govore o istim stvarima, ali iz posve različitih intelektualnih i povijesnih konteksta.
„Ova ekonomija ubija. […] Nije moguće da smrt od hladnoće staroga čovjeka koji spava na ulici ne bude vijest, dok pad burze od dva boda to jest”, rekao je – papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, 2013. godine. Reakcija dijela američkog konzervativnog establišmenta bila je brza i predvidiva. Radiokomentator Rush Limbaugh izjavio je, bez oklijevanja, da je to „čisti marksizam”. Donald Trump, tada još uvijek televizijska ličnost, rekao je za papu Franju da je „politički papa”. Glenn Beck upozorio je vjernike da se radi o „komunizmu prerušenom u kršćanstvo”. Ono što je te kritičare toliko uznemirilo nije bila neka ezoterična teološka teza – bila je to analiza tržišnih mehanizama i nejednakosti iznesena u dokumentu koji je milijunima katolika bio namijenjen kao pastoralna smjernica.
Ironija je, dakako, gotovo savršena – i s godinama postaje sve teže ignorirati je: najžešći kritičari „socijalističkih papa” najčešće su upravo oni koji sebe opisuju kao najodanije katolike. Oni koji najgromkije inzistiraju na vjernosti Crkvi, u istom dahu odbacuju njezin stoljetni socijalni nauk kao komunističku infiltraciju. Ta napetost nije slučajna – ona je dijagnoza
U jednom dijelu američke konzervativne kulture – i to ne samo među laicima, nego i među dijelom svećenstva i teologa – politički identitet postupno je preuzeo ulogu hermeneutičkog ključa za tumačenje Crkve. Umjesto da politički stavovi budu prosuđivani u svjetlu vjere, vjera se tumači u svjetlu politike. Što god papa kaže što se uklapa u konzervativni program, prihvaća se kao istina vjere; što god odlazi u drugom smjeru, proglašava se ili osobnim mišljenjem, ili vatikanskom birokracijom, ili komunizmom.
Socijalni nauk Crkve nije antikapitalistički manifest ni program stranke. On je nešto treće – i upravo to treće mnogi ne znaju kamo smjestiti. On afirmira privatno vlasništvo, ali mu nameće socijalnu hipoteku: dobra su stvorena za sve ljude, i ta opća namjena dobara ima ontološki primat nad privatnim posjedom. On prihvaća tržište, ali odbacuje ideju da tržišni ishodi automatski odražavaju moralnu pravdu. On poziva na solidarnost, ali je razlikuje od državnog paternalizma. On brani dostojanstvo rada, ali ne poistovjećuje tu obranu s klasnom borbom. Ta pozicija – specifična, nijansirana, filozofski razrađena u stoljetnoj tradiciji – nema jednostavan prijevod u binarne kategorije američke politike. Ona nije ni demokratska ni republikanska, ni liberalna ni konzervativna u stranačkom smislu. I upravo ta neuklopivost postaje problem: u kulturi koja politički identitet smatra primarnim, ono što se ne može svrstati – mora biti sumnjivo.
Suprotstavljanje „pravog (prihvatljivog) pape” i „političara” počiva na pretpostavci da vjerski vođa mora biti potpuno odvojen od društvenih i političkih pitanja. No ta je pretpostavka povijesno neodrživa. Rimokatolička Crkva stoljetnu tradiciju angažmana u pitanjima socijalne pravde, siromaštva, migracija i rata ne smatra „politizacijom” – nego interpretacijom moralnih načela u javnom prostoru. Od pape Lava XIII. i enciklike Rerum novarum (1891.) do papa Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, papinstvo nikad nije bilo lišeno društvene dimenzije. Upravo je ta dimenzija često bila izvor najvećeg moralnog autoriteta Crkve.
Zatvoreni krug funkcionira ovako: sve što odgovara konzervativnom programu pripisuje se vječnoj istini vjere; sve što odlazi u drugom smjeru proglašava se ideološkom kontaminacijom. U takvoj shemi Crkva ne može biti izvor moralnog iznenađenja – ona može samo potvrđivati ono što je već unaprijed odlučeno. A Crkva koja ne može iznenaditi nije Crkva u teološkom smislu – ona je ideološki ukras.
Trumpova izjava u konačnici više govori o napetosti između određenih očekivanja dijela vjernika (ili vanjskih promatrača) i šire uloge religijskih institucija u suvremenom društvu, nego o ikakavoj objektivnoj ocjeni papinog djelovanja. Ona je emocionalno snažna, ali analitički siromašna: svodi složenu institucionalnu i moralnu ulogu na binarnu sliku „duhovnog” nasuprot „političkom”, dok upravo ta suprotnost – u svetoj tradiciji na kojoj papa gradi autoritet – nema gotovo nikakva utemeljenja. Svaki ozbiljniji angažman s papinskim naukom zahtijeva upravo ono što ovoj izjavi nedostaje: spremnost da se razluče teološki argumenti od ideoloških refleksa, i volju da se crkvenu tradiciju čuje u njezinoj vlastitoj logici – a ne u logici stranačke politike.
Vrijedi, na kraju, podsjetiti na nešto što se u žaru tih rasprava lako zaboravlja: Socijalni nauk Crkve nije nastao kao odgovor na Marxa, nego kao odgovor na industrijski kapitalizam 19. stoljeća – i to odgovor koji je Marx u mnogo čemu anticipirao, ali s posve drukčijim antropološkim temeljem i posve drukčijim zaključcima. Papa Lav XIII. nije pisao Rerum novarum jer je čitao Kapital – pisao je jer je vidio što se događa s radnicima u tvornicama Manchestera i Lyona. Ta tradicija, stara više od 130 godina, nije ni lijeva ni desna – ona je jednostavno starija od te podjele, i toj je podjeli u temeljnom smislu nepokorena.
Ironija je, dakako, gotovo savršena – i s godinama postaje sve teže ignorirati je: najžešći kritičari „socijalističkih papa” najčešće su upravo oni koji sebe opisuju kao najodanije katolike. Oni koji najgromkije inzistiraju na vjernosti Crkvi, u istom dahu odbacuju njezin stoljetni socijalni nauk kao komunističku infiltraciju. Ta napetost nije slučajna – ona je dijagnoza. I sve dok ostane neriješena, pape će pisati enciklike, a dio Amerike će ih čitati kao marxistički pamflet: ne iz zlonamjernosti, nego iz iskrenog nerazumijevanja tradicije kojoj – nominalno i s dubokim uvjerenjem – tvrde da pripadaju.
Krešimir Cerovac