Alida Bremer i Ivana Bodrožić: Bog bez korijena. Korijeni tradicije, kritika i sumnja – i najpoznatija hrvatska književna refleksija o ovoj temi

---

Autorice: Alida Bremer i Ivana Bodrožić. Tekst je objavljen u knjizi: Balkanska kontekstualna teologija (Ex libris, Rijeka, 2023)

---

Pučka se pobožnost zrcali u jeziku, čak i onda kad je govornici nisu svjesni. Među hrvatskim katolicima ona je preživljavala u jeziku, u pričama i metaforama i onda kad bi oni otpadali od vjere i postajali ateisti ili kad bi razočarani u manipulacije visokih crkvenih dužnosnika odustajali od vjere ili kad bi s obiteljima napuštali mjesta rođenja i odlazili u druge sredine i u druge jezike, a to su činili često. Hrvati su narod zbjegova i emigracija. Pučka pobožnost je s njima iz zabitih seoskih krajeva selila u gradove, iz ruralnih sredina u urbana okruženja, pratila ih je u potpalublja prekooceanskih brodova koji su iz Trsta kretali za New York, bila je s njima u rovovima u Galiciji, na ruskom frontu, na Sutjesci, u talijanskim i njemačkim logorima, na „križnom putu“, na ratištima u Krajini i Slavoniji, kao i u pečalbama od Njemačke do Australije.

Pučka pobožnost je ukorijenjena u onom dijelu podsvijesti u kojem se jezik taloži kao zajednički imenitelj jedne grupe.  Ponekad bi na jednoj strani bio marksistički odgoj u socijalističkoj Jugoslaviji,  migracije u druge jezične sredine ili neprihvaćanje ponašanja crkvene hijerarhije, a na drugoj arhetipska snaga tradicije. Paradoksalno je da je toj tradiciji najviše mogla nauditi Crkva kao institucija, koja s pučkom pobožnošću računa, iz nje izrasta, na nju se oslanja, ali i njome manipulira i zloupotrebljava je za stabilizaciju svoje moći, što uvijek iznova dovodi do toga da joj pojedinci okrenu leđa. Jedan od najvećih književnika hrvatskog jezika – Miroslav Krleža – ostavio je literarno svjedočanstvo upravo o razvoju od vjere u sumnju i kritičnu misao. U Djetinjstvu u Agramu 1902-1903 nezaboravno je opisao razmišljanja dječaka uronjenog u pučku pobožnost svoje bake, istodobno ministranta u zagrebačkoj katedrali opijenog glazbom, mirisima i ritualima i inteligentnog djeteta koje postavlja pitanja o Bogu i o Crkvi.

***

Migracija u zemlju drugog jezika i drugačije tradicije – Sjećanje prvo (Alida Bremer)

Između 1945. i 1991. godine ateistički je odgoj bio sastavni dio socijalističkog društva u Jugoslaviji, pa sam tako i ja, rođena 1959. godine, u školi i u društvu bila odgajana ateistički. Iako su se u mojoj obitelji Bog, crkva i religija rijetko kada spominjali, izreke popraćene s „Ako Bog da“ ili uzdahe koji započinju s „Bože moj“ mogla sam čuti od prvog dana života. Čuđenje su odrasli oko mene izražavali jednim ushićenim ili zgroženim vokativom: „Isuse!“, a svaku slutnju opasnosti pratilo je jedno usrdno i iskreno „Pomozi Gospe Sinjska!“. Ovakve su formulacije postale dio moje svijesti, koju ni marksistički odgoj u Jugoslaviji sa svojim manje ili više diskretnim potiskivanjem religije nije mogao ukloniti. Najčešće sam ih mogla čuti u okruženju velike očeve obitelji, ali i na ulici, gdje smo se u ono doba ionako stalno igrali.

Moja majka je bila iz ribarske, partizanske i komunističke obitelji, a otac iz seljačke i katoličke, ali kao da se dolaskom u grad oslobodio tereta strogog crkvenog odgoja. Često nam je pričao kako se bojao vjeroučitelja iz svoje seoske škole, koji je djecu tukao i tjerao da u kutu učionice kleče na kukuruzu, pa su odlazak u grad i ateizam novog društva mom ocu više odgovarali, nego što bi to ikome u svojoj obitelji na selu priznao. No nova nije bila samo socijalistička ideologija, nego je bilo nastalo doba veličanja Jugoslavije. Hrvatstvo obitelji mog oca bilo je isprepleteno s katoličanstvom, jer su u njihovom kraju u susjednim selima živjeli pravoslavni Srbi, pa se od njih valjalo razlikovati jednako kao i od komunista, a sve to je iznenada postalo konspirativno. O tome se moglo samo šaputati, što je i katoličanstvo i hrvatstvo činilo sumnjivim i neugodnim, ali i uzbudljivim. Kad danas gledam unatrag, mom je ocu katoličanstvo značilo puno više kao sredstvo nacionalne identifikacije nego kao religija. Komunizam je otac bio prihvatio, ali nacionalno pitanje je u njegovoj obitelji, koja je između dva svjetska rata bila oduševljena Stjepanom Radićem i Hrvatskom seljačkom strankom, a poslije atentata u beogradskoj skupštini (1928.) zauvijek ostala razočarana Jugoslavijom i podozriva prema Srbima, bilo od velike važnosti.

Opreke hrvatstvo-jugoslavenstvo i katoličanstvo-komunizam bile su trajni izvor zagonetnih primjedbi, koje su u mom djetinjstvu proizvodila dva ideološki suprotstavljena tabora: onaj mamin, ribarsko-partizanski, i očev seljačko-katolički. Iz majčine obitelji bilo je puno zaslužnih heroja, poginulih i stradalih po logorima, a iz očeve obitelji je najstariji brat bio u domobranskim jedinicama, ranjen na ruskom frontu i time negativno obilježen za cijeli život, jer poslijeratno razdoblje nije trpjelo druga stradanja osim partizanskih. I o tome se u obitelji mog oca šaputalo.

Moja baka, očeva majka, jedna blaga i ponizna žena, naučila me je nekim dječjim molitvama, a budući da su nam u školi govorili da je religija nešto u što mogu vjerovati samo naivni i neobrazovani ljudi, to je baka sa sela koja vjeruje u Boga bila relikt prošlosti koji se tolerirao i koji me nije zbunjivao, dapače baka je svojim postojanjem, svojim crnim dugačkim suknjama i rupcima na glavi, svojim pregačama u čijim su se džepovima pored krunice mogli naći i orasi za nas unuke, samo potvrđivala ono što su nas u školi učili. Ovoj baki imam zahvaliti što sam krštena. Mom je ocu sjećanje na ona klečanja na kukuruzu bilo i dalje odbojno, a kako je bio plašljiv čovjek, bojao se komunista i nije bio siguran što je te 1959. godine bilo preporučljivo uraditi po pitanju krštenja novorođenog djeteta, no moja majka – odgojena u komunističkom duhu u jednoj izrazito revolucionarnoj obitelji ribara i težaka, tipičnoj za Dalmaciju tog doba – nije htjela odbiti želju svojoj svekrvi, a i nije se nikoga bojala, te su me njih dvije odnijele u crkvu Gospe od Pojišana, koja u jeziku moje okoline nikad nije uspjela potisnuti Gospu Sinjsku. Kad su pojedine moje školske prijateljice išle na prvu pričest u divnim bijelim haljinama, htjela sam i ja, ali moj otac,  je samo uzdahnuo „Gospe moja“ i ponovo mi ispričao priču o zlom vjeroučitelju.

Gospa Sinjska je u zaleđu grada Splita bila i ostala iznad Boga, Isusa i svih svetih. Ona je lokalna veličina, a čini se važnijom i od same Marije iz Nazareta. I inače je odnos prema lokalnim svetcima u Dalmaciji od presudnog značaja. U televizijskoj seriji Velo misto na kraju sedme epizode kojoj majstor u brijačnici pita svog pomoćnika, koji propovijeda ateizam: „Da nema Boga? Još ćeš ti meni doći jedan dan i reći da nema ni Svetoga Duje?!“ Poricanje postojanja Boga bi majstor ovom nadobudnom ateisti još i oprostio, ali poricanje zaštitnika grada Splita, nikako. Sličan je i moj odnos prema Gospi Sinjskoj: I ja se mogu pomiriti s tim da Boga nema, ali ne i da nema Gospe Sinjske, jer je obraćanje njoj u trenutcima nesreće, bolesti, brige i straha ukorijenjeno u moj jezik. Gospe Sinjska je preko svoje ukorijenjenosti u mom jeziku dio mog identiteta, čega postajem svjesna tek u trenutku dok ispisujem ove retke.

Gospa Sinjska je u zaleđu grada Splita bila i ostala iznad Boga, Isusa i svih svetih. Ona je lokalna veličina, a čini se važnijom i od same Marije iz Nazareta. I inače je odnos prema lokalnim svetcima u Dalmaciji od presudnog značaja. U televizijskoj seriji Velo misto na kraju sedme epizode kojoj majstor u brijačnici pita svog pomoćnika, koji propovijeda ateizam: ‘Da nema Boga? Još ćeš ti meni doći jedan dan i reći da nema ni Svetoga Duje?!’ Poricanje postojanja Boga bi majstor ovom nadobudnom ateisti još i oprostio, ali poricanje zaštitnika grada Splita, nikako

Kad sam 1986. godine došla u Njemačku, upoznala sam jedan drugačiji odnos prema religiji, koji me je zbunio. Ovdje su i mnogi visokoobrazovani ljudi koje sam susretala bili religiozni, neki od njih su studirali teologiju kao glavni ili sporedni predmet, a na moje veliko čuđenje jedna je mlada žena studirala fiziku i teologiju paralelno. Ona je završila oba predmeta diplomama, a onda je doktorirala fiziku i postala ravnateljica odjela za sigurnost jedne atomske centrale. Sve sam još nekako mogla razumjeti – studirati teologiju iz duhovne pobude ili kao dio opće kulture neophodan kad se studiraju književnost, povijest ili povijest umjetnosti, ali nikako kao studij paralelan s nekom prirodnom znanošću. Na moje se propitivanje ona samo zagonetno osmjehnula i rekla da baš ta dva predmeta odlično idu zajedno. S njom sam počela odlaziti u crkvu koja je nekad pripadala Dominikanskom samostanu, a u međuvremenu je postala galerijski prostor, no tada su se – krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća – u njoj nedjeljom okupljali studenti teologije, a propovijedali su njihovi profesori. Katoličanstvo ovdje nije značilo njemački nacionalni identitet, dapače je na sjeveru znalo poprimiti neku subverzivnu intonaciju, dok je protestantizam ponekad činio intelektualno i društveno nadmoćnim i nekako više njemačkim od crkve čiji je poglavar sjedio u Rimu. Prijepori i nepovjerenje između pripadnika različitih konfesija su ovdje bili sasvim druge naravi nego u kraju mog oca, iako ih je i ovdje bilo. U toj me je atmosferi zatekao rat. Osjetila sam potrebu da s nekim podijelim strah i nelagodu, a kako nisam znala gdje bih pronašla sunarodnjake, netko me je uputio na Hrvatsku katoličku misiju. Iznenadila sam se vidjevši da je nedjeljom ta crkva dupkom puna i da se okupljeni svi međusobno poznaju. Osjećala sam se kao uljez među njima, jer nisam poznavala tekst mise na hrvatskom jeziku. Osim dvije molitve, koje me ja naučila baka, nisam znala baš ništa. Ono što mi je na njemačkom bilo postalo samorazumljivo, odjednom je imalo natruhu nečeg prisnog, a istovremeno zabranjenog. Situacija mi je bila bliska na onaj način na koji mi je bio blizak materinski jezik. Ovdje su sjedili ljudi, koji su govorili „Isuse!“ kad su se čudili ili zgražali, koji su psovali „krv Irudovu“ i „srce Irudovo“. Irud, Herod iz Evanđelja koji je dao odrubiti glavu Ivanu Krstitelju, najomraženiji je lik pučke pobožnosti u dalmatinskom zaleđu.

Tim ljudima okupljenim u tuđini i zabrinutim za obitelji u domovini katoličanstvo je u potpunosti dobilo onaj smisao koje je imalo u selu mog oca kad se o njemu smjelo samo šaputati: Postalo je identitetski štit prema Jugoslaviji i prema socijalizmu, prema komunistički ustrojenoj Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, ali i prema Srbima, koji su se u Hrvatskoj početkom devedesetih odvojili u autonomne oblasti nastale protjerivanjem katolika. Ovu eksplozivnu mješavinu različitih emocionalnih stanja i ideoloških nijansi svećenici koji su vodili Hrvatske katoličke misije po Njemačkoj mahom nisu pokušavali utišati i dovesti u stanje ozbiljne refleksije, nego su je potpirivali i podsticali. Katoličanstvo je tako izgubilo univerzalnost iz grčkog pojma katholikós u smislu „opće“ i „sveobuhvatno“. Nije ničeg duhovnog i kontemplativnog više bilo u njemu. Reducirano je na element nacionalnog identiteta, jer je u sebi imalo naboj protivljenja neprijateljima, te smjesi ideoloških asocijacija vezanih za pojmove Jugoslavije, komunizma, socijalizma, Armije, pravoslavlja i srpskog naroda.  Postalo je aktivnom stranom u političkom i ratnom konfliktu, a njegovi predvodnici nisu pokazivali nikakvu volju za kompromisima, traženjem rješenja ili vizijom mira u budućnosti. Imala sam dojam da su okupljeni vjernici isključivi prema svima koji ne dijele točno taj jedan jedini obrazac hrvatstva i koji ne pristaju na njihov nacionalistički diskurs. Iako sam bila jednako kao i oni preplašena za sudbinu svoje obitelji, svog grada i svoje zemlje – vijesti su bivale sve lošije i lošije – odbila me je činjenica da je svećenik bio gorljiv nacionalist. Vrlo brzo sam se osjećala strancem među tim ljudima, po mnogo čemu i veći stranac nego među Nijemcima. Njihova je usredotočenost na samo jedan vid pripadnosti katoličkoj konfesiji – onaj antikomunistički, antijugoslavenski i antisrpski – prelazila okvire aktuelne ratne opasnosti. Bilo je nemoguće reći da je netko Hrvat, ali pacifist ili Hrvat, ali socijalist ili Hrvat, ali ateist ili Hrvat, ali Jugoslaven. Hrvati koji ne dijele ovaj nacionalističko-katolički identitet prisiljeni su se odmaknuti od ove dominantne grupe. Jaz između njih i isključivosti onih drugih, koji su gotovo u cijelosti zauzeli nacionalni identitet ispunivši ga ovom specifičnom inačicom katoličanstva, dubok je i ne pruža mogućnost dijaloga. Prostor koji se otvara ovim jazom pogodan je za političke i ekonomske malverzacije.

Jedino još Gospe Sinjska ostaje u mom jeziku, ona je onaj zadnji korjenčić koji me preko jezika spaja s pobožnošću mojih predaka.

***

 Bog u ratu i u izbjeglištvu – Sjećanje drugo (Ivana Bodrožić)

Prvi put Bog je progovorio na mađarskom. Svaku večer kada bih ostajala spavati kod bake, kada bi me ušuškala u pernate dunje, sklopila bi mi dlanove među svoje ruke i iz njezina grla grgoljio je jezik, meni posve nepoznat, ali povezan s višom silom. Nisam mu pridavala previše pozornosti, bio mi je stran i smiješan, povezan sa svom silom tetaka i baba iz bakina sela nedaleko od Vukovara koje su mi u svojim kuhanjama zvučale kao vrane koje se svađaju. Bog je bio u njihovoj oblasti, one su ga spominjale i zazivale, Gospa Marija također i povremeno sveti Ante kod kirvaja. On me je najviše asocirao na plastične narukvice sa štandova, balone ispunjene helijem i plastične bebe u kolicima. To sve pripadalo je maminoj obitelji i za mene osobno spadalo u istu kategoriju s jednorozima i bićima iz bajki o kojima mi je baka također ponekad čitala.

Đavo je, s druge strane, pripadao imoćansko hercegovačkoj filijali, tatinoj obitelji, jurcao je preko dvorišta, kad god bi nešto ispalo drugačije od zamišljenog, da li snaha, juha ili premekan cement, glas bi grmio: Đava te lipi izija, da te izija! Đava te odnija!, i sve ostale hard core varijante koje nisu bile toliko uobičajene u pitomijoj slavonskoj sredini. Taj đava za mene je također bio umjereno simpatičan, obično povezan s likom dede Marjana koji se s rukama na leđima vječito prešetavao preko dvorišta ili ispred kuće gunđajući nešto na babin račun. Sve u svemu, Bog je u našoj sredini bio ukorijenjen čvrsto, ali opet nekako nježno, ne naročito zahtjevan i nametljiv, barem ne u mom sjećanju, koje je u ovoj prigodi pisanja o Bogu bez korijena, za mene i dalje pozudanije od iskrene ili čvrste vjere u Njega.

U godinama ratnih devedesetih taj korijen je počeo neobjašnjivo i neočekivano divljati, ispod razine zemlje počeo je daviti drugo korijenje, otimati prostor ostalima, probijati se gdje god može i zaklanjati ono svjetlo koje je trebao širiti. Iako je krenulo bezopasno i u svrhu davanja nade.

Sestrična i ja, u dobi od šest i devet godina iza pritvorenih vrata njezine dječje sobe prisluškujemo što govore odrasli; čule smo već neki dan da je moj djed, onaj što je zazivao đavla, ubijen na dvorištu, ali o tome nitko ne priča s nama. Za baku s Bogom na mađarskom i njezinog muža, mog drugog djeda, već dugo nismo čuli. Kao niti za mog oca. Nakon prigušenih glasova iz trpezarije se čuje samo neugodna tišina. Pada nam napamet nesvakidašnja ideja. Idemo održati misu. Svi su krenuli u crkvu zadnjih mjeseci, baš svi koje poznajemo, svećenici i časne sestre su na radiju i televiziji, skupa s momcima u maskirnim uniforamama, to je sve dobro i naše, tu ne možemo pogriješiti. Matea i ja padamo na koljena, prostiremo ručnik preko kutije, otvaramo Bibliju i počinjemo. Napola smo smrtno ozbiljne, a napola probija smijeh, molimo za Hrvatsku gardu, za Petrinju, za Vukovar, a na kraju za Cezara i Kleopatru, Mateina pekinezera i debelu mačku. Kad odrasli shvate što radimo pohvaljuju nas uz napomenu, ako će nas itko spasiti iz ovog pakla, onda su to djeca poput nas.

Korijen ide dalje za mnom, sapliće se o noge i podriva već ionako zaljuljan svijet. Naknadne godine progonstva, budući da se ne možemo vratiti u moj rodni grad, s majkom i bratom provodim u bivšoj Političkoj školi u Kumrovcu, nekadašnjoj elitnoj instituciji za školovanje komunističkog kadra. Bog je jedan, ali njegove manifestacije su različite, često uz znatnu količinu ironije.

U kabinetu broj četiri nalazi se veliki uredski stol u koji se mogu pospremiti knjige. Tamo se nedjeljom održavaju mise, a svakog dana u pet stare žene mole krunicu, i poneko dijete koje bake dovuku. Ponekad kabinet ostane otključan, tada se divlja horda klinaca ušulja unutra i premeće po svetim stvarima. U stol su spremljeni kalež, čipkani stolnjak, mesingani svijećnjak i na stotine knjiga o partiji i Titu. Sve to počiva zajedno, kalež se ne otapa, a knjige ne gore, na veliko čudo vjernika i komunista. Bog dolazi svake nedjelje iz Zagreba, bivši vukovarski pater održava osnažujuće mise s poantom da Bog šiba one koje najviše voli, a mi svake nedjelje ispovijedamo naše prognaničke grijehe. Otprilike tu mi se počinje ozbiljno zamjerati.

Vjeronauk u školi postaje obavezan, a dubina u koju sad korijen počinje uranjati i bolno rovati sve je intimnija, sve bliža mom biću, sve neugodnija. U periodu ranih devedesetih formira se snažan politički savez između mlade države Hrvatske i katoličke Crkve, Crkva abolira i žmiri na sve ono što joj eventualno priječi put do suverenog stajanja uz bok vlasti iako se duboko kosi s kršćanskim vrijednostima. Država joj vraća nekad davno oduzete nekretnine, koje je Crkva nekad davno oduzela desetinom ili na druge načine sama, sve što je Crkvi blisko postaje dobro i ispravno. Velečasni na vjeronauku kaže: „Tko voli Hrvastku, voli i Boga“. Aida sjedi sama na hodniku dok traje sat vjeronauka. Ja Ga usrdno molim za oprost nakon što u višim razredima počinjem otkrivati svoje tijelo, pokušaj zaposjedanja naših malih dječjih intima uspijeva, to je ono pravo i toksično naličje sprege crkve i politike, osjećaj grešnosti nevinih užitaka, osjećaj krivog djeteta. Bog bez korijena drži nas u šaci i ne popušta. Pojedinačni otpor je jedini moguć, najviše putem umjetnosti, čitanja, pop kulture, gungrea i punka.

Imam osjećaj da je katolička vjera u našem društvu odrvenila. Teško dopire do srca pojedinaca, a kada želi ući u njih, kao da se radi o drvenoj letvi kojom te netko dugo i uporno mlati. Niti letva osjeća tebe, a nakon nekog vremena niti ti nju. U ranim dvadesetima studiram filozofiju jer me zanima zašto? Čemu sve? Kako to preživjeti? Niti tu ne dobijam odgovore kojima sam se nadala. Prihvaćanje i opuštenost u ideji da je pravi korijen u toliko krhkom i nevjerojatno jakom smrtnom čovjeku me počinje smirivati i ushićivati istodobno, o tome često pišem poeziju. O Bogu mislim sve manje

Četiristo ljudi živi pod jednim krovom, svaka obitelj izgubila je bar jednog svog člana, svake noći kad se gasi svjetlo, na stotine uzdaha idu gore, ka Njemu s tek nekoliko skromnih molitvi, da se vrati iz logora, da se vratimo kući, da se oslobodi grad. Da dobijem Martensice. Ono što silazi dolje, i dalje svake nedjelje godinama jest mantra: treba izdržati iskušenja. Nitko ne govori o tome koliko su ta iskušenja različita. Sveti Ante s frižidera u sobi moje bake Anuške gleda podlivenim plavim očima dok u rukama drži starmalu, proćelavu bebu. Godine prolaze i taj pogled blijedi kao i knjige o partiji koje pronalaze svoje nove, sasvim različite svrhe. Može ih se podmjestiti da drže klimav namještaj, može ih se bez grižnje savjesti šarati i kidati dok se djeca igraju škole, može se popišati na njih, zaliti ih benzinom, kao što nekad rade stariji dečki. Može se pretpostaviti da takva sudbina čeka svakog tko se želi postaviti i nametnuti iznad čovjeka, društva, njegovih prirodnih potreba i prostora slobode. Bog s korijenom ili bez njega i Partija, nikada nisu jedno drugome bili strani, dapače, bez iznimke se smjenjuju nudeći nove stare narative. Baba Slavka je znala reći: sjaše Kurta da uzjaše Murta. Jedan racionalni opis cirkularnog procesa smjenjivanja ideologija u našem društvu. Doduše, možda je Bog u prednosti, on pruža nadu i u poslije.

Jedna od posljednjih želja moje babe Slavke čiji je muž ubijen na dvorištu, a sin zauvijek nestao jest da odem s njom u Međugorje, da joj pomognem da se popne na brdo Ukazanja. Sada je već devedest i osma godina, Bog se posve ukorijenio, ne zanima ga ostaviti slobodnog prostora za druge, vjeronauk je svuda obavezan, a vjernički turizam u Međugorju je blizu da dosegne svoj vrhunac. Kada se prisjećam tog dana, imam šesnaest godina, a miris ćevapa je, umjesto uobičajenih ljiljana ili tamjana, olfaktivni doživljaj tog posvećenog mjesta. Kirvaj Svetog Ante naspram raskoši u Međugorju jest nešto kao shoping mall u Jankomiru naspram onoga u Dubaiju. Iako glumim dobru unuku i vodim babu pod ruku makadamskim putem, smišljam kako ću, kad se budemo vraćali nazad kupiti nešto fantastično što sam vidjela na jednom štandu: muštiklu za pušenje cigareta na kojoj je ugravirana Gospa, znam da ću biti najveća faca u razredu. Baba izdrži do trećine brda, bolesna je, ima šećernu bolest, svi su joj ubijeni, živi u garsonjeri u Splitu, a u njenoj kući u Vukovaru donedavno je živjela neka obitelj iz Srbije, nakon mirne reintegracije počupali su parkete i pločice te pustili vodu da curi iz svih slavina. Bog je zbrisao, iako to neće reći naglas, umorila se od svega pa mi odlazimo na ćevape. Kasnije, niti ne čekamo autobus za Split, uhvatimo nekog taksista koji se vraća prazan, a baba ga u maniri švercera duhanom smuva za cijenu. Mene je sramota što se svađaju, ali taj dan traženja utjehe, višeg smisla, oprosta, iskupljenja i svega što je povezano s blagotvornim osjećajem koji daje vjera, ionako je začudan. Sve je ispalo naopako.

Slijede godine moje emancipacije od rituala vezanih uz tradiciju, ali i sadašnjost prožetu njome. Imam osjećaj da je katolička vjera u našem društvu odrvenila. Teško dopire do srca pojedinaca, a kada želi ući u njih, kao da se radi o drvenoj letvi kojom te netko dugo i uporno mlati. Niti letva osjeća tebe, a nakon nekog vremena niti ti nju. U ranim dvadesetima studiram filozofiju jer me zanima zašto? Čemu sve? Kako to preživjeti? Niti tu ne dobijam odgovore kojima sam se nadala. Prihvaćanje i opuštenost u ideji da je pravi korijen u toliko krhkom i nevjerojatno jakom smrtnom čovjeku me počinje smirivati i ushićivati istodobno, o tome često pišem poeziju. O Bogu mislim sve manje.

---