Čuvati se ‘ateističkog posta’

Mnogi ljudi kršćanstvo doživljavaju kao religiju odricanja, stege i tuge. Kao sustav zabrana, okrenut prema smrti a ne životu, kao instrument za moraliziranje i kontrolu. Ja ga nikada nisam tako doživljavao. U tome mi je, više nego što sam isprva znao, pomogla Filozofija vina Béle Hamvasa – knjiga koja me naučila da se duhovnost ne prepoznaje po strahu od života, nego po sposobnosti da se život primi kao dar. Tu temeljnu biblijsku mudrost još u Starom zavjetu možda najeksplicitnije izrazio Sirah: „Ne uskraćuj sebi sadašnje sreće i ne daj da ti izmakne dio dopuštena užitka“ (Sir 14,14), a kršćanstvo je razvija darom „života u izobilju“ (Iv 10,10).

Hamvasovu knjigu nisam otkrio slučajno, niti sam je pronašao u nekoj sustavnoj potrazi za „važnim knjigama“. Otkrio mi ju je moj otac, koji glede književnosti nije čovjek kvantitete već kvalitete. Knjige se kod njega čitaju polako, pamte dugo i citiraju u pravom trenutku. Hamvas se pojavljuje upravo tada: uz stol, u razgovoru, uz vino, ili neko drugo piće koje žali što nije dobro vino. Meni samom je tek godinama nakon prvih spomena postalo jasno da Filozofija vina nije knjiga o piću, nego o duhovnoj orijentaciji čovjeka.

U tom ključu Hamvas otvara ono neugodno, ali nužno pitanje: zašto smo se navikli kršćanstvo promatrati kao zatucano i reakcionarno, a ateizam kao emancipiran i napredan? Je li to doista rezultat kritičkog mišljenja ili tek naslijeđena optika koja više ne zna razlikovati dubinu od redukcije? Hamvasova provokacija ne ide protiv racionalnosti, nego protiv osiromašenog razuma „jeftinog ateizma“, filozofski nepismenog, onog koji je navodno odbacio dogmatsku vjeru, a postao još dogmatičniji.

Hamvas pokazuje kako je taj ateizam donio nepovjerenje prema punini postojanja i osiromašio našu strukturu svijesti. On nije hrabra pobuna protiv religije, nego kasna faza moralizirane religioznosti, izrod pijetizma. Bog je uklonjen, ali ostaje njegova sjena: strogi sud, sada presvučen u pojmove razuma, napretka i skepticizma. Prognanog Boga i njegove zakone su zamijenili drugi kategorički imperativi: samoostvarenje, produktivnost i predvidljivost. Čovjek je sam sebi postao stroži sudac nego što mu je bio Bog. Temeljna muka mu je kontrola i podčinjavanje samog sebe, što mu ostaje kao zadnji cilj nakon što je znanošću pokorio prirodu. Ako se korizmeno odricanje svede na taj cilj, onda se tu radi o „ateističkom postu“.

Ateizam se prvenstveno boji gubitka kontrole i zato odbacuje koncepte radosti, užitka i dara. On ih može razumjeti samo u smislu nadogradnje, i zato hedonistički čezne za njima, ali ih ne može percipirati kao bazu života. U ateističkom svjetonazoru nema mjesta za ono što u kršćanstvu zovemo milost, jer svijet se promatra kao sustav koji se može potpuno razumjeti, kontrolirati i racionalno objasniti. Sve što postoji, postoji „za nešto” – funkcionalno, mjerljivo, predvidivo. U tom okviru nema prostora za nepredviđenu radost ili darovanost; sve je ili korisno ili nepotrebno. Tu se odbacuje koncept života kao užitka jer bi priznanje užitka narušilo temeljni model ateističkog svijeta: svijet kao zatvoren, racionalno kontroliran i reduciran na nužno i objašnjivo. Uživanjem se otvara prostor za nešto što se ne može kontrolirati ni racionalno obuhvatiti – a to izaziva nelagodu.

Korizma ne služi da bi se život učinio podnošljivijim kroz redukciju, nego da bi se prostor očistio za puninu koju imamo i onu još veću koja dolazi. Post koji proizvodi tvrdoću, strah i sumnju prema radosti nije evanđeoski post. To je post koji disciplinira, ali ne oslobađa; koji kontrolira, ali ne raduje. Takav post lako postaje „ateistički post“ – post bez Uskrsa, bez gozbe u horizontu, bez zahvalnosti kao cilja

Umjesto kršćanskih obrazaca ateizam donosi racionalističke redukcije: umjesto slavlja – predvidljivost; umjesto milosti – uživanje vikendom; umjesto grijeha – racionalizacija; umjesto čuda – kauzalnost; umjesto zajedništva – individualistička samodostatnost; umjesto moralnog kodeksa – konformizam; umjesto smisla – funkcionalnost. Svijet mora biti objašnjen do kraja kako ne bi bio opasan. Poput lošeg kršćanina, Hamvas bi rekao „pijetista“, ateist zapravo ne vjeruje da je stvarnost u svojoj punini dobra; on je prihvaća samo pod uvjetima, uz stalnu samokontrolu i nepovjerenje. Svijet mora biti reduciran da bi bio siguran.

Središte argumentacije Filozofije vina je, naravno, vino. Ono simbolizira višak – ono što nije nužno, ali je istinito; ono što nije korisno, ali je smisleno. Ateizam ne odbacuje vino zato što je opasno, nego zato što razotkriva njegov temeljni strah: strah od slobode i darovanosti života. Vino pokazuje da stvarnost nije samo funkcionalna, nego i svečana. Užitak, koji Hamvas simbolizira vinom, nije tek ugoda. On je iskustvo koje pokazuje da je stvarnost dar. Tako i u euharistijskom horizontu vino nije bijeg od svijeta, nego Božji ulazak u svijet. Ateizam tu mogućnost ne može prihvatiti jer ona razbija njegovu temeljnu pretpostavku – da svijet nema darovani karakter. Zato se užitak mora demistificirati: vino se svodi na alkohol, gozba na kalorije, radost na neurokemiju.

Kršćanstvo, oslobođeno pijetističke karikature, stoji na sasvim drugoj strani. Ono je religija utjelovljenja, gozbe, svadbe u Kani, ozdravljenja, kruha i vina, dara i zahvalnosti. Kršćanstvo ne nudi bijeg iz svijeta, nego njegovo otkupljenje. Ne bježi od tijela, nego ga uzima ozbiljno. Ne poništava osjetilno, nego ga preobražava. Hamvas minuciozno razlaže u kojim se okolnostima, kada, gdje, s kim, iz čega, uz što i koje vino pije. Živjeti radost života je, naime, umjetnost i vještina. Ona traži mjeru, budnost i zahvalnost, jer radost nije puko prepuštanje nagonu, nego svjesno sudjelovanje u punini stvarnosti. Dobro vino ne zamagljuje pogled, nego ga izoštrava za ljepotu postojanja. Evanđelje nam svjedoči da su i Isusa njegovi suvremenici nazivali izjelicom i vinopijom (Mt 11,19), ne razumijevajući kako on nije rob užitka, već onaj koji prihvaća život u njegovoj cjelovitosti i ne bježi od gozbe kao mjesta zajedništva i objave Kraljevstva. Radost nije suprotnost ozbiljnosti, nego njezin dovršetak – znak da je život primljen kao dar, a ne kao teret.

U tom kontekstu korizma dobiva svoje pravo značenje. Ona nije vrijeme sumorne askeze, nego razlučivanja. Pitanje nije prvenstveno čega se odričemo, nego čemu se otvaramo. Korizma ne služi da bi se život učinio podnošljivijim kroz redukciju, nego da bi se prostor očistio za puninu koju imamo i onu još veću koja dolazi. Post koji proizvodi tvrdoću, strah i sumnju prema radosti nije evanđeoski post. To je post koji disciplinira, ali ne oslobađa; koji kontrolira, ali ne raduje. Takav post lako postaje „ateistički post“ – post bez Uskrsa, bez gozbe u horizontu, bez zahvalnosti kao cilja.

Ateistički post je odricanje koje se ujedno odriče od radosti, smisla i darovanosti. To je post u kojem se život reducira na funkcije i pravila. Umjesto da oslobodi, taj post još dublje zarobljava jer mu savršena kontrola uvijek izmiče. Umjesto da traži dubinu, taj post teži predvidljivosti; umjesto da traži radost on teži stezi. Bog je tu, ukoliko postoji, strogi sudac koji mjeri našu učinkovitost i dosljednost, a nije kršćanski Bog koji je na našoj strani, koji nam želi dati puninu života.

Kršćanski post nas pak želi učiniti većim ljudima, a ne manjima. Zato on uvijek ide prema budućem slavlju. On ima smisla samo ako vodi prema zajedničkom stolu, prema kruhu koji se lomi i vinu koje se dijeli. Odricanje je u njemu sredstvo, a ne cilj; put, a ne konačna riječ. Post ne služi da bi se život umanjio, nego da bi se pročistio od straha i egoizma. Možda je zato dobar prijedlog na korizmeno odricanje to da nađemo vremena za dobru knjigu, neku poput Filozofije vina, koja ne samo da se čita, nego pamti i oplemenjuje. I citira! Prave istine nisu za raspravu, nego za kušanje. A korizma, shvaćena ozbiljno, nije vrijeme u kojem se bojimo vina, nego vrijeme u kojem učimo da ćemo ga piti novog.

Stanko Perica