www.polis.ba

VI. nedjelja kroz godinu | Težimo za višim darima

Ponekad toliko žudimo za ljubavlju drugoga, da zaboravimo ljubiti. Brinemo za egzistencijalnu sigurnost, a zaboravimo živjeti. Fokusirani smo na vlastitu sreću, pa je zaboravimo dijeliti. I prije ili kasnije postajemo ono što Jeremija slikovito opisuje kao “drač u pustinji”

Jr 17,5-8; Ps 1,1-2.3.4 i 6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26

Jedna od možda najteže shvatljivih ideja za mene je bila ta da sam stvorena na sliku Božju. Dugo vremena mi nije bilo jasno što to uopće znači? I koja očekivanja to sa sobom nosi? Na prvu, pa i drugu i treću djelovalo je kao nešto poprilično kompleksno i nedostižno. Boga su resili atributi u superlativu, s jasnim naglaskom da ih ja nikad neću dostići, uz preporuke da mogu biti dobra kopija, poput djeteta uspješnog roditelja koje nikad neće izaći iz njegove sjene. I možda bi bila spremna s tim se i pomiriti, unaprijed odustati i prikloniti se slici problematičnog djeteta, da se to nije kosilo s činjenicom da ipak jesam, kakav takav original. Ne postoji na ovom svijetu niti jedna osoba poput mene, s mojom pričom, mojim iskustvom i mojim osjećajima. Ta jedinstvenost u harmoniji različitosti me uvijek provocirala da malo bolje upoznam njenog Kreatora.

Kako se mijenjala moja slika Boga, samim time i moj odnos s Njim, mijenjala se i slika mene same, ali i razumijevanja moje uloge u svijetu. Jednostavnost života se uvijek krije iza kompleksnosti odrastanja. Biti slika Božja za mene danas znači biti sposoban ljubiti i biti ljubljen.

Bića smo odnosa, nitko ne dolazi na ovaj svijet sam, niti na njemu preživljava bez drugoga. Dok je naš fokus često na podjeli egzistencijalnih teškoća, nužnost drugoga je najočitija u potrebi za komunikacijom ljubavi. Još kao djeca prepoznajemo one koji nam pružaju ljubav, osjećamo njihov miris, glas, prepoznajemo lice. Njima se prepuštamo, vjerujemo u njihove procjene, žudimo za njihovim odobravanjem i prihvaćanjem, boli nas njihovo izostajanje. S vremenom naš krug se širi, u život ulaze razni drugi, a prioriteti se izmjenjuju, no potreba da ljubimo i budemo ljubljeni nikad ne prestaje.

No jeli danas jednostavno prepoznati ljubav? Mnogo toga nosi njeno ime i polagano je rastače. A često svjesno ili nesvjesno i sami doprinosimo tome. Današnja čitanja nas upravo na to upozoravaju. Dok Jeremija vrlo oštro i precizno naglašava da je “proklet čovjek koji se uzda u čovjeka” evanđelje nam nekoliko puta stavlja “jao nama” na mnoge blagodati ovoga svijeta kojem teži današnje društvo. Što je toliko pogrešno u pouzdanju u drugog čovjeka, u želji za egzistencijalnom sigurnošću i bogatstvom, za smijehom i uspjehom?

Pogrešna je pozicija naših prioriteta. Ponekad toliko žudimo za ljubavlju drugoga, da zaboravimo ljubiti. Brinemo za egzistencijalnu sigurnost, a zaboravimo živjeti. Fokusirani smo na vlastitu sreću, pa je zaboravimo dijeliti. I prije ili kasnije postajemo ono što Jeremija slikovito opisuje kao “drač u pustinji” koji ne osjeća kad mu je sreća na domaku. Na to nas upozorava današnje evanđelje. Puno je teških i nedohvatljivih iluzija u koje smo povjerovali i za koje se borimo. No koliko se često pitamo jesu li dovoljne da budu smisao života? Jer kao što sveti Pavao kaže “Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.” Stvoreni smo za puno više od onoga što je u granicama ovoga prostora i vremena, neka nam i ova današnja čitanja budu poticaj da se ne zaustavljamo nad prolaznim dobrima i težimo za višim darima.


Ana Marčinko