Tihi brat stranca u nevolji: obljetnica JRS-a u BiH

Ove godine Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) slavi 30 godina svoga djelovanja u Bosni i Hercegovini. Svečana akademija će se održati 14. svibnja u 16 sati u pastoralnom centru uz crkvu sv. Ignacija na Grbavici, odakle je 1996. i krenuo rad JRS-a u BiH. Nakon što su 1993. isusovci osnovali JRS u Hrvatskoj, prvenstveno za pomoć izbjeglicama iz BiH, po završetku rata se organizacija formalno osniva i u Sarajevu, te pokreće brojne aktivnosti poput obnove razrušenih kuća, pomoći žrtvama mina, stipendiranja učenika i sl. Nastupom migrantske krize, posljednjih je godina JRS ponovno snažno angažiran, te je prepoznat na našim prostorima kao autentičan znak brige Crkve za strance u potrebi. Prigodom ove obljetnice, donosimo tekst isusovca p. Šime Marinovića, napisan 2013. godine, u povodu 20. godišnjice djelovanja JRS-a na ovim prostorima. Danas svećenik i župnik u Rijeci, p. Šimo je kao dijete sa svojom obitelji izbjegao iz Novog Šehera, a u sklopu svoje isusovačke formacije radio je u JRS-u u Hrvatskoj i kasnije u Italiji.

Izbjeglice i strance koji dolaze u novu zemlju sa skromnom željom da prežive teška vremena možemo prepoznati i upoznati u riječima Josipove braće kada odgovaraju faraonu: „Tvoje su sluge stočari, baš kao što su bili naši preci. Došli smo da potražimo kratak boravak u ovoj zemlji“ (Knjiga Postanka 47, 3-4). Skromni ljudi pritisnuti glađu, ratom, netolerancijom ili drugim poteškoćama, odlaze iz svoje zemlje, noseći tek želju za životom i pokoji djelić svoje tradicije. Mnogi od nas su to i sami proživjeli u vremenima rata na našim prostorima, i osvjedočili se da još postoje ljudi i organizacije koje nisu zaboravili Boga, kojeg pronalaze u liku stranca. Tako i Isusovačka služba za izbjeglice jednostavno odgovara na Gospodinov poziv: „Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Gospodin, Bog vaš“ (Levitski zakonik 19,34).

Hrvatski su isusovci na dan sv. Ignacija Loyolskog, 31. srpnja 1993. godine, osnovali Isusovačku službu za izbjeglice, kako bi po toj organizaciji pomagali ratnim stradalnicima. To je međunarodna katolička organizacija, koja danas djeluje u 50 zemalja svijeta, i nosi iskustvo brojnih izbjegličkih kriza. Dok slavimo 20. godišnjicu njezina osnutka na našim prostorima, JRS nastavlja svoj hod uz sve one zaboravljene i ostavljene daleko od očiju javnosti. Prilika je ovo da se ipak prisjetimo kako je JRS djelovao kroz ova dva desetljeća, premda je prije svega to činio kao tihi pratitelj brata stranca. U početku svoga rada, poduprt financijskom i volonterskom pomoću iz Europe, JRS započinje aktivnosti kroz pružanje humanitarne pomoći i osiguravanje smještaja izbjeglicama iz BiH u Hrvatskoj. Uz to, temeljni naglasak stavlja na školovanje đaka i studenata, kojima priskrbljuje stipendije i veze s obrazovnim institucijama. Uz ostale projekte na području obrazovanja, posebno ostaje upamćen onaj proveden uz pomoć poznate japanske spisateljice Michiko Inukai i njezine zaklade. Tim je putem školovanje moglo započeti i dovršiti 1.000 studenata i đaka.

Važno je napomenuti da kroz ta vremena, kao i danas, JRS nije birao po nacionalnoj ili etničkoj osnovi one kojima će služiti. Tako se zdušno pomagalo i izbjeglicama pravoslavne  vjeroispovijesti, za koje JRS u barakama poduzeća „Tehnika“, uz pomoć pravoslavnog svećenika, otvara pravoslavnu kapelicu Presvete Bogorodice. Bilo je i raznih projekata pomoći Srbima povratnicima u sjevernu Dalmaciju, koji nisu prekinuti čak i kad je u dijelu hrvatske javnosti negativno odjeknula isusovačka pomoć pri obnovi manastira Krka

U mjestima gdje su sukobi minuli, JRS pomaže povratnicima, ali i onima koji nisu napustili svoje domove. Godine 1995. osniva osnovnu školu pod šatorima izbjegličkog kampa Kupljensko za više od 800 đaka, pretežito iz Velike Kladuše. Za ondje smještenu djecu JRS pokreće i dječji vrtić. Početkom obnove na ratom poharanim područjima Gline i Pakraca organizira s međunarodnim volonterima raščišćavanje ruševina i pomoć povratnicima pri opremanju barem jedne prostorije u koju se mogu vratiti. Važno je napomenuti da kroz ta vremena, kao i danas, JRS nije birao po nacionalnoj ili etničkoj osnovi one kojima će služiti. Tako se zdušno pomagalo i izbjeglicama pravoslavne  vjeroispovijesti, za koje JRS u barakama poduzeća „Tehnika“, uz pomoć pravoslavnog svećenika, otvara pravoslavnu kapelicu Presvete Bogorodice. Bilo je i raznih projekata pomoći Srbima povratnicima u sjevernu Dalmaciju, koji nisu prekinuti čak i kad je u dijelu hrvatske javnosti negativno odjeknula isusovačka pomoć pri obnovi manastira Krka.

U Bosni i Hercegovini, točnije u Sarajevu, u vihorima rata JRS uz pomoć suradnika p. Slokara i s. Liberije financijski pomaže dva doma za djecu s posebnim potrebama, hrabreći djecu svojim dolascima i prisutnošću. Svojim kontaktima u Innsbrucku, sarajevskom gradu prijatelju od 1980., isusovci snažno zagovaraju humanitarni angažman, te je uz pomoć toga grada i UNICEF-a poboljšana je opskrba vodom, koja je u vrijeme okupacije mnogo značila. Iz Hrvatske se slala odjeća i obuća za potrebite, kao i medicinske potrepštine. Poslijeratno razdoblje obilježava pak aktivni rad sada lokalnog JRS-a, gdje se kroz dvije godine pomoglo u obnovi stanova i kuća za oko 2.000 obitelji. Projekti kućne njege u Sarajevu i kompjuterska škola ondje i u Kiseljaku pomagali su stabilizaciji normalnog života u teškim poslijeratnim godinama. Javna kuhinja u Sarajevu, koja je djelovala od 1997. do 2002., naposljetku je predana ocima franjevcima, a u njoj je svoj obrok svakodnevno je primalo oko 120 ljudi. Onda je započela dugogodišnja borba protiv mina čiji se gorki plodovi ubiru i desecima godina nakon sijanja. JRS je uvidio potrebu skrbi o žrtvama mina, s posebnim projektima za djecu i za odrasle, gdje se ljude prati i podupire u oporavku od tragedije koju su doživjeli.

Godine 1999., u jeku Kosovskog rata i masovnog vala izbjeglica prema Makedoniji, JRS otvara svoj ured u Skopju. Pružao je pomoć izbjeglicama u prelasku granice, podršku obiteljima i ustanovama koje su udomile izbjeglice, te pribavljanje dokumenata i evakuaciju u treće zemlje. Te djelatnosti iz Makedonije se kasnije šire i na Kosovo. Projekt „Djeca žrtve mina“ započet je ondje 2000. godine. Putem veza pravoslavnih vjernika kojima se dotada pomagalo, aktivnosti započinju i u Srbiji i Crnoj Gori. Ondje je postojalo 650 takozvanih kolektivnih centara, a u svakom od njih je u teškim uvjetima živjelo prosječno 300 ljudi. Uz to, u raznim zemljama regije provode se projekti pomirenja kroz alternativnu nastavu, a u posebnom su fokusu studenti izbjeglice. Provode se i projekti promicanja integracije Roma, a u partnerstvu s drugim organizacijama pruža se pomoć samohranim majkama, djeci s cerebralnom paralizom, kao i starijima s invaliditetom.

Mnogi ovamo dolaze iz raznih dijelova svijeta, koristeći tzv. Balkansku rutu u potrazi za boljim životom. To su tražitelji azila, iregularni odnosno nedokumentirani migranti, maloljetnici bez pratnje, razne ranjive skupine i manjine, oni koji se ne mogu vratiti u svoje zemlje, a ne mogu niti ostati u zemlji u kojoj se trenutačno nalaze. JRS ih danas pohađa u u prihvatnim centrima za strance, pruža psihosocijalnu pomoć, savjetuje, educira, osigurava medicinsku i drugu materijalnu pomoć, a ujedno je tu i pastoralna skrb, kao i djelatnost zagovaranja i lobiranja u korist izbjeglica

Do kraja 2009. godine je problem izbjeglica koji su bježali zbog sukoba na ovom području manje-više riješen. Preostaje integracija i život u uvjetima kakvi vladaju u državama u kojima su osobe izabrale ili ostale prisiljene živjeti. Nove stvarnosti donose nove vrste izbjeglica i raseljenih osoba na području jugoistočne Europe. Ljudi su uvijek putovali, migrirali, iseljavali se i useljavali u nove države u potrazi za boljim životom. Danas su na našim područjima ta putovanja opet intenzivna. Razlog je spori napredak u prijelazu iz jednog sustava u drugi i manjak uspjeha u stvaranju drugačijeg i boljeg okruženja u novonastalim državama. Stoga se mnogi upućuju na Zapad u potragu za kvalitetnijim prilikama i višim standardom. Uz njih imamo i one koji ovamo dolaze iz raznih dijelova svijeta, koristeći tzv. Balkansku rutu u potrazi za boljim životom. To su tražitelji azila, iregularni odnosno nedokumentirani migranti, maloljetnici bez pratnje, razne ranjive skupine i manjine, oni koji se ne mogu vratiti u svoje zemlje, a ne mogu niti ostati u zemlji u kojoj se trenutačno nalaze. JRS ih danas pohađa u u prihvatnim centrima za strance, pruža psihosocijalnu pomoć, savjetuje, educira, osigurava medicinsku i drugu materijalnu pomoć, a ujedno je tu i pastoralna skrb, kao i djelatnost zagovaranja i lobiranja u korist izbjeglica.

Po završetku isusovačke 35. Generalne kongregacije, 21. veljače 2008. godine, tadašnji papa Benedikt XVI. primio je delegaciju isusovaca na čelu sa novim paterom generalom. Na toj audijenciji Papa je podsjetio Družbu Isusovu na poziv odlaska na granice između vjere i zauzetosti za pravdu: „Crkvi su hitno potrebne osobe čvrste i duboke vjere, ozbiljne kulture i nepatvorenog ljudskog i društvenog osjećaja; redovnici i svećenici koji će posvetiti svoj život upravo odlasku na te granice, svjedočenju i pomaganju u shvaćanju da postoji baš naprotiv duboka usklađenost između vjere i razuma, između evanđeoskog duha, žeđi za pravdom i zauzetošću za mirom. Samo će tako postati moguće pokazati pravo lice Gospodinovo tolikima kojima ono danas ostaje skriveno i neprepoznatljivo. Tomu se upravo mora u prvom redu posvetiti Družba Isusova.“ U Papinim riječima JRS na ovim područjima prepoznaje potvrdu svoga poziva i nastavka služenja na granicama, pa i onima u doslovnom smislu. Pozvani smo na granice, da na njima upoznajemo, služimo i nalazimo Boga, pomažući strancima i potrebitima.

p. Šimo Marinović