www.polis.ba

Czesław Miłosz | TEOLOŠKI TRAKTAT

Imajte razumijevanja za ljude slabe vjere. / Ja također jednoga dana vjerujem, drugoga ne vjerujem

TEOLOŠKI TRAKTAT

 

  1. OVAKAV TRAKTAT

Ovakav traktat mladi čovjek ne će napisati.
Ipak ne mislim da ga diktira strah od smrti.
On je, poslije brojnih kušnji, jednostavno zahvalnost,
i istodobno oproštaj s dekadencijom
u koju je zapao pjesnički jezik moga stoljeća.

Zašto teologija? Jer prvo mora biti prvo.

A to je pojam istine. I baš poezija
svojim ponašanjem prestrašene ptice
koja udara u prozirno staklo, svjedoči
da ne znamo živjeti u fantazmagoriji.

Neka se u naš govor vrati zbilja.
To znači smisao, nemoguć bez apsolutne polazne točke.

  1. PJESNIK KOJEGA SU KRSTILI

Pjesnik kojega su krstili
u seoskoj crkvi katoličke župe,
zapao je u neprilike
zbog svojih istovjeraca.

Uzalud se trudio odgonetnuti što se događa u njihovim glavama.
Sumnjao je pritom na stare traume poniženja
i kompenzaciju plemenskih mitova.
Ta svako je od njih, djece, nosilo svoj vlastiti usud.

Suprotstavljanje ja – oni bilo bi nemoralno.

Jer bi dokazivalo da sebe drži nečim boljim od njih.

Lakše je bilo s ostalima ponavljati molitve na engleskom
u crkvi Svete Magdalene u Berkeleyu.

Jedanput, izlazeći na obilaznicu, odakle jedan kolnik
vodi za San Francisco, drugi za Sacramento,

Pomislio je da jednom mora napisati teološki
traktat, kako bi okajao svoj grijeh
samoljubive oholosti.

  1. NISAM

Nisam i ne želim biti gospodar istine.

Meni je suđeno lutanje po rubovima hereze.

Da bi se izbjeglo ono što nazivaju spokojem vjere,
a što je jednostavno samodopadnost.

Moji su poljski istovjerci voljeli riječi crkvenog obreda,
ali nisu voljeli teologiju.

Možda sam bio poput redovnika samostana u sred šume,
koji je gledajući kroz prozor na razlivenu rijeku,
pisao svoj traktat na latinskom, jeziku nerazumljivom
seljacima u ovčjim kožusima.

Kakav komizam, medu krivim plotovima gradića,
gdje kokoši čeprkaju na sred prašnjave ulice,
mozgati o Baudelaireovoj estetici!

Naviknut obraćati se Majci Božjoj za pomoć,
teško sam ju prepoznavao
u Božanstvu uznesenom u zlatu oltara.

  1. ISPRIČAVAM SE

Ispričavam se, preuzvišeni teolozi, zbog tona nepriličnog
vašim ljubičastim togama.

Koprcam se i prevrćem u postelji moga stila
tražeći kako bi mi bilo udobnije,
ni previše bogobojazno, a ni odveć svjetovno.

Mora postojati središnje mjesto između apstrakcije
i infantilnosti da bi se moglo ozbiljno
razgovarati o stvarima uistinu ozbiljnim.

Katoličke dogme kao da su za par centimetara
previsoke, uzdižemo se na prste i tada
nam se na trenutak čini da vidimo.

Ali tajna Svetog Trojstva, tajna Istočnog
Grijeha i tajna Otkupljenja
zablindirane su pred razumom.

Koji uzalud pokušava doznati o Božjoj
naravi prije stvaranja svijeta, i o tome, kada se
u Njegovom Kraljevstvu dogodio raskol na dobro i zlo.

I što od toga mogu razumjeti djevojčice odjevene u bijelo
koje pristupaju prvoj pričesti?

I za same sijede teologe to je malo previše,
pa zatvaraju knjigu, pozivajući se
na nemoć ljudskoga jezika.

To ipak nije dostatan poticaj
da bi se tepalo o slatkom djetešcu Isusu na slamici.

  1. OPTEREĆENJE

Taj Mickiewicz, zašto se njime baviti, ako je toliko čašćen?

Pretvoren u rekvizit domoljublja za poučavanje mladeži.

U limenku, koja otvorena titra risanim scenama
O starim Poljacima.

I katolicizam, zar ga nije bolje ostaviti na miru?

Kako bi bio sačuvan ritual škropljenja svetom vodom
i svetkovanje blagdana, i opremanje umrlih
na posvećena groblja.

Uvijek će se naći takvi koji će ga uzimati
ozbiljno, to znači politički.

Ipak nikada nisam paktirao s tim neprijateljima
Prosvjećenosti, koji slušaju vraga dok govori
jezikom liberalizma i toleriranja svakojakih inovjeraca.

Nažalost na moj se račun upućivala američka izreka,
i još k tomu s nesklonom intencijom:
“Jedanput katolik, zauvijek katolik.”

  1. UZALUD

Bogovi ili su svemoćni, ili, sudeći prema svijetu kakav su stvorili, nisu dobri, ili su dobri, ali im se svijet izmaknuo ispod ruke, znači, nisu svemoćni. (Epikurova škola)

Šestogodišnjak, osjećao sam jezu u tvrdokornom poretku svijeta.

Uzalud sam kasnije tražio utočište
u šarenim atlasima ptica, bucmasti kustos
Udruge Ljubitelja Prirode.

Charles Darwin, nesuđeni duhovnik, sa žaljenjem je oglasio
svoju teoriju prirodnog odabira, predviđajući
da će služiti sotonskoj religiji.

Zato što promiče trijumf jakih i propast slabih,
što je doslovno program vraga,
kojega zbog toga nazivaju Knezom Ovoga Svijeta.

Sve što hoda, puže, leti i umire, argument je
protiv čovjekove božanske naravi.

Okrenuo sam se protu-Prirodi, ili umjetnosti
kako bih s ostalima gradio naš dom zvukovima
glazbe, bojama na platnu i ritmovima govora.

Ugroženi u svakom trenutku, bilježili smo naše dane
na kamenom ili papirnatom kalendaru.

Spremni na to da se iz bezdana podigne ledena ruka
i povuče nas skupa s našom
nedovršenom građevinom.

Ali vjerujući da će neki od nas primiti dar, oprost
unatoč sili teže.

  1. UVIJEK MI SE SVIĐAO

Uvijek mi se sviđao Mickiewicz, ali nisam znao zbog čega.

Sve dok nisam shvatio da je pisao šiframa i daje takav zakon poezije,
distanca između onoga što se zna
i onoga što se iznosi na vidjelo.

Naime sadržaj je važan poput zrna u ljusci, i ako se budu zabavljali
ljuskom, ne će biti veće nevolje.

Pogreške i djetinjaste ideje tragačima tajne
trebaju biti opraštane.

Mene su ismijavali zbog Swedenborga i drugih zastranjivanja,
jer sam prekoračio granicu propisa
književne mode.

Iscerene sarkastične grimase majmunolikih
faca koje raspravljaju o mom praznovjerju
pobožnog djeteta.

Koje ne žele prihvatiti jedino nam dostupno znanje
o uzajamnom stvaranju ljudi
i zajedničkom stvaranju onoga što nazivaju istinom.
Dok sam ja htio vjerovati u Adama i Evu,
Propast i nadu uskrsnuća.

  1. PA NARAVNO, SJEĆAM SE

Pa naravno, sjećam se dvorišta pred domom Romerovih,
gdje je svoj stožer imala loža “Gorljivi Litvin”.

Pod starost stojim na mom sveučilišnom dvorištu
pod arkadama, ispred ulaza u crkvu Svetoga Jana.

Kakva daljina, ali kao da još čujem kako kočijaš puca bičem
i u čoporu upadamo s Tuhanoviča pred trijem kurije
u Ščorsi Hreptovičovih.

Da bismo u najvećoj knjižnici u Litwi čitali knjige
urešene slikom kozmičkog čovjeka.

Ako, pišući o meni, pobrkaju stoljeća,
sam potvrđujem da sam tamo bio 1820. godine,
pognut nad L’aurore naissante Jakoba Böhmea,
francusko izdanje, 1802.

  1. NE IZ FRIVOLNOSTI

Nisam se iz frivolnosti, časni teolozi,
bavio tajnim znanjima brojnih stoljeća —
nego iz dubokog bola, gledajući na strahotu svijeta.

Ako je Bog svemoćan, ovo može dopustiti
samo ako pretpostavimo da nije dobar.

Otkuda granice njegove moći, zašto je takav a ne drukčiji
ustroj stvorenja — na to su se trudili odgovoriti
hermetici, kabalisti, alkemičari, vitezovi rozenkrojceri.

Tek bi danas našli potvrdu svojih slutnji
u tvrdnjama astrofizičara, kako prostor i vrijeme
nisu ništa vječno, ali su imali svoj početak.

U jednom nezamislivom bljesku, od kojeg su se počele
brojiti minute, sati i stòljeća stoljećâ.

A oni su se upravo bavili onim što je bilo u okrilju Boštva
prije tog bljeska, ili otkako se pojavilo Neka bude i Ne, dobro i zlo.

Jakob Böhme vjerovao je da je vidljivi svijet postao
kao posljedica katastrofe, kao čin Božjeg milosrđa,
koji je htio preduhitriti širenje čistoga zla.

Kada se tužimo na zemlju kao predvorje pakla,
pomislimo da je mogla biti potpuni pakao,
bez i jednoga tračka ljepote i dobrote.

  1. ČITALI SMO U KATEKIZMU

Čitali smo u katekizmu o pobuni anđela —
što bi pretpostavljalo nekakvu djelatnost u pred-svijetu,
prije nego je vidljivi svemir bio stvoren:
stoga samo tako umijemo i razmišljati, služeći se kategorijama “prije” i “poslije”.

Čak kada bi u pred-svijetu postojale cijele skupine
nevidljivih anđela, samo se jedan od njih,
manifestirajući svoju slobodu volje, pobunio i
postao hetman rebelije.

Nije posve razvidno, je li to bio prvi i najsavršeniji
među nastalim bićima,
ili pak tamna strana samoga Boga
koju je Jakob Böhme nazivao Božjim Gnjevom.

Tako ili onako, anđeo velike ljepote i snage okrenuo se protiv
nepojmljivog Jedinstva, jer je rekao “Ja”,
što je značilo odvajanje.

Lucifer, nositelj tamnog svjetla, zvani i protivnik,
Sotona, u Knjizi o Jobu službeni je tužitelj
u Stvoriteljevom gospodarstvu.

Nema veće ljage na djelu Božjih ruku, koji je rekao “Neka bude”,
od smrti, ili “Neka ne bude”, sjene koju je bacila
volja odijeljenoga bića.

Ta pobuna je manifestacija vlastitoga “ja” i naziva se žudnja,
concupiscientia, a ponovili su je potom na zemlji
naši prvi roditelji. Drvo spoznaje
dobra i zla moglo bi se, kako su pokazali Adam i Eva,
nazvati i drvetom smrti.

Grijeh svijeta mogao bi iskupiti jedino novi Adam,
čija je borba s Knezom Ovoga Svijeta
borba protiv smrti.

  1. PREMA MICKIEWICZU

Prema Mickiewiczu i Jakobu Böhmeu Adam je bio,
kao i Adam Kadmon u Kabali, kozmički čovjek
u okrilju Božanstva.

Pojavio se usred stvorene Prirode, ali je bio anđeoski,
obdaren nevidljivim tijelom.

Sile Prirode iskušavale su ga dovikujući (kako je Mickiewicz izdiktirao Armandu Levyu) mu: “Evo tu smo, očitosti, oblici, stvari, željne jedino podlijegati tebi, služiti tebi. Vidiš nas, dodiruješ nas, možeš nama upravljati pogledom, migom. Jesi li ikada vidio biće više od sebe, boga koji bi imao pogled, pokret, koji bi zapovijedao stihijom? Vjeruj nam, ti si za nas jedini istinski bog, ti si istinski gospodar stvorenja. Sjedini se s nama, postanimo jedno isto tijelo, ista priroda, poistovjetimo se.”

Adam je podlegao kušnji, a onda je Bog na njega poslao duboki san.

Kada se probudio, pred njim je stajala Eva.

  1. TAKO JE DAKLE EVA

Tako je dakle Eva došla kao izaslanica Prirode
i odvukla Adama u monotoni krug rađanja i smrti.

Poput paleolitske Velike Majke Zemlje, koja rađa
i čuva posmrtne ostatke.

Možda otuda strah muškaraca pred obećanjem ljubavi,
koja nije ništa drugo nego obećanje smrti.

Ovozemaljska Eva iz ove priče ne će naići na odobravanje naših sestara,
ali kod Jakoba Böhmea nalazimo također i drukčiju sliku Eve,
one koja je dobila i prihvatila poziv
postati majkom Božjom.

Ne zaboravimo ipak kako Böhme govori o svijetu arhetipova
koje promatra Bog, znači tamo
gdje ne postoji nikakvo prije niti poslije,
pa tako druga Eva nije nasljednica prve,
ali stoje jedna uz drugu u Stvoriteljevim očima.
Pretačući se jedna u drugu, srodstvom bliže nego sestre.

Začuđujuća Himna o navještenju Blažene Djevice Marije
mladoga antiklerikalca Mickiewicza nastala je
neposredno prije masonske himne poznate kao Oda mladosti
i slavi Mariju riječima proroka, odnosno Jakoba Böhmea.

  1. NE TREBA SE ČUDITI

Ne treba se čuditi tim spekulacijama,
jer je Istočni Grijeh nerazumljiv,
i tek se malo rasvjetljava kada prihvatimo
da je Adamu laskalo postati vladarom
svega vidljivim stvorenog, a to se stvoreno,
želeći se s njim sjediniti, nadalo
da će ga spasiti od smrti.

Nije se tako dogodilo, i sam je izgubio besmrtnost.

Ispada kao daje Istočni Grijeh
prometejski san o čovjeku,
biću tako osposobljenom koje će snagom svoga uma
stvoriti civilizaciju i pronaći lijek protiv smrti.

I da se novi Adam, Krist, utjelovio i umro,
kako bi nas oslobodio prometejske oholosti.

S čim se, istinu govoreći, Mickiewicz najteže nosio.

  1. KOJI SI SE RODIO

Koji si se rodio te noći
Da nas izbaviš od vražje moći.

KOLEDA

Tko god normalnim drži poredak svijeta,
u kojem jaki trijumfiraju, slabi propadaju, a život završava smrću,
pristaje na vražju vladavinu.

Kršćanstvo neka ne hini blagonaklonost prema svijetu,
ako u njemu vidi grijeh požude, ili univerzalne Volje,
kako je to nazvao veliki filozof pesimizma, Schopenhauer,
koji je u kršćanstvu i budizmu nalazio zajedničku crtu,
sućut prema stanovnicima zemlje, doline suza.

Tko se uzda u Isusa Krista, očekuje njegov dolazak
i svršetak svijeta, kada će prvo nebo i prva zemlja
nestati i smrti više ne će biti.

  1. RELIGIJI SE PRIKLANJAMO

Religiji se priklanjamo zbog našeg sažaljenja prema ljudima.

Preslabi su da bi živjeli bez božanske skrbi.

Preslabi podnositi škripu okretanja paklenih kotača.

Tko bi od nas pristao na kozmos bez nekakvog glasa

Sućuti, milosrđa, razumijevanja?

Čovječanstvo predstavlja potpunu stranost među galaktikama.

Dostatan razlog da bismo skupa s ostalima podizali hram

nepojmljivog milosrđa.

  1. UISTINU BAŠ

Uistinu baš ništa ne razumijem, postoji samo
ekstatični naš ples, mrvica velike cjeline.

Rađaju se i umiru, ples ne prestaje, prekrivam oči
braneći se pred navalom slika koje me zapljuskuju.

Možda samo glumim geste i riječi, i postupke,
zaustavljene u meni označenim okrajkom vremena.

Homo ritualis, svjestan toga, ispunjavam
što je propisano jednodnevnom umjetniku.

  1. ZAŠTO NE PRIZNATI

Zašto ne priznati da u svojoj religioznosti nisam istupio
izvan Knjige o Jobu?

S tom razlikom što je Job sebe držao nevinim,
a ja sam krivnju svalio na moje gene.

Nisam bio nevin, htio sam biti nevin, ali nisam mogao.

Nesreću poslanu na mene podnosio sam ne proklinjući Boga
jer sam se naučio ne proklinjati Boga zbog toga
što me stvorio takvim, a ne drukčijim čovjekom.

Nesreća je, prema mome uvjerenju, bila kazna za moje postojanje.

Dan i noć obraćao sam se Bogu pitanjem: Zbog čega?
Do konca nesiguran, razumijem li
Njegov nejasni odgovor.

  1. KADA NE BIH IMAO

Kada ne bih imao široko znanje o tome
što se naziva ponosom, ohološću ili taštinom,

Mogao bih ozbiljno shvatiti predstavu koja završava ne toliko
spuštanjem zastora koliko gromom iz vedrog neba.

Ali komizam te predstave je tako izniman
da se smrt čini neprimjerenom kaznom nesretnih lutaka,

za njihove igre bahatosti i vjerolomne uspjehe.

S tugom razmišljam o tome, gledajući sebe
među sudionicima zabave.

I tada mije, priznajem, teško vjerovati u besmrtnu dušu.

  1. NO DA, TREBA UMIRATI

No da, treba umirati.
Smrt je golema i neshvatljiva.
Uzalud na Dušni dan želimo čuti glasove
iz tamnih podzemnih krajina, Šeola, Hada.
Mi smo zaigrani kunići, nesvjesni odlaska pod nož.
Kada stane srce, nastupa noć,
govore moji suvremenici sliježući ramenima.

Kršćani su izgubili vjeru u strogog Suca,
koji osuđuje grešnike na kotlove s vrelom smolom.

Meni je koristilo čitanje Swedenborga,

Kod kojega nijedna presuda ne pada odozgo,

A duše umrlih privlači kao magnet sličnim dušama.

Njihova karma, kao kod budista.

U sebi osjećam toliko zatomljenog zla
da ne isključujem moj odlazak u Pakao.

Vjerojatno bi to bio Pakao umjetnika.

To znači ljudi koji su savršenstvo djela

Stavljali iznad svojih, bračnih, roditeljskih, bratskih i građanskih obveza.

  1. GRANICA

Sanjao sam o teško prijelaznoj granici,
a prešao sam ih puno, za inat stražarima
država i imperija.

Taj san nije imao smisla, jer je zapravo bio o tome
kako je sve dobro dotle dok na prijelaz granice
nismo prisiljeni.

S ove strane zeleni mekani sag,
a to su vršci drveća tropske šume,
jedrimo iznad njih mi, ptice.

S one tamo strane nikakve stvari koju bismo mogli
vidjeti, dotaknuti, čuti, kušati.

Spremam se tamo, otežući, poput emigranata
koji ne očekuju sreću u dalekim zemljama izgnanstva.

  1. DA KONAČNO

Da konačno predstavim sebe kao baštinika bajkovitih loža,
a i kao čovjeka drukčijeg nego je u legendi.

Tobožnje dijete sreće, koje u svemu uspijeva,
skupljao sam počasti u dugom i radinom životu.

U biti to se događalo posve drukčije,
ali zbog gordosti i srama suzdržavao sam se priznati.

U školskoj dobi, na brutalnim igralištima, priznao sam
da nisam sposoban za borbu i zarana sam počeo planirati
zamjenski poziv.

Kasnije sam doživio istinske, ne umišljene, tragedije,
tim teže podnošljive jer se nisam osjećao nevin.

Naučio sam podnositi nesreće kao što se podnosi sakatost,
ali su moji čitatelji rijetko iz mog pisanja mogli to odgonetnuti.

Samo su tamni tonovi i sklonost prema posebnoj,
gotovo manihejskoj, inačici kršćanstva,
mogli navesti na pravi trag.

Dodati treba upletenost ovog individuuma u povijest
dvadesetog stoljeća, apsurdnost njegovih postupaka
i niz čudesnih izbavljenja.

Kao da je zamjenski poziv bio odobren
i Gospodin Bog tražio od mene dovršenje djela.

Trudio sam se i tražio veličinu, što je nisam dosegnuo,
objašnjavao sam mizernim vremenom.

Nalazeći je kod drugih, katkada kod sebe,
zahvalan sam bio zbog dara sudioništva

u božanskoj zamisli zagonetnoj smrtnicima.

  1. IMAJTE RAZUMIJEVANJA

Imajte razumijevanja za ljude slabe vjere.

Ja također jednoga dana vjerujem, drugoga ne vjerujem.

Ali dobro mije među mnoštvom koje moli.
Budući oni vjeruju, pomažu mi vjerovati
u njihovo vlastito postojanje, tajanstvenih bića.

Sjećam se da su stvoreni samo malo nižima
od nebeskih sila.

Ispod svoje ružnoće, pečata njihove praktičnosti,
čisti su, u njihovim grlima, dok pjevaju,
pulsira jeka zanosa.

A najviše pred kipom Majke Božje,
prikazane onako kakva se ukazala djetetu u Lourdesu.

Naravno, skeptičan sam, ali s njima pjevam,
svladavajući na taj način suprotnost
između osobne vjere i religije obreda.

  1. LIJEPA GOSPE

Lijepa Gospe, Ti, koja si se ukazala djeci u Lourdesu i Fatimi.

Najviše ih je tada, kako govore djeca, čudila
Tvoja neizreciva ljepota.

Kao da si htjela podsjetiti da je ljepota
jedna od sastavnica svijeta.

Što mogu potvrditi, jer sam bio hodočasnik u
pećini u Lourdesu, dok je šumila rijeka
a na čistom nebu iznad gora virio mjesečev roščić.

Stajala si, pričaju djeca, iznad omanjeg drveta,
a Tvoja su stopala lebdjela desetak centimetara
iznad njegovog lišća.

Tvoje tijelo nije bilo priviđenje, nego nematerijalna materija,
i mogla su se prepoznati puceta na Tvojoj haljini.

Molio sam Te za čudo, ali sam bio svjestan

Da dolazim iz zemlje, gdje Tvoja svetišta služe
jačanju narodne iluzije i uticanju
pod Tvoju zaštitu, poganske božice,
pred najezdom neprijatelja.

Moja je nazočnost tu bila pomućena

Obvezama pjesnika, koji ne bi trebao ugađati
pučkim umišljajima.

Ali želim ostati vjeran Tvom nedokučivom naumu
Da se ukazuješ djeci u Lourdesu i Fatimi.


Iz knjige: Czesław Miłosz, Poezija, Vuković i Runjić, Zagreb 2019., str. 245. – 262. Prijevod s poljskog jezika: Pero Mioč