Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Plašt i golotinja – dvije slike Crkve
Pogledi okupljenih prelazili su s jednoga na drugoga, kao da pred sobom vide dvije slike Crkve: bogatu i zaštićenu, utjelovljenu u biskupu, i ogoljenu, siromašnu, kakvu je Franjo upravo izabrao
Pietro di Bernardone često bi stajao na pragu svoje trgovine i pogledom pratio put koji je vodio prema gradskim zidinama. Franjo je opet bio negdje daleko, u društvu prijatelja i snova koji nisu imali veze s očinskim poslom. U trgovini su bale tkanine čekale, računi su se gomilali, a Pietro bi samo odmahnuo rukom i uzdahnuo. U sebi je ipak čuvao nadu da će se jednoga dana vrata otvoriti, da će Franjo ući ozbiljnijega pogleda, odložiti svoje lutalačke snove i stati iza očeva pulta kao pravi nasljednik njegova imena.
Te večeri Pietro je najprije zastao na vratima magacina. Unutra je mirisalo na boje s Istoka i na skupo sukno koje je kupovao za suho zlato. Na mjestima gdje su ranije stajale složene tkanine zjapila je praznina. Izašao je i pošao prema štali. U štali je visio konopac s grede, a mjesto gdje je konj obično stajao bilo je prazno. Sporim korakom zaputio se prema kući i ušao u veliku prostoriju. Uz zid je stajala škrinja s teškim okovanim rubovima, a pokraj prozora tkalački stan. Na njemu je Pika ostavila nedovršeno, zategnuto platno. Pietro je prišao škrinji. Poklopac nije nalegao do kraja: ostao je malo podignut, kao da ga je netko na brzinu zatvorio.
Tada se u njemu, poput olujnog oblaka nad Asizom, podiže gnjev koji je predugo bio sputavan. Lice mu planu, a ruke zadrhtaše nad trgovačkom knjigom čiji su računi odjednom izgubili svaki smisao. Strpljenje koje je godinama čuvao raspalo se u trenu. „Franjo!“ – provali iz njega krik, grub i razoran, pa objema šakama udari o masivni drveni stol, kao da doziva one koji su davno gradili ovu kuću i ostavili mu ime i posao.
Iz prizemlja je dotrčala Pika, koju je mužev krik odvojio od željeznog lonca nad kojim je drvenom kutlačom miješala večernju kašu od pšenice, prestrašena i zadihana, ne znajući kakvo ju je zlo snašlo. Zastala je na vratima, širom otvorenih očiju. Pogled joj je preletio preko prostorije, kao da traži nešto po podu, po kutovima, po sjenama. Pietro je stajao oslonjen objema rukama o stol. Ramena su mu se dizala i spuštala. Polako se okrenuo prema njoj. Kutlača u Pikinoj ruci zadrhta, a onda je iz njega planuo niz teških riječi koje su poput udarca poletjele ravno prema njoj.
Zgrabio ju je jednom rukom za nabranu tkaninu na prsima, stežući je kao da u toj šaci drži svu krivnju koju joj je pripisivao, dok joj je drugom rukom prijetio, sipajući teške riječi o sinu i odgoju. U naglom pokretu odgurnuo ju je od sebe. Posrnula je unatrag, ali je u posljednjem trenutku pružila ruku i oslonila se na drveni okvir tkalačkog stana.
U taj čas u sobu je utrčala njihova sluškinja Giovanna. Lice joj je bilo preplašeno. Odmah je priskočila Piki i prihvatila je pod ruku, podižući je da ne klone. Pietro je još trenutak stajao stegnutih šaka, a zatim je naglo okrenuo leđa i izletio iz kuće. Vrata dvorišta glasno se zatvoriše za njim. Pika je ostala naslonjena jednom rukom o tkalački stan. Čvrsto je stegnula Giovanninu ruku i jedva čujno joj šapnula: „Giovanna, u zoru idi do crkvice San Damiano, nađi Franju i reci mu neka se odmah skloni.“ Na trenutak je zastala, pa još tišim glasom dodala: „Otac ga traži i neće mu donijeti ništa dobro.“
Sutradan je Franjo krenuo stazom koja je vodila istočno od Asiza, prema obroncima Monte Subasija. Nakon dugog hoda stigao je do uske špilje skrivene među stijenama. Na njezinu ulazu, u svjetlu jutra, jasno su se vidjeli svijetli i ružičasti slojevi vapnenca. Franjo je zastao na trenutak, a zatim je zakoračio unutra. Poslije nekoliko koraka svjetlo iza njegovih leđa naglo je oslabilo. U špilji je bilo gotovo posve mračno. Gruba tunika visjela mu je oko tijela, a pod tankim kožnim sandalama osjećao je hladan i neravan kamen.
Bio je travanj 1206. godine. U tami špilje Franjo je ležao budan. Kapi vode sa svoda su ritmično padale na tlo, a on je već dugo gledao u isto mjesto gdje je tama bila najgušća. Kada bi sklopio oči, san mu nije dolazio; misli su se vraćale istim putem, nemirne i teške. Dan za danom prolazio je u skrovitosti. Ramena su mu postajala sve uža pod grubom tunikom. Ponekad bi ustao i prišao ulazu špilje. Tamo bi stajao, gledajući prema dalekom Asizu, pa bi se opet vraćao u tamu. Isto se pitanje iznova javljalo: izaći pred oca ili ostati skriven među stijenama.
Povremeno bi napuštao tamnu špilju u potrazi za koprivom i gorkim listovima maslačka, jedino tako ublažavajući neizdrživu glad. Svaki put bi, gotovo instinktivno, pogled usmjeravao prema Asizu, te bi samo uzdahnuo. Snagu je crpio iz neoštećenih lješnjaka prošlogodišnjeg roda, koje je pronalazio među suhim lišćem pod stablima na zapadnim padinama Monte Subasija. U poslijepodnevnim satima zadržavao bi se, naslonjen na stijenu nedaleko od ulaza u špilju, upijajući sunčeve zrake kako bi se ugrijao.
Jedne noći Franjo se u snu nemirno prevrtao na ležaju od tankih grančica prekrivenih suhim kestenovim lišćem, kad mu je iznenada lice dotaknula nježna ruka. Topli dlan majke Pike milovao je njegove obraze, a glas šaptao: „Ustani…“ Tijelo mu se napunilo toplinom i polako je otvorio oči. U gustoj tami špilje ništa nije mogao razaznati. Tek kad je povukao dah, osjetio je kako mu se svaki mišić steže i drhti. Hladnoća ga je neumoljivo obavila.
Istrčao je iz špilje i zastao pred prizorom. Podigao je pogled prema nebu: duboko i beskonačno, posuto zvijezdama koje su treperile nad obroncima Monte Subasija, svjetlucajući poput tisuću živih svjetala. Stopala su mu doticala kamen, ali osjećao je kao da lebdi u zraku, obavijen sjajem i beskonačnošću oko sebe. Ruke su mu se opustile, ramena spustila, a lice se lagano razvuklo u osmijeh koji je dolazio iznutra. Prsa je ispunila odlučnost, više nije bilo straha. Bio je spreman izaći pred oca i pokazati mu radost koju nitko nije mogao ugasiti.
Ujutro je Franjo krenuo prema obiteljskoj kući, korak po korak spuštajući se šumskim i pastirskim stazama sjeveroistočno od grada. Sunce je obasjavalo stijene i grmlje, a u prsima mu je još tinjala radost koju je želio podijeliti sa svima. Kad je stigao do ulaza u grad Portu Perlici, teška drvena vrata već su bila otvorena. Stražari u stražarnici iznad ulaza samo su ga letimično pogledali kroz prozor. Mršavi, bradati prosjak u trošnoj tunici nije u njima pobudio nikakvu sumnju.
Uz gradske zidine ljudi su izlazili iz kuća i dućana. Kada su ugledali Franju, zastali su i zurili u njega. Nije im se svidio njegov izgled. Obrtnici su strahovali od lopova, a siromasi nisu bili spremni dijeliti svoju bijedu s onim koji je djelovao još bijednije. Odjednom su počeli vikati i bacati kamenje i komade cigle za njim. Franjo je osjetio udarce po ramenima i leđima, ubrzao je korak i potrčao kroz uske uličice. Grčevito je tražio put do gradskog trga, gdje se nedaleko nalazila kuća njegovih roditelja.
Grad je iznenada oživio. Iz svoga dvorišta izletio je i Pietro di Bernardone. Stajao je uspravno i napeto promatrao. Čim ga je Franjo ugledao, potrčao je prema njemu raširenih ruku, kao da želi obuhvatiti cijeli svijet. Pietro je gledao mršavog, bradatog mladića pred sobom. „Tko je taj čovjek: luđak, stranac?“ – pomislio je. Franjo je stao pred njim i rekao: „Oče…“ Taj poznati glas ga je duboko potresao. U tom trenutku sve sumnje su nestale, prepoznao je svog sina.
Franjo se bacio pred njim na koljena. Pietro di Bernardone najprije podiže ruke stisnutih šaka, ne znajući kako reagirati. Mnoštvo se stisnulo u krug i čekalo što će se dogoditi. Pogledi su im se prvo spuštali na sina bogatog trgovca, a zatim ponovno na oca, čije je lice gorjelo ljutnjom. Pietro je zgrabio mršavog i izgladnjelog Franju za ramena, povukao ga k sebi, bijesno ga pogledao u oči te ga počeo pred svima udarati i vikati na njega. Odvukao ga je za ruku u dvorište te ga ubacio u hladan i vlažan podrum. Za njim je zaključao željezne rešetke. Svi prisutni kimanjem glave odobravali su očev odgojni postupak, pogledavajući pritom svoje sinove koji su stajali uz njih.
Nekoliko dana kasnije, prije nego što se uputio prema Peruđi, Pietro je ulio vodu u zemljanu posudu i postavio je uz rešetke podruma. Pokraj nje spustio je krišku ječmenog kruha. Franjo je podigao pogled i prošaptao: „Hvala ti, oče!“ U dvorištu su stajale dvije mazge natovarene teškim trgovačkim sanducima, a uz njih je čekao osedlan konj. Pietro je uzjahao na konja i oštro pogledao prema prozoru pred kojim je stajala Pika.
Nešto kasnije Pika je istrčala u dvorište, uzela skriveni podrumski ključ i otvorila željezna vrata. Bila je spremna na najgore. Nije više mogla podnositi Franjine muke. Franjo je polako izašao i stao pred majku. Ona ga je prvo promatrala. Bio je gotovo neprepoznatljiv, ali oči su mu sjale nečim što je bilo veće od svega što je ikad vidjela. Zatim ga je obuhvatila rukama, privila uza se i jecala. Pokušavala je dio njegove boli preuzeti na sebe, kao nekada kad je bio dijete. Franjo je blago stisnuo njezine ruke i rekao: „Ne plači, majko. Ne boj se za mene; sada sam ondje gdje je moje srce oduvijek željelo biti.“ Pika je zastala, oči su joj se zacaklile. Tek kroz te njegove riječi spoznala je da ga više neće imati u obiteljskoj kući. Radost i tuga ispreplele su se u istom trenutku.
Pietro se sutradan vratio iz Peruđe. Najprije je opazio otvorena vrata podruma. Sjahao je s konja i ostao nepomičan. Gledao je prema otvorenim podrumskim vratima pa prema prozoru pred kojim nitko nije stajao. Spustio je pogled k zemlji; u mislima je kovao konačan naum. Uplašio se samoga sebe. Ta je odluka morala biti definitivna.
Pietro nije ni rasedlao konja ni mazge, nego se zaputio ravno pred općinske vlasti Asiza, gdje je tužio sina gradskom sudu: za prodaju robe i konja bez dopuštenja, rasipanje novca i sramotu koju je nanio obitelji. Jedan od konzula, koji je dobro poznavao Franju, podigao je glavu i rekao: „Gospodine Pietro, Franjo više nije pod nadležnosti općine, sada pripada Crkvi.“ Konzulove riječi pogodile su ga poput hladnog udarca.
Pietro se bez riječi okrenuo i zaputio prema biskupskoj palači pokraj katedrale sv. Rufina. Koraci su mu odjekivali kamenim hodnicima, a ruke su mu bile stisnute u šake. Pred biskupom Guidom II. odmah je iznio istu osudu koju je već izrekao u općinskoj vijećnici: zatražio je povrat novca te dodao da se želi javno odreći sina. Biskup ga je smireno promatrao, prekriženih ruku na trbuhu. „Gospodine Pietro,“ rekao je, „Franjin slučaj mi je već poznat. Dođite opet prije zalaska sunca, priredit ću vam susret sa sinom.“ Pietro je kimnuo glavom, lice mu je ostalo tvrdo, premda ni riječ nije izustio.
Biskup je nešto šapnuo svome kapelanu. Mladi svećenik odmah je izašao iz palače i požurio niz ulicu kako bi pronašao don Pietra i prenio mu poruku da on i Franjo dođu pred biskupsku palaču u određeni sat. Nakon što je don Pietro primio vijest, otišao je iza male romaničke apside. Zastao je, osvrnuo se oko sebe i počeo rukama razgrtati zemlju. Nekoliko trenutaka kasnije izvukao je kesu s novcem, pažljivo zamotanu u platno. Iz nje zasjaše srebrni novčići. Prišao je Franji i bez riječi mu pružio novac koji mu je ovaj nekoć bio dao.
Pred sam zalazak sunca Franjo i don Pietro krenuli su prema trgu biskupske palače. Vijest o njihovu susretu već je obišla grad; ljudi su se slijevali između katedrale i palače, ispunjavajući nepravilan prostor znatiželjnim pogledima. Na povišenom mjestu sjedio je biskup na jednostavnom stolcu. Pred njim je, malo postrani, stajao Pietro di Bernardone, napeta lica i stisnutih ruku uz tijelo. Franjo i don Pietro stupili su pred biskupa, pozdravivši ga dubokim naklonom. U mnoštvu je zavladala tišina. Biskup je razvio svitak i pročitao očeve optužbe. Zatim je podigao pogled prema Franji. „Crkva ne želi da za nju rasipaš novac koji nije tvoj“, rekao je. „Novac tvoga oca, možda i nepošteno stečen.“ Franjo je stajao mirno pognute glave. Zatim je podigao glavu i odgovorio: „Slažem se. Ocu ću vratiti sve, ne samo novac, nego i odijelo koje nosim.“
Biskup je pomislio da su to samo riječi. No Franjo je već posegnuo za rubom svoje tunike. U jednom pokretu svukao ju je i položio pred očeve noge. Ostao je gol pred okupljenim mnoštvom. Na trgu je zavladala potpuna tišina. Ljudi su zadržali dah, a zatim se iz gomile prolomio uzdah čuđenja, kao da je čitav trg uzdahnuo jednim plućima.
Biskup je ostao nepomičan, širom otvorenih očiju. Zatim je naglo ustao, skinuo svoj plašt i prebacio ga preko Franjinih ramena, zaklanjajući njegovu golotinju. Stajali su jedan uz drugoga: biskup u bogatom svilenom ruhu i Franjo, gol pod njegovim plaštem. Pogledi okupljenih prelazili su s jednoga na drugoga, kao da pred sobom vide dvije slike Crkve: bogatu i zaštićenu, utjelovljenu u biskupu, i ogoljenu, siromašnu, kakvu je Franjo upravo izabrao.
Predrag Mijić, polis.ba
Ovo je četvrti od dvanaest kratkih eseja o sv. Franji Asiškom koje je Predrag Mijić, inspiriran knjigom Francesco talijanskog novinara i pisca Alda Cazzulla, napisao za Polis. Prva trimožete pročitati na ovim linkovima: 1, 2, 3