Od kršćanske vizije do birokratske stvarnosti: izgubljeni put Europske unije

Mnogi zaboravljaju, a neki vjerojatno i ne znaju, da začeci Europske unije ne leže primarno u ekonomskim razlozima, već u nastojanju promicanja mira, jedinstva, ljudskih prava i temeljnih vrijednosti – svega onoga što je duboko ukorijenjeno u kršćanskom duhu. Upravo zato kršćani danas trebaju, barem pokušati, obnoviti tu, u mnogim pogledima, zaboravljenu i napuštenu viziju.

Europska unija rođena je iz želje za mirom i stabilnošću nakon razornih ratova koji su poharali kontinent u prvoj polovici 20. stoljeća. Njezini osnivači, među kojima su bili istaknuti kršćanski političari poput Roberta Schumana, Konrada Adenauera i Alcidea De Gasperija, bili su duboko inspirirani kršćanskim vrijednostima. Oni su vjerovali da će zajednički rad i suradnja među europskim narodima doprinijeti stvaranju trajnog mira i prosperiteta.

„Pozvani smo da se sjetimo kršćanskih temelja Europe stvaranjem demokratskog modela upravljanja, koji putem pomirbe razvija ‘zajednicu naroda’ u slobodi, jednakosti, solidarnosti i miru, te koji je duboko ukorijenjen u kršćanskim temeljnim vrijednostima“,

napisao je 1958. Robert Schuman (1886.-1963.) tadašnji francuski ministar vanjskih poslova. Schuman, autor znamenite ‘Schumanove deklaracije’ iz svibnja 1950., svojim je prijedlogom odvažno zacrtao put povezivanja europskih naroda u zajednicu mira i solidarnosti, iz koje je kasnije izrasla današnja Europska unija. Njegova vizija bila je jasna: „Europa neće biti izgrađena odjednom, ili prema jedinstvenom planu“, već „putem konkretnih dostignuća, koja najprije stvaraju de facto solidarnost.“ Ta povijesna poruka i danas odjekuje aktualno: Europa će biti onoliko snažna koliko su snažne njezine vrijednosti, a temelj te snage leži u zajedništvu, razumijevanju i predanosti izgradnji pravednijeg, humanijeg i solidarnijeg društva.

Robert Schuman, zajedno sa svojim katoličkim kolegama, Konradom Adenauerom i Alcideom de Gasparijem, uočio je snažnu potrebu za stvaranjem ‘zajednice naroda’. Oni su Europu promatrali kroz prizmu jedinstva koje nadilazi čisto zemljopisne granice, što je kasnije papa Ivan Pavao II. opisao u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Crkva u Europi“:

„Više nego kao zemljopisno područje Europa se može okvalificirati kao pretežno kulturni i povijesni pojam. Ona predstavlja zbilju nastalu kao kontinent zahvaljujući ujediniteljskoj snazi kršćanstva, koje je znalo međusobno integrirati različite narode i kulture, te koje je najuže povezano s cjelokupnom europskom kulturom”.

Schuman, Adenauer i De Gasperi prepoznali su da je kršćanstvo imalo ključnu ulogu u oblikovanju europskog identiteta, stvarajući zajedništvo temeljeno na zajedničkim vrijednostima, povijesti i kulturi. Njihova vizija Europe nije bila samo ekonomska ili politička, već duboko ukorijenjena u shvaćanju da je Europa prije svega kulturni i duhovni projekt. Kršćanstvo je, kao integrativna snaga, omogućilo različitim narodima i tradicijama da pronađu zajednički temelj, čime je Europa postala više od pukog zbira država – postala je zajednica koja dijeli zajedničku duhovnu i moralnu baštinu.

Ta vizija, koju su Schuman i njegovi suradnici promicali, ostala je relevantna i danas, podsjećajući nas da je jedinstvo Europe nemoguće bez prepoznavanja njezinih kulturnih i duhovnih korijena. Europa nije samo politički ili ekonomski pothvat; ona je prije svega zajednica vrijednosti koje su oblikovane kroz povijest, kulturu i vjeru. Iako je zamijenila nasilje s dijalogom i potvrdila mir tijekom šezdesetak godina, Europa danas zaostaje u pogledu Schumanog izvornog sna „zajednice naroda duboko ukorijenjene u kršćanskim temeljnim vrijednostima“. Postavlja se pitanje: „Što se to dogodilo sa Schumanovom vizijom Europe?“

Papa Franjo je stanje Europe izvrsno okarakterizirao u svom govoru pred Europskim parlamentom još 2014., kada je naglasio:

„Unatoč sve većoj i snažnijoj Uniji, čini se da Europa daje dojam kako je pomalo ostarjela i izmorena, osjećajući se sve manje i manje akterom u svijetu, koji je često gleda s rezerviranošću, nepovjerenjem, pa čak, s vremena na vrijeme, i sa sumnjom.“

Njegove riječi odražavaju duboku krizu identiteta i vrijednosti koja pogađa suvremenu Europu. Uočava se porazan trend snažne sekularizacije, koja se jasno ogleda u općem smjeru stvaranja politika Europske unije. Biblijske vrijednosti – koje su nekoć bile temelj moralnog i društvenog poretka – mnogi danas smatraju zastarjelima, neprikladnima, prevladanima i nevažnima.

Papa Franjo daje dijagnozu i nudi lijek Europi. Ponajprije skreće pozornost na to da kršćanstvo

„nije prijetnja sekularnosti država ili neovisnosti institucija Europske unije, već obogaćivanje. To je vidljivo iz ideala koji su oblikovali Europu od samog početka, kao što su mir, supsidijarnost i uzajamna solidarnost, te humanizam usmjeren na poštivanje dostojanstva ljudske osobe.”

Papa Franjo ide dalje te tvrdi da će

„Europa, koja je sposobna cijeniti svoje vjerske korijene i zahvatiti svoju plodnost i potencijal, biti sve više imuna na mnoge oblike ekstremizma, koji se šire danas u svijetu, ne samo zbog velikog vakuuma ideala, kojemu smo trenutno svjedočimo na Zapadu“,

jer „to je upravo čovjekov zaborav Boga, te njegov propust da mu dade slavu, a što potiče uspon nasilja.“ Europski čovjek je sebe uvjerio da, kako bi bio moderan i slobodan, treba biti radikalno sekularan.

Robert Schuman je poručio da povezujući identitet nove Europe

„ne može i ne smije ostati ekonomska i tehnička poduzetnost; potrebna je duša, svijest o svojim povijesnim sklonostima i o svojoj odgovornosti u sadašnjosti i budućnosti, te politička volja u službi istog ljudskog ideala“.

Iako su „temeljne kršćanske vrijednosti” svojedobno oblikovale mnoge europske institucije, danas prevladavaju u Europi materijalističke vrijednosti, te potraga za trenutnim zadovoljenjima, senzualnim zadovoljstvima i trivijalnim postignućima. Lažna etika pohlepe u financijskom sektoru, te ‘kultura smrti’ izražena u samoubojstvima mladih, pobačajima, eutanaziji, niskoj stopi nataliteta, porastu stope ubojstava, neprijeporni su signali dubokog duhovnog siromaštva.

Nizozemski filozof Evert-Jan Ouweneel je zaključio da europski temeljni problemi proizlaze iz gubitaka korijena, te da kršćanska vjera može ponovno pokazati svoj vitalni doprinos europskom društvu kroz obnovu tih vrijednosti:

„Nitko ne želi da se vrate stari dani kulturnog kršćanstva u Europi ali nema razloga da budemo bojažljivi glede kršćanskih korijena europskih najcjenjenijih vrijednosti.”

U glasovitom govoru iz Regensburga održanom 12. rujna 2006. papa Benedikt XVI. je rekao da

„dok je (s jedne strane) težnja suvremene Europe uspostavljanje ‘zajednice vrijednosti’, čini se da se (s druge strane) sve više osporava da su one univerzalne i apsolutne. …Ako Europska unija želi učinkovito jamčiti stanje prava i učinkovito podržavati univerzalne vrijednosti, mora jasno prepoznati neosporivo postojanje čvrste i trajne ljudske naravi, koja je zajednički izvor prava za sve pojedince.”

Slično govori i papa Franjo:

„Europa koja više nije otvorena za transcendentalnu dimenziju života je Europa koja se izlaže riziku da polako izgubi svoju dušu i svoj ‘humanistički duh’, koji još uvijek voli i brani.“

Vrlo je zanimljivo stajalište sekularnog filozofa Jürgena Habermasa, ateista i marksista u temeljnim idejama, kojega neki opisuju kao suverenog sudca u pitanjima istine, dobra i zla. Iako je tijekom četrdeset godina tražio temelje demokratske kulture, nije uspio zamisliti alternativnu rješenju koje nudi židovsko-kršćanski pogled na svijet:

„Kršćanstvo je za normativno samorazumijevanje suvremenosti značilo više od pukog glasnika ili katalizatora. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg proizlaze ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnog vođenja života i emancipacije, individualnog morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi.“

Habermas tvrdi da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde utemeljene na Mojsijevu zakonu te shvaćanju Isusove žrtve ljubavi i života njegovih učenika, prihvaćenih kao novi moralni put. U eseju „Razgovor o Bogu i svijetu“ ide i korak dalje:

„Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije, nastavljamo crpiti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor.“

Habermas smatra da je tvrditi kako postoji alternativa pravednosti Staroga zavjeta i ljubavi Novoga zavjeta – „besmisleno blebetanje“. Ističe da je „Jeruzalem“ – simbol židovske i kršćanske tradicije – daleko zaslužniji od „Atene“ za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva, te upozorava na pretjeranu aroganciju suvremenog ateizma.

Zanimljivo je razmišljanje Marcela Pere, koji je, oslikavajući stanje u Europskoj uniji, koristi dojmljivu analogiju. Uspoređuje EU s tzv. „Kolumbovim jajetom”, jer su današnji političari u Bruxellesu zadivljeni prividnom sposobnošću EU da „stoji na vlastitim nogama“, a pritom zanemaruju ili zaboravljaju sile, koje su je pokrenule, izgradile i održale. Pera smatra da je došlo do izokretanja izvornih integracijskih temelja, posebno onih koji su bili povezani s vjerskim zajedništvom i konceptom jednakosti pred Bogom. Umjesto tih vrijednosti, prihvaćeni su samo ciljevi ekonomske integracije i regulatorne perfekcije. Marcelo Pera upozorava:

„Ako Europa nije lonac za taljenje, nego samo spremnik, to je zato što nema dovoljnu energiju identiteta da stopi raznolike sadržaje.“

Činjenica je da je europski identitet vrlo nesiguran i nestabilan, odnosno oslabljen do te mjere, da ne djeluje na sve veći broj useljenika, a u uočavala se je čak i reakcija odbacivanja identiteta kroz odlaske „Europljana“ u borbu za kalifat. Projekt EU multikulturalnosti, očito, nije uspio. Zašto? Zato jer je

„razum, koji je presjekao svoje korijene u vjeri jedne povijesne, religiozne kulture i htio biti još samo empirijski razum, postao slijep“,

objašnjava Joseph Ratzinger u knjizi „O relativizmu i vrjednotama“. Sljepoće razuma je u pitanju! To je najveći problem današnjice!

Stoga papa Franjo s pravom bez sustezanja poručuje europarlamentarcima:

„Kao rezultat svega toga, velike ideje, koje su nekad nadahnjivale Europu, čini se, izgubile su privlačnost, samo da bi bile zamijenjene birokratskim tehnikalijama njezinih institucija.“

Dana 9. svibnja slavi se Dan Europe, čime se obilježava sjećanje na utemeljitelja europskog zajedništva Roberta Schumana. Schumanova vjera igrala je temeljnu ulogu u njegovoj koncepciji čovjeka. Bio je praktični katolik, čiji je cilj bio živjeti svoj poziv svetosti usred svijeta bez obzira na okolnosti. Njegova odanost Crkvi, papama i naučavanju Crkve prožimala je njegovo cijelo biće. Schumanova osobnost utjelovljuje njegovu koncepciju čovjeka; kao što je i bio: skroman, iskren, uporan, ponizan i izravan, sav prožet katoličkom vjerom povezanom s oštrom inteligencijom.

Robert Schuman nije samo oblikovao temelje Europske unije, već je ostavio trajno nasljeđe koje i danas podsjeća na važnost jedinstva, suradnje i mira u Europi. Njegova vizija Europe kao zajednice naroda temeljene na zajedničkim vrijednostima i dalje je ključna za budućnost EU.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---