VII. nedjelja kroz godinu | I oni su nečija djeca

Lk 6,27-38: U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.
Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.
Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima.
Budite milosrdni kao stoje Otac vaš milosrdan.
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osudujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«

Pred sobom imamo jedan od najradikalnijih evanđeoskih odlomaka. Ljubiti svoje neprijatelje i činiti dobro onima koji nas mrze – to se protivi ljudskoj logici, instinktu i iskustvu. No, nije tu niti riječ o nečem ljudskom. Riječ je o pozivu da repliciramo Božju ljubav prema čovjeku. A to možemo samo ako smo prvo tu ljubav iskusili i orijentirali život prema njoj. Papa Franjo u enciklici Fratelli tutti kaže da bez otvorenosti Ocu sviju nema čvrstih i postojanih razloga za pozivanje na bratstvo (br. 272). Razum sam po sebi može uspostaviti suživot, toleranciju i jednakost, ali samo kroz vjeru možemo pokušati graditi odnose koji se temelje na ljubavi.

U ljubavi i bratstvu se gube pojmovi „neprijatelj“ i „drugi“, a osnovni pojam postaje „mi“. U toj optimističnoj slici svijeta Bog je jamac smisla takve otvorenosti. Živjeti sa spuštenim gardom možemo jedino oslonjeni na njega. Život bratstva nadilazi logiku zasluge i nagrade, jer je krajnja ispunjenost već postignuta time što smo „sinovi Svevišnjega“. Taj novi identitet kršćana sadrži i instinkt da Božju dobrostivost bezrezervno živimo. Naime, shvaćajući da nam ta dobrostivost daje život, nužno je i mi darujemo drugima.

Kako tu dobrostivost živjeti u vremenu napetosti, kriza, sukoba, gdje većina ima tendenciju postaviti se oštro, ukazivati na vlastitu moć, brinuti se prvenstveno ili isključivo za svoje potrebe i probitke? Na društvenoj i osobnoj razini nastojimo se organizirati tako da izbjegnemo neprijatelje, a ako ih imamo, pokušavamo ih neutralizirati. Onaj tko je popustljiv i tolerantan sve se više percipira kao naivan, pasivan i neuračunljiv.

Isus zasigurno nije želio da budemo žrtve tuđe okrutnosti. U današnjem evanđelju kaže: „Ako te netko udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi.“ No, kada ga je sluga velikog svećenika udario, nije okrenuo drugi obraz, nego ga je upitao zašto ga udara. Isus ne traži pasivnost, već prekid spirale nasilja. Ne želi da budemo robovi vlastitog ega i nagona za dominacijom, već da imamo snagu ne biti uvijek prvi, ne biti uvijek pobjednici po mjerilima ovoga svijeta.

Ne uviđamo li kako bi nam i u našem društvu dobro došao pogled na prošlost koji se neće bazirati samo na narativu trijumfalizma i herojstva, već će priznavati rane i poraze, te se okrenuti i „našima“ i „njihovima“ koji trpe zbog prošlih događaja? Ne bi li nam i sadašnjost bila sretnija ukoliko bismo odustali od apsolutnosti kategorija „pobjednik“ i „gubitnik“, te poticali sebe i druge da se oslobodimo frustracija koje smo si nanijeli: „malena nebitna zemlja“, „pobjednici u ratu, gubitnici u miru“, „Balkan kao usud“… Budućnost bi bila svjetlija kada bi polazili od toga da je moj sretan život uvjetovan sretnim životom moga susjeda i kada bismo svoju ljestvicu vrijednosti promislili u duhu empatije i zajedničkog dobra.

Zadaća vjernika je biti svjedokom Božje milosti. Ljubav koju smo primili od Boga, besplatnu i nezasluženu, jest ona koja nas osposobljava da budemo drukčiji. Kršćanski moral nije sustav zabrana, nije popis pravila, nego poziv na nasljedovanje Krista – na ljubav koja nije sentimentalna, nego djelotvorna i konkretna, napose onda kada je to zahtjevno. Biti Isusov učenik znači ići onkraj nagona, onkraj mržnje, i djelovati iz snage koja dolazi iznutra. Umjesto želje za osvetom, umjesto tihe gorčine u srcu i ljutnje koja nas izjeda, pozvani smo na nešto veće. Napose teška vremena trebaju svjedoke ljubavi koja nije od ovoga svijeta, ali može preobraziti svijet.

Valja stoga moliti da nam Gospodin podari snagu da živimo ovu poruku evanđelja. Molitva vodi susretu s Gospodinom, a taj susret ispunjava ljubavlju i tek smo tada sposobni tu ljubav darivati. Tada ćemo moći graditi mostove tamo gdje su drugi podigli zidove, u svijetu podijeljenom mržnjom biti svjedoci oprosta i preobrazbe koju susret s Bogom donosi. Ulazeći u Božji život, jačajući svoju vjeru, ulazimo u život ljubavi i bratstva. Shvaćajući svoju veličinu u Bogu odričemo se tričarija egoizma i sebeljublja, i postajemo sposobni istinski ljubiti kako to Krist od nas traži.

Isus Boga predstavlja dobrim Ocem, pa je usporedba s ljudskim roditeljstvom redovito korisna za dublje razumijevanje njegova nauka. Majka nosi u svojoj utrobi dijete i ljubi ga bez da tu ljubav uvjetuje djetetovom ljepotom, inteligencijom ili sposobnostima. Roditelji kada dobiju dijete mijenjaju svoje životne prioritete, spremni su na žrtvu bez računanja da će od toga imati koristi. Djetetu se oprašta i uvijek daje nova prilika, a pritom se nadilazi logika zasluga i pravednosti. Vjernička bi uzrečica, dakle, trebala biti „I oni su nečija djeca“, a temeljna usmjerenost širenje svog blagonaklonog pogleda na cjelokupnu ljudsku obitelj.

Stanko Perica