Ivan Krstitelj | Prorok kao znak

Lk 1, 57-66.80: Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Ivan Krstitelj je bio znak svojim suvremenicima još prije nego se rodio. Luka u današnjem evanđelju kaže da je strah obuzeo susjede Elizabete i Zaharije, ali očito strah Božji, a ne paralizirajući strah, jer su po svom kraju razglašavali neobične okolnosti vezane uz Ivana. I kasnije će Ivan na sebe skretati pažnju, izazivati strah, otpor i agresiju, ali i divljenje, nasljedovanje i obraćenje. Odjeven u haljinu od oštre devine dlake, opasan kožnatim pojasom, hraneći se skakavcima i divljim medom (Mk 1,6), morao je biti šokantan za one u mekušastim haljinama, sjajnoj odjeći i kraljevskoj raskoši (Lk 7,25). Sposoban, rječit, u najboljim godinama, a prepušten čudnim idealima koje mu uništavaju zdravlje i izvrgavaju ga ruglu, morao je izazvati reakcije veće od pokoje podignute obrve.

Ivan ne odlazi u pustinju kako bi se odijelio od svijeta. Nije mu cilj pokazati se većim i pametnijim. Ne želi poput Njegoša poručiti “Pučina je stoka jedna grdna”, premda je zasigurno imao razloga to misliti. Naprotiv, on poziva ljude k sebi u pustinju, želi ih odvojiti od njihove zone komfora, ukazati im na drugačije vrijednosti. Vodi trajnu duhovnu obnovu, i uspijeva privući znatiželjnike, ali i poklonike i učenike. No, nije samo “pastoralac”, društveno je aktivan i želi razobličiti lažni moral vladajućih struktura. Zasigurno je bio svjestan koliko je opasno prozivati kralja Heroda, ali se ne ustručava to učiniti. Svojim životom preteča je Kristove muke, njegov stil već unaprijed “propovijeda Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost” (1Kor 1,23-24).

Takvi proroci, nazvani i jurodivi, svete lude, oduvijek su bili pratitelji kršćanstva, a prije i židovstva. Živeći na marginama društva, bili su čuvari i korektori istinske religioznosti. Štitili su je od preuzetnosti, čuvali da se ne osili, gazili su konvencije kako bi prokazali lažne kompromise i trulež materijalizma i egoizma. Metoda kojom su se služili je jednostavna: pokazati veličinu u jednostavnosti i poniženju, posramiti promatrača tako da mu proradi grižnja savjesti, djelovati nerazumno kako bi se pokazala još veća nerazumnost prividno mudrih. Jurodiv ne treba puno objašnjavati, njegovi su životni uvjeti izjava, njegov je socijalni status propovijed, njegovo je trpljenje prorokovanje, njegova askeza svjedoči snagu Božje nemoći.

Birokratizacija kršćanstva, koja je njegovim službenicima donijela materijalnu sigurnost, a vjeru reducirala na sakramentalistiku, snažno se opire toj proročkoj noti. Danas su najglasniji relativisti koji se ničemu ne žele posvetiti i fundamentalisti koji žele religiju zatvaranja i zabrana. Oboje su zapravo zloguki anti-proroci jednostranih nazora. Jurodivi su se znali narugati i jednima i drugima, prvima pokazujući kroz askezu snagu volje koja izgrađuje svetost, a drugima ukazujući na nemoral i licemjerje njih samih. One koji danas bježe od ambijenta Crkve i zajednice valjalo bi podsjetiti da je kritika koja ništa ne košta zapravo pljuckanje, bagateliziranje onoga što ne poznaju. Jednako bi tako one današnje kršćane koji se uvijek osjećaju progonjenima valjalo podsjetiti kako su proroci molili i tražili da budu zaista progonjeni. Koliko li su nam danas potrebni jurodivi poput Ivana Krstitelja!

U doba stalnih kriza, neizvjesnosti i malodušja, valja nam se prisjetiti njegove temeljne poruke, a to je krštenje. Ono se temeljilo na obraćenju, a to je priznanje vlastite slabosti i nemoći. Krštenje nije vodilo k sjedinjenju s nekim božanstvom, nije rezultiralo usponom u društvenoj hijerarhiji, već je zahtijevalo drukčiji pogled na svijet, odmak od sebeljublja i život u poniznosti i jednostavnosti. Kasnije će Kristov život postati konkretizacija života krštenika: “Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste” (Gal 3,27). Dakle, nismo se zaodjenuli u Peruna ili Pana koji bi nam osigurali plodan i bezbrižan život, već u Krista koji je svoj život dao da drugi budu slobodni i ostvareni.

Zašto smo onda mi kršćani toliko opterećeni pozicijama moći i vlasti? Zašto smo navezani na bogatstvo, težimo bezbrižnosti i samodostatnosti? Iz kojeg razloga smo toliko fokusirani na ideološke neprijatelje, koje želimo poraziti i poniziti? Ne znamo li da je naš Bog na križu, a ne na prijestolju nekog panteona? Zašto nam uzor nije Isusov životni stil, koji je bio potpuno darivanje samog sebe kako bi druge obogatio? Mi smo pak danas razdvojili vjeru od osjećaja za pravdu. Religija nam služi da bi nas distancirala od drugačijih, umirila savjest spram onih koji su potrebni naše pomoći. Ima li u nama uopće vjere u Boga i njegovu svemoć, ili smo se povukli u svoje male utvrde koje neprestano učvršćujemo i branimo? Je li Riječ Božja, premda oštrija dvosjekla mača (Heb 4,12), još dovoljno oštra da nas odijeli od našeg egoizma?

Stanko Perica, polis.ba