Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XII. nedjelja kroz godinu | Prijeđimo prijeko
U svakom od nas postoje dvije obale, ona dobra i ona zla. U svakom od nas postoje lijepi i vedri dani, bogati svjetlom, radošću, planiranjem. S druge strane dođu i mračni dani, tjeskobne noći u kojima ima mjesta samo za očaj, poraz i samoću. U takvim trenutcima potrebno je da nam netko šapne: „Prijeđimo prijeko“. Prijeđimo, znači, neću te pustiti sama, idem s tobom, želim ti praviti društvo
Vjerujem da svatko od nas barem ponekad sanja jedan bolji svijet, čak štoviše čini sve da taj bolji svijet, barem u vlastitom krugu kretanja, pokušava stvoriti. I stvarajući nailazi na prepreke, na olujne valove. Današnja misna čitanja pozivaju nas da dublje razmišljamo o toj dihotomiji.
U prvom čitanju iz Knjige o Jobu možemo izvući zaključak da Bog vlada nad svim stvorenim, čak i nad morskim silama. U trenutku kada Job zaziva i moli Boga da mu odgovori zašto tolika patnja Bog jednostavno šuti, ali onog istog trenutka kada je Job ušutio i povukao se u tišinu, kada je postao docibilis, poučljiv, Bog mu se javlja. Bog zapravo pokazuje Jobu kako on ima potpunu vlast nad morem i morskim valovima, a u Starom zavjetu more je simbol u kojem apsolutnu vlast imaju nepoznate zastrašujuće sile i bića. Veličina svakog mora čovjeka čini malenim, a dubina mora i snaga valova pokazuju kako more predstavlja smrtnu opasnost. I Bog upravo svoju moć pokazuje nad morem i njegovim valovima kako bi nama ljudima bilo jasnije zahvaljivati nad dobročinstvima koja Bog čini zbog čovjeka.
Upravo na takvom nemirnom moru su se našli preplašeni učenici s Isusom koji mirno spava. Zasigurno su učenici bili jako preplašeni vidjevši kako Isus spava, u strahu su razmišljali kako je njihovom životu došao kraj. Svaki i naš život plovidba je nekim nemirnim morem, morem punim iznenađenja i nepredvidivosti. Netko je negdje lijepo rekao kako ni jedan brod nije sagrađen u brodogradilištu kako bi bio usidren u neku mirnu luku iako su u lukama brodovi najsigurniji, nego su naprotiv sagrađeni da plove morem, odupiru se valovima i hrabro stoje na pučini i bore se sa silnim vjetrovima i uzburkanim valovima.
Isus nam u današnjem evanđelju poziva da se otisnemo na pučinu, u nemirno more i „prijeđemo prijeko“. Prijeđemo na drugu obalu. To je svojevrsni poziv upućen svakom čovjeku da uvijek postoji mogućnost prijeći na drugu obalu. U svakom od nas postoje dvije obale, ona dobra i ona zla. U svakom od nas postoje lijepi i vedri dani, bogati svjetlom, radošću, planiranjem. S druge strane dođu i mračni dani, tjeskobne noći u kojima ima mjesta samo za očaj, poraz i samoću. U takvim trenutcima potrebno je da nam netko šapne: „Prijeđimo prijeko“. Prijeđimo, znači, neću te pustiti sama, idem s tobom, želim ti praviti društvo.
Između te dvije obale nalazi se snažna oluja. Oluja kroz koju treba proći svojevrsno je čišćenje, katarza. Zato je Isusov put opasan put, put koji uvijek podrazumijeva prolaske kroz oluje. Upravo je to jedan od ključnih problema današnjih Isusovih učenika. Iako čak i dobro detektiramo i vidimo svo zlo naših života i želimo doći istinski do druge obale, to činimo pokušavajući zaobići oluju. Oluja je, zapravo, jedini put kršćanskog života. Jedina prilika po kojoj možemo postati bolji ljudi. Bog nas ne želi osloboditi oluje, nego iz oluje. Želi da uđe zajedno s nama tamo gdje mislimo da je sve gotovo, tamo gdje smo druge zauvijek prekrižili, tamo gdje ni sebi sami ne možemo oprostiti, želi ući u oluju našega života i iz nje nas izvući.
I na koncu, možemo se zapitati jesmo li uspjeli prijeći prijeko, jesmo li stigli na dobru obalu, jesmo li promijenili svoj život? Važno je ne umisliti sebi kako se nalazim na pravoj, dobroj obali, nego iznova, svakodnevno ploviti, preispitivati sebe i svoj život, posebno svoje odnose s drugima. Današnje vrijeme potrebno je takvih ljudi, muškaraca i žena, koji će s Isusom iznova ploviti, i ovaj svijet učiniti boljim i ljepšim za sve nas.
Ivan Pilić