Hans-Peter Grosshans za Polis.ba: Središnjost crkve je sinodalnost

Hans-Peter Grosshans profesor je sustavne teologije i ravnatelj Instituta za ekumensku teologiju na Evangeličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Münsteru. Potpredsjednik je Europske akademije za religiju (EuARe), jedan od potpredsjednika Europskog društva za filozofiju religije i član ekumenskog odbora Zajednice Protestantskih crkava Europe. Među brojnim djelima objavio je i knjigu o ekleziologiji pod naslovom Die Kirche – irdischer Raum der Wahrheit des Evangeliums (2003.). Za Polis.ba, s Grosshansom je razgovarao Mario Trifunović.

***

Gospodine Grosshans, razgovor vodimo dok traju Mediteranski teološki susreti na kojima ste i Vi, evangelički teolog, predavač. Ovaj događaj je ekumenskog karaktera, na njemu se stvaraju uvjeti za ozbiljne rasprave o crkvenim, društvenim i kulturnim temama. Kako Vi ocjenjujete ovaj susret? Koliko su uopće ovakvi susreti važni?

Smatram iznimno važnima ovakve međukonfesionalne susrete, kada se susreću teolozi i studenti teologije različitih kršćanskih crkava. U prošlosti je teologija često sebe doživljavala kao neku vrstu „ideološkog odjela“ za određenu denominaciju i radila je samo na vlastitoj tradiciji. Danas živimo u doba globalizacije, imamo pristup informacijama i važno je da ih koristimo za bolje razumijevanje naše kršćanske vjere, a moglo bi se i reći Božjeg hoda s ​​nama ljudima. Zapravo, već u prošlom, 20. stoljeću, koje bi se moglo nazvati stoljećem ekumenizma, vidjeli smo da su Božji putovi s ljudima mnogostruki. Kontekstualno su, da tako kažem, različiti i geografski i kulturološki, ovisno o uvjetima. Razvili su se različiti oblici zajednica, ali i različita učenja i prakse koji odgovaraju kulturi u kojoj se crkva nalazila. Stoga je vrlo važno da tu različitost danas percipiramo u pozitivnom smislu. Na ovom susretu ovdje ćete naći vrlo predane, optimistične mlade ljude koji su znatiželjni. Oni imaju dinamiku duha i znatiželju da otkriju što se nalazi u drugim crkvama.

Ovim mediteranskim područjem prolaze brojni migranti. To je jedno od aktualnijih pitanja današnjice. Kako se s njim suočavaju kršćanske crkve?

Kršćanske crkve svih denominacija nastoje biti korisne. Vjerujem da su sve crkve, bilo da su pravoslavne, katoličke ili evangeličke, dosta angažirane, možda su i najpredaniji dijelovi našeg društva kada su u pitanju migranti. U tome prepoznajemo biblijske motive, primjerice Abrahamov izlazak iz domovine, zatim priču o izlasku iz Egipta, životu u tuđini i Isusovom bijegu dok je bio maleno dijete. Sve ove priče stvorile su visoku osjetljivost među kršćanima da pomažu, prihvaćaju i prepoznaju one koji su prisiljeni na bijeg. Ipak, koliko god ističem činjenicu da Evangelička crkva, ali i druge crkve, daju potporu migrantima putem svojih organizacija, nisam siguran doživljavaju li migrante doista kao subjekte vjere. Često su oni „samo“ objekti karitativne pomoći, ali ne i subjekti sa svojom duhovnom biografijom. Kada bih morao bježati ili živjeti u ovom stanju „prijelaza“, to bi vrijeme za mene bilo intenzivno vrijeme molitve. Zato što je migrantu svaki dan neizvjestan. Važno je imati u vidu pitanje za kršćanske crkve: razgovaramo li s njima o njihovim duhovnim iskustvima, o njihovim molitvama, o njihovim nadama? I prihvaćamo li to? Iz toga s jedne strane izvlačim prepoznavanje vjerskih identiteta, ali s druge strane pored ostalog i poziv na dolazak u kršćanske crkve. Vjerujem da je posebno ova tema često zanemarena u kršćanskim crkvama.

Kada ste istaknuli misao da drugi dođu vidjeti „naše“, pada mi na pamet priča o Mare Jonio, brodu humanitarne udruge Mediterranea s kojim su otkrili pokvareni čamac s 30 migranata između Sicilije i Libije, u svibnju 2019. godine. Bio je nazočan i mladi svećenik Mattia Ferrari. Na pitanje koliko ih je obratio, kazao je samo da su ga upravo ti ljudi evangelizirali. Na kršćanskom bogoslužju u nedjelju, kaže on, okupili su se svi: ne samo kršćani, nego i ateisti, agnostici i muslimani. Može li zajedništvo biti poticaj i poziv?

Da, jer ne možete nikoga prisiliti na nazočnost u kršćanskom bogoslužju, dakle ne možete više napraviti od toga da pozovete ljude da dođu i vide.

Ali je ovdje očito zajedništvo bio dovoljan poziv…

Točno. Na primjer u mojoj domovini u Njemačkoj kada se ljudi iz drugih konteksta pridruže crkvenim zajednicama, to stvara dinamiku. Oni također donose sa sobom vlastita duhovna iskustva, dakle sve ono što su doživjeli i proživjeli. Kada se vodi računa o tome što takva pluralnost može donijeti jednoj zajednici, uviđa se kako to može biti vrlo vrijedno za crkve u Njemačkoj, ali i u drugim zemljama. Zanimljivo je i to da ljudi iz Afrike ili s Bliskog istoka – da se slobodno izrazim – misle da je Europa duboko kršćanski prostor, ali mi koji živimo u Europi to više ne mislimo. Smatramo da smo nemilosrdno sekularizirani, ostalo je samo nekoliko religioznih fanatika… Promatrajući izvana, to je kršćanski kontinent. Onda ljudi dođu i shvate da njihova vjerska iskustva nikoga ne zanimaju. Karitativna pomoć, obrazovanje – sve je to lijepo i dobro, ali vjerskog gotovo da nema. Nema baš ni nekih ponuda po tom pitanju.

Često spominjana tema ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta je – sinodalnost crkve. U Katoličkoj crkvi ta je tema trenutno najzastupljenija. Govori se o crkvi koja je sinodalna i koja sluša. Kakvo je stanje u Evangeličkoj crkvi? Kako tamo funkcionira sinodalnost?

U Njemačkoj su sinode, s prestankom državne crkve nakon Prvoga svjetskog rata 1918. godine, postale nositelji crkvene vlasti. Sinode su u to vrijeme još uvijek pretežno bile sastavljene od većinom muških teologa i manjine laika. To se onda promijenilo tijekom sljedećih desetljeća, tako da danas Sinode čine dvije trećine do dvije četvrtine laika… tj. može biti i teologa poput mene, ali uglavnom su to laici koji nisu zaposleni u Crkvi.

Znači li to da je zaista uključen širi krug vjernika?

Malo ću pojednostaviti: uključeni su oni koji nisu zaposleni u Crkvi, radi se dakle o širem krugu vjernika, o laicima. Ipak teološka kompetencija treba imati mjesto u Sinodi, ali ne kao većina. I takav je koncept prevladao u njemačkim crkvama, bilo da su luteranske ili reformirane. Sinode zauzimaju središnje mjesto u reformiranoj tradiciji, ali iz te dominacije rezultira upravljanje, vodstvo crkve. Luteranske crkve uspostavile su kasnije podjelu vlasti. Sve u svemu se sada može reći da je ovo načelo, sinode kao stvarna odlučujuća tijela, prevladalo u drugim crkvama u Europi, kako reformiranim tako i luteranskim. Kao što je već spomenuto, u njima uglavnom sudjeluje širi krug vjernika. To se može, kako sam već istaknuo, vidjeti diljem svijeta, gdje su npr. Luteranske crkve uspostavile podjelu vlasti u svojim ustavima, a laici čine veliki dio njihovih sinoda.

Laici tada mogu prenijeti vlastita iskustva u crkveni kontekst, što je svakako dragocjeno, zar ne?

Svakako. Član sam sinode u Westfaliji, kao predstavnik Evangeličkog teološkog fakulteta Sveučilišta u Münsteru. Uspjeli smo odgoditi jednu odluku crkvenog vrha, a radi se o zatvaranju studentskog doma. Može se kazati da oni koji su zaposleni u Crkvi slijede nekakvu unutarcrkvenu logiku, što se može vidjeti u raspravama. Takve poput mene to uopće ne zanima. Mi postavljamo kritička pitanja, npr. koji su im interesi ili zašto ukidaju neke projekte.

Postoji dakle ravnoteža između laika i teologa?

Kada je riječ o ovoj konkretnoj odluci oko studentskog doma, velika većina sinode bila je za odgađanje ove odluke koju je donijela crkvena uprava.

Sinoda onda doista donosi obvezujuće odluke?

Da, to su obvezujuće odluke. Sinoda je najviši organ i kad crkvena uprava, koja također ima svoje interese kao recimo štednju u ovom kontekstu, donosi neke odluke, onda ih mora obrazložiti. A ako nisu uvjerljivi, sinoda može narediti reviziju. U pogledu Katoličke crkve to u neku ruku želi sinodalni put – podjelu moći, vlasti, da laici više sudjeluju u odlukama.

Problem je što se katolički biskupi nisu obvezali na obvezujuću provedbu tih odluka.

Znakovito, to je bilo tradicionalno u Luteranskoj crkvi ranijih vremena. Kasnije, kada su većinu činili laici, sinode su sazvale promjenu crkvenog ustava. Biskupi i crkvena vijeća više nisu imali pravo glasa na sinodi. Smjeli su još govoriti i uključiti se u raspravu, biskup naravno može slobodno govoriti, kao i crkveni vijećnici zbog stručnosti, ali ne više kao nekoć. Naravno da bi biskupi u Katoličkoj crkvi morali težiti tome da se odreknu moći kako bi crkvenu vlast predali laicima. No, skeptičan sam glede toga.

Konačno, lani su svojevoljno istupili 500.000 vjernika iz Katoličke, a 300.000 iz Evangeličke crkve. Dio konzervativne struje u Hrvatskoj smatra da je ovaj egzodus posljedica sve većeg otvaranja Crkve pitanjima i promjenama. Koji su pravi razlozi masovnog egzodusa?

Dugogodišnje iskustvo je da kad Katolička crkva ima problem u javnosti, Evangelička crkva također bilježi sve veći ispis vjernika. U obje crkve ima onih članova koji nisu aktivni ili dovoljno posvećeni, koji ne sudjeluju u životu Crkve. Onda neki jednostavno budu motivirani okolnostima za napuštanje Crkve, kao što je skandal zlostavljanje u Katoličkoj crkvi. Ako dakle Katolička crkva ima taj problem, tada i evangelički kršćani to uzimaju kao opravdane okolnosti za odlazak. Postoji stav kako je to sve zapravo „jedna Crkva“.

Razlozi znaju često biti i financijske prirode. Njemačke crkve imaju fiksni doprinos koji ovisi o prihodu – to može biti velika svota za one koji dobro zarađuju. Stoga financijski razlozi također igraju jednu od uloga. Nadalje je zanimljivo da je u ranijim vremenima odlazilo više protestanata nego katolika. U Katoličkoj crkvi je povezanost ipak jača s crkvenom zajednicom. Međutim, ove godine se s izlaskom vjernika pokazalo drugačije, jer je više katolika istupilo iz Crkve. No, Evangelička crkva na kraju trpi što Katolička crkva nije dosljedna u suočavanju sa skandalom zlostavljanja, što predstavlja veliki problem. Naprosto se loše upravlja.

Nema dakle prijelaza iz jedne crkve u drugu, nego se posve napušta institucionalno religijsko pripadanje?  

Da, rekao bih nešto ekumenski: vjernici koji napuste Katoličku crkvu ne prelaze u druge crkve, pa tako ni u Protestantsku crkvu, što bi zapravo bilo moguće. Ali u određenoj mjeri tu vidim i antiekumenski stav Rima. U katoličkom kontekstu druge crkve poput protestantskih uopće nemaju status „crkve“. Zbog toga vjernici ne prelaze u recimo Evangeličku crkvu, nego se radije potpuno ispišu.

Hvala vam što ste razgovarali za portal Polis.ba.

Hvala Vama.

---

Razgovarao: Mario Trifunović

---