Intervju s bibličarom fra Stipom Kljajićem: Od Biblije je čudesniji samo njezin Bog!

Stipo Kljajić (Ljubatovići, 1980), član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Docent je na Katedri Svetog pisma Starog zavjeta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i gost predavač na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Kao gost predavač predavao je i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

***

U intervjuu za Polis, prof. Kljajić odgovara na pitanja o značenju Biblije za život vjernika kršćana, o tomu je li biblijskom tekstu prvotna nakana da prenese istinu vjere ili povijesnu informaciju, o tumačenju i recepciji Biblije u Crkvi i među kršćanima… Također su dotaknuta pitanja vezana za Božić i značenje najradosnijeg kršćanskog blagdana.

***

Možemo li biti vjernici bez svete knjige? Jesu li kršćani vjernici knjige? Što će nama kršćanima Biblija?

Premda sve religije imaju svoju svetu knjigu ili svete knjige, budući da ih na primjer hinduizam ima ne jednu nego nekoliko, ipak mislim da se teoretski može biti vjernik i bez svete knjige (svetih knjiga). Kažem teoretski, jer nisam siguran koliko bi to bilo izvodivo u praksi, odnosno u vjerničkom životu. Bilo bi zacijelo teže nego što je to sa svetim knjigama – a i ovako je prilično teško ako se uistinu nastoji živjeti vjernički – jer vjernici u svojim svetim knjigama iščitavaju Božju volju, smatraju ih uputama koje život znače. Kršćani svoju svetu knjigu smatraju Božjim riječima i Boga vide kao glavnog autora cijelog Svetog pisma: Bog nije svojom rukom napisao ni jedno slovce u Bibliji, ali ništa u Bibliji nije napisano bez božanskog nadahnuća. Ona je za njih knjiga zapisane Objave, zapisane vjere: nikakva kronika, odnosno historiografija.

Ipak, kršćani nisu vjernici knjige u smislu u kojem su to, na primjer, druge dvije abrahamske religije, židovstvo i islam. Biblija je za kršćane, kako rekoh, jedna od najvažnijih stvarnosti, no u središtu kršćanstva ipak ne stoji Biblija nego osoba i događaj: osoba je Isus Krist, a događaj njegova muka, smrt i uskrsnuće. Moglo bi se, dakle, prije govoriti o kršćanstvu kao religiji osobe, nego religiji knjige. Otvoreno je pitanje što bi se o toj osobi i događaju, Isusu i njegovoj smrti i uskrsnuću, znalo da nije Biblije, no to i dalje ne mijenja poredak važnoga i važnijega.

Na koncu, odgovor na pitanje što će nama kršćanima Biblija, mogao bi se, čini mi se, s onu stranu pretenzija na iscrpnost i sveobuhvatnost, formulirati na sljedeći način: kršćanima je Biblija sveta jer sadrži Božje riječi o njemu samome, o čovjeku i njihovom međuodnosu; ona nije recept vjere, nikakav vjerski kuhar, ali je kršćanima u njoj sa za njih najviše moguće instance objavljeno ne samo tko su i što su i oni i njihov Bog – pri čemu se i dalje ne iscrpljuje tajnovitost, tj. otajstvenost ni čovjeka a pogotovo ne Boga – nego i to što od njih Bog traži, odnosno očekuje; Biblija je, ukratko, duhovna hrana, u njoj su sadržane temeljne istine kršćanske vjere, riječi koje postaju Riječi ako se životom žive, tj. ostvaruju. Biblija, na koncu, zapravo i ne govori o biblijskim likovima, nego o nama, jer su zbog nas i zapisane pripovijesti o, na primjer, Abrahamu, Sari, Abšalomu, Ruti, Zakeju, Nikodemu – de te fabula narratur, odnosno o tebi se pripovijeda, govori.

Kada biblijski tekst izvještava o jednom događaju, jesu li njegovom autoru (redaktoru) bile važnije povijesne informacije ili da prenese istinu vjere?

I piscima i redaktorima biblijskih tekstova prvenstvena namjera nije bilježenje ili prenošenje povijesnih informacija nego posredovanje istina vjere. Biblijsko informiranje za cilj gotovo uvijek ima ispovijedanje vjere i vjersko educiranje. Pojednostavljeno govoreći, biblijska povijest je poučnog karaktera: pripovijedaju se događaji iz prošlosti da bi se imalo dobru sadašnjost i bolju budućnost. Iz tog se razloga biblijski pisci uopće ne libe zapisivati i neslavne pa i sramne događaje iz prošlosti svoga naroda i svojih suvjernika, jer njima žele upozoriti svoje suvremenike i buduća pokoljenja da im povijest vjere doista bude učiteljica života, da ne ponavljaju njihove/iste grijehe i greške. Činjenica da se u Bibliji iz knjige u knjigu ponavljaju opisi istih ili sličnih grijeha i naroda i pojedinaca potvrđuje poslovičnu činjenicu da je prošlost rijetko kad zaista učiteljica života.

S druge strane, za biblijske pisce i kasnije prerađivače povijest kao takva je itekako važna, jasno ne u suvremenom strogo znanstvenom smislu – ako je povijest uopće i danas takva. Iza povijesnih pa i mitoloških opisa nalaze se stvarni događaji, a ne gola fikcija. Na primjer, posve je razumljivo da se izraelsko osvajanje Jerihona koje označava početak ulaska u Obećanu zemlju nije do u tančine dogodio onako kako je u Bibliji opisano, naprotiv, odigralo se po svemu sudeći znatno drukčije, no to i nije bila namjera autora ovoga teksta. Njemu je bilo važno naglasiti dvije činjenice: da su Izraelci doista osvojili Jerihon (a jesu) i da se to odigralo protivno ljudskom očekivanju (malena vojska osvaja jedan od najutvrđenijih gradova), otuda odabir smiješno malenog broja vojnika ili čudesne, poslije nazvane jerihonske trube – sve da se pokaže kako je Jerihon osvojen Božjom, a ne izraelskom zaslugom.

“Vrlo često dolazi do neispravnih pa i posve pogrešnih biblijskih tumačenja prvenstveno zbog toga što se zanemaruju povijesni kontekst i činjenica da se vjera razvijala, rasla iz knjige u knjigu i da se, u konačnici, Bog objavljuje postupno.”

Ili možda Vašim čitateljima poznatiji povijesni događaj: raspeće Isusa Krista. Isus je povijesni lik i njegovo je razapinjanje na križ povijesni događaj, no sam način kako se to dogodilo nije u samoj žiži zanimanja pisaca Isusove muke i smrti: njima je, na primjer, dovoljno da okvirno istaknu da je Isus na križu izdahnuo o šestoj uri, a sada je li to bilo točno u tri sata ili u tri sata i dvadeset i osam minuta za njih je prilično ako ne i posve nebitno. Bit će, nažalost, bitno mnogim njihovim tumačima koji preskaču bit i smisao, istinu vjere, i slijepo se drže napisanoga, koji, slikovito govoreći, traže crnu mačku u tamnoj sobi i onda kada ona nije tu.

Biblija je, kako joj samo ime kaže, poput biblioteke, zbirka kraćih i dužih spisa, različitih knjiga koje su nastajale u dugom povijesnom razdoblju i koje su pisane u različitim književnim formama. Koliko je vremena pisana Biblija?

Biblija je pisana u vremenskom razdoblju od približno tisuću godina. Premda je to donekle općepoznata informacija, ipak valja reći da nisu ljudi svjesno sjedili i pisali Bibliju tijekom tisuću godina. Ona je knjiga, točnije zbirka knjiga, koje su nastajale kroz približno tisuću godina, a onda su jednom skupljene na jedno mjesto, u Kanon i službeno proglašene svetima, mjerodavnima, odnosno, u našem slučaju, katoličkim Kanonom, katoličkom Biblijom.

Svijest o povijesnoj pozadini biblijskih knjiga, o, tako ću je nazvati, biblijskoj postupnosti, čini mi se danas osobito važnom. Važnom zato što se danas nerijetko zanemaruje pa i posve preskače povijesni kontekst koji je bitno utkan u svaku biblijsku knjigu i nezaobilazan u njezinom ispravnom razumijevanju. Kažem ispravnom, jer vrlo često dolazi do neispravnih pa i posve pogrešnih biblijskih tumačenja prvenstveno zbog toga što se zanemaruju povijesni kontekst i činjenica da se vjera razvijala, rasla iz knjige u knjigu i da se, u konačnici, Bog objavljuje postupno. Kao nekakav protuargument ponekad čujem da je povijesni kontekst nebitan jer Duh puše kako hoće – ne kažem da ne puše, no zašto ne bi, slikovito govoreći, puhao upravo kroz povijesni kontekst – da ne ulazim dublje u nebuloznost ovakvih i sličnih opravdavanja vlastite lijenosti i baratanja s Božjom riječju? Svaki je pisac pisac svoga vremena i da bi se razumjelo napisano valja nastojati što bolje „razumjeti“ pisca, a to jednostavno nije moguće bez sagledavanja i razumijevanja povijesno-društvenog konteksta u kojem je živio.

Osim što je u Bibliji opisan odnos Boga i njegovog naroda, ne pruža li nam mogućnost da preko nje stupimo i u svijet drevnih civilizacija, da preko nje otkrijemo dušu čovjeka koji je nekada davno, poput nas danas, čeznuo za smislom i puninom postojanja, za Bogom? Kroz Bibliju upoznajemo i čovjeka i Boga koji mu se objavljuje?

Da, Biblija je neosporno veoma dobar i nadasve relevantan izvor za upoznavanje drevnih svjetova i civilizacija: ne samo Staroga Izraela, nego i mezopotamijskih, egipatskih, asirskih, babilonskih, perzijskih, helenističkih, rimskih i inih kultura, vjera i civilizacija. Ne čudi stoga da su se Biblijom bavili i bave i istraživači u najširem smislu riječi, koji joj ne pristupaju kao svetoj knjizi nego kao vrelu svoga područja istraživanja: od arheologa i etnologa, preko povjesničara i sociologa, pa sve do lingvista i antropologa – da navedemo samo neke. Biblija je, dakle, za njihova istraživanje dokument prvoga reda, razumljivo nikako jedini, još manje jedini mjerodavni, no ipak veoma vrijedan dokument.

“Biblija nam doista otkriva – nikada u potpunosti – i sliku čovjeka i sliku Boga, ona je (pre)puna primjera što je čovjek i kakav sve može biti, i u pozitivnom i u negativnom smislu, i daje nam naslutiti što se to krije iza Tajne koju nazivamo riječju Bog.”

Točno je, nadalje, da se preko Biblije može dosta dobro, kako kažete, otkriti čovjekova duša, odnosno njegova čežnja za smislom i ostvarenošću, u konačnici za Bogom. Biblija je svjedočanstvo čovjekove, u svim vremenima i na svim prostorima, potrage za srećom, njegove malenosti u odnosu na kozmičku stvarnost koja ga okružuje i na Božju transcendentnost, ali i njegove veličine da, barem nekada, pobijedi lošega sebe, da oprosti neoprostivo – što ga čini bogolikim. Biblija nam doista otkriva – nikada u potpunosti – i sliku čovjeka i sliku Boga, ona je (pre)puna primjera što je čovjek i kakav sve može biti, i u pozitivnom i u negativnom smislu, i daje nam naslutiti što se to krije iza Tajne koju nazivamo riječju Bog. Ona obiluje nadasve primjerima – koje bi uistinu trebalo razumijevati samo kao primjere – bogotragača, tražitelja smisla, ostvarenijeg života i Boga koji ne odustaje od svojih stvorenja i onda kada ga traže na sasvim pogrešnim mjestima, kada mu, ponekad posve svjesno, okreću leđa i bježe od njega, kada mu, premda su Božja stvorenja, otkazuju ne samo poslušnost nego mu niječu i bilo kakve ingerencije nad sobom. Biblija je, već samo iz tih aspekata, uistinu čudesna; od nje je čudesniji samo njezin Bog!

Ima nekih župa i zajednica u kojima se za neko kraće vrijeme, danonoćno, čita cijela Biblija. Čita li se tako Biblija i uči li se ona napamet?

Koliko sam upoznat takva je praksa kod nas novijega datuma, no, polako uzima maha. O tome svjedoči i učestalost pitanja što ja, kao bibličar, mislim o tome.

Svjestan da nitko ne polaže isključivo pravo na Bibliju, zvao se on i bibličarem, nastojim razumjeti osobe koje drže do Biblije i nastoje ju, kao neiscrpno Božje blago, približiti, propagirati drugima, bilo kao organizatori bilo kao sudionici danonoćnog čitanja Biblije, no dvojim, veoma dvojim, o ispravnosti takvog načina. Osnovno pitanje glasi: Što se želi postići neprestanim čitanjem, odnosno koji je smisao pročitane Biblije? Samo da se pročita? Ako je to, onda je Biblija, i ne htijući, izjednačena s Aladinovom svjetiljkom: protrljana, odnosno pročitana nečim će (u)roditi. Neće, jer nije smisao Biblije da se pročita, nego čita: čita, iščitava i živi. Ne osporavajući, dakle, dobre namjere takvih čitača Biblije, opasnost da se Božju riječ shvati magijskom nije nimalo zanemariva. Na koncu, kakav je smisao neprekidnog čitanja, osim eventualno takmičenja u tome za koliko će se pročitati i koliko će čitača i čitačica biti?

Slično je i s učenjem napamet biblijskih mjesta koje najčešće služi samo tome da se drugima demonstrira vjerska potkovanost ili, nikako na posljednjem mjestu, da se Božjim riječima otvori rafalna paljba na druge. Takvom pristupu treba stalno dozivati u pamet da, svetopisamski govoreći, i đavao poznaje Bibliju i da je ne samo važno što se čita nego itekako kako se čita. O tome veoma poučno govori Isus u odgovoru na iskušavačko zakonoznančevo pitanje koja je zapovijed najveća u Zakonu, kada on pita zlonamjernog pitaoca: Što u Zakonu piše, kako čitaš? (Lk 10,26). Ne pita ga što piše, što čita, nego kako čita, kako razumijeva napisano. Samo poznavanje onoga što u Bibliji piše nema, dakle, neku posebnu vrijednost ako se ne razumije ono što se (po)zna, i ako se, nastavit će Isus istom zakonoznancu a preko njega i svima, to ne živi, odnosno djelima ne svjedoči. Daleko je lakše zaustaviti se samo na slušanju ili čitanju riječi nego prijeći na njihovo razumijevanje i izvršavanje.

Koliko je po Vašem mišljenju u nas poznavanje Svetoga pisma i koliko se mi vjernici u svakodnevnom životu ponašamo u skladu s Božjom riječi, konkretnije po Isusovu evanđelju?

Uz sve časne iznimke, kod nas već dugo – ako je uopće i prije bilo bolje – vlada prilično veliko nepoznavanje Svetoga pisma. Razlozi takvoga stanja nisu nipošto jednoznačni niti su samo subjektivni. Prije svega, većina nas katolika ovih prostora nije vjerski odgajana biblijskim pripovijestima, Biblijom, nego nam je dar vjere posredovan, većinom od roditelja ili djedova i baka, preko raznoraznih molitava i molitvica. S Biblijom se u pravilu, dakle, susrećemo tek kroz vjeronauk, a i tada u dosta krnjem obliku. Velik broj katolika nakon vjeronauka Božju riječ susreće još samo u misnim čitanjima, dakle u euharistijskim slavljima i to je u pravilu to. Nisu nimalo rijetki slučajevi da mnoge obitelji posjeduju Bibliju, u pravilu je brižno čuvaju i prema njoj se odnose kao prema nekoj relikviji: njezino veličanstvo Biblija zauzima povlašteno mjesto u regalu, no nju se ne otvara. Da ne spominjemo razloge koji leže u često zamagljivanoj činjenici da ljudi našega podneblja nisu vele čitalački nastrojeni.

“Zloupotreba Božje riječi najčešće je umotana u lijepu ambalažu, stalno se poziva na Boga i na Božju volju, zaogrnuta je maskom svetosti i zauzetosti za čovjekovu dobrobit, a u pozadini se najčešće kriju najprizemniji čovjekovi interesi: od novca do nezajažljive želje samopromidžbe.”

Ipak, uz već spomenute časne iznimke, iskoristio bih prigodu da, kao pozitivan primjer, spomenem nedavno završen tečaj čitanja i studiranja Biblije koji je organizirala župa Uskoplje u Bosni i Hercegovini, pod nazivom Biblija 365 Župa Uskoplje. Budući da sam izbližeg pratio ovaj biblijski tečaj, uz ponovljene pohvale, usuđujem se reći da se radi o veoma dobrom i uspjelom jednogodišnjem tečaju u kojem se Biblija ne samo pročita, nego uistinu studira u punom značenju te riječi, odnosno nastoji je se razumjeti. Zahvaljujući suvremenim sredstvima komuniciranja tečaj je pohađalo oko pet stotina osoba, što opet, s druge strane, govori o tome da suvremena tehnologija može biti od velike pomoći u pastoralnom djelovanju, u ovom slučaju u biblijskom pastoralu te da Biblija i danas pobuđuje zanimanje kod vjernika, da imaju potrebu, da ne kažem glad, za Božjom riječi.

Nadalje, odgovor na pitanje koliko se mi vjernici u svakodnevnom životu ponašamo u skladu s Božom riječi, odnosno Isusovim evanđeljem, je, s jedne strane, osoban i nikada do kraja provjerljiv, no, s druge strane, nije ni izbliza zadovoljavajući. Vidljivo je to iz mnogih parametara upravo svakodnevnoga života nas vjernika – a kod nas su gotovo svi vjernici – kada se i osobno i kolektivno ponašamo gotovo posve u suprotnosti sa svetopisamskim naukom ili, što nije tako rijetko, napadamo druge jer slijede Evanđelje. Kada se, na primjer, nimalo izoliranim slučajevima napada na stavove Pape Franje kao protuargument navede da je to evanđeoski stav, onda ispada da u tome i jest problem, što je evanđeoski. Od toga je gora jedino činjenica da se očito ne radi o nepoznavanju evanđeoskoga nauka, nego ga se drži nečim neobvezatnim, usputnim, da ne kažem nepoželjnim.

Imate li i Vi osjećaj da se Božja riječ često tumači po nahođenju određenih pojedinaca, bez ikakvih kriterija i bez osjećaja odgovornosti? Mnogi je prilagođavaju svojim vizijama svijeta, neki je čak fundamentalistički zlorabe?

Imam i više od osjećaja da se Božja riječ tumači neodgovorno i proizvoljno, ponekad i fundamentalistički, imam naime takvo iskustvo. Razumljivo mi je da se baš sve može zlorabiti i da je zlorabljenje uvijek zakulisno i ucelofanjeno, no i dalje mi nije shvatljivo pervertiranje Božje riječi u kojem su posve izokrenuti subjekt i objekt, odnosno Bog i čovjek, drugim riječima, da se Božja riječ koristi isključivo kao sredstvo tumačenja/potvrde vlastitih stavova, vrlo često posve vjernički nakaradnih.

Kažem da je takva zloupotreba Božje riječi najčešće umotana u lijepu ambalažu, stalno se poziva na Boga i na Božju volju, zaogrnuta je maskom svetosti i zauzetosti za čovjekovu dobrobit, a u pozadini se najčešće kriju najprizemniji čovjekovi interesi: od novca do nezajažljive želje samopromidžbe. Bilo je toga, svjestan sam, u svim vremenima i na svim prostorima, i mnogo je zala i u našoj Katoličkoj crkvi ako ne proizišlo onda barem praćeno zloupotrebama Božje riječi, no danas je ta opasnost kudikamo veća jer su veće mogućnosti širenja takvih nakaradnih tumačenja, veća je nažalost i potražnja. Budući da živimo u vremenu jačanja fundamentalizama svih vrsta, od društvenih do vjerskih, za očekivati je da će i biblijski fundamentalizam sve više cvasti, tim je na svima nama i veća odgovornost u ophođenju s Božjom riječi, na odgovornijima u vjerskim zajednicama je, jasno, odgovornost još veća.

Kakvo je Vaše mišljenje o odnosu propovjednika i propovijedi? Odakle nekima tolika preuzetnost da tvrde kako pojedini tekst znači ono što ne znači?

Teško je dati neku generalnu prosudbu stanja propovijedi u Crkvi na našim prostorima, no mišljenja sam da u njemu vladaju dva ekstrema između kojih je velik dijapazon. Naime, postoje i danas odgovorni propovjednici, osobe koje se zauzeto pripremaju za propovijedi, koje, svjesni otajstva Božje riječi, nastoje vjerodostojno navijestiti Radosnu vijest, koje, ukratko, i riječima svjedoče vjernost evanđeoskoj poruci. Takvih propovjednika nije ni kod nas malo, samo što ne dobivaju ili ne zauzimaju ni izbliza isti prostor, ni u puku ni u medijima, kao oni koji stoje njima nasuprot.

Takvi preuzetni propovjednici se prvenstveno, riječima Tomáša Halíka, bestidno ophode s Tajnom, odnosno s Božjom riječi. Vrlo su često preuzetni i u pripremanju propovijedi: bestidno pa i bogohulno se pouzdaju samo na božansko nadahnuće, na to da će im se – kako se vole pravdati – dati u onaj čas što će govoriti. I zato, između ostaloga, i imamo propovijedi kojih se ne bi nimalo postidjeli ni najzagriženiji neprijatelji ni Crkve ni čovjeka.

“Ne nedostaje kod nas primjera ni učenih teologa, u pravilu u Crkvi dobro pozicioniranih, koji i u propovijedima i u drugim nastupima znaju zastupati – ne dakle samo da im se omakne – takva tumačenja Božje riječi da je to teško i povjerovati: od teološki utemeljenog tumačenja drugotnosti žene, preko militarističkih, antisemitskih pa i antiljudskih „pojašnjenja“”

Takvima, što je zapravo zastrašujuće, nije nikakav problem tvrditi, kao što kažete, da određeni biblijski tekst znači ono što ne znači, jer oni imaju „uliveno znanje“, „nadnaravne spoznaje“, „objave Duha Svetoga“, pred kojima moraju ustuknuti sve činjenice, odnosno hegelovski kazano tim gore po činjenice. Zanimljivo je da je pojava takvih propovjednika koji nisu nimalo nepoznati široj javnosti jer iskaču i iz pašteta, zapravo svojevrsna osveta loših teologa: kao što se žalimo da u našem društvu vlada osveta loših đaka, tamo mi se čini da u Crkvi naših prostora vlada osveta loših teologa, onih koji su, kolokvijalno govoreći, prošli kroz teologiju, ali nije teologija kroz njih, onih koji su doslovno prezirali svako znanje, a sada to imaju prigodu i javno izreći. Slušajući i čitajući takve propovijedi pada mi na pamet pomalo luckasta ideja – što mi nije prvi put – da se od njih napiše Biblija, barem evanđelja, i baš se pitam kakva bi ona izgledala.

No, nije sve ni do loših teologa. Ne nedostaje kod nas primjera ni učenih teologa, u pravilu u Crkvi dobro pozicioniranih, koji i u propovijedima i u drugim nastupima znaju zastupati – ne dakle samo da im se omakne – takva tumačenja Božje riječi da je to teško i povjerovati: od teološki utemeljenog tumačenja drugotnosti žene, preko militarističkih, antisemitskih pa i antiljudskih „pojašnjenja“ svetopisamskih mjesta pa sve do posve iščašenih povezivanja Božje riječi s nedavnim potresom ili korona virusom.

I među prvima i među drugima je i nemali broj propovjednika čije su propovijedi više nacionalne, ponekad i nacionalističke, nego kršćanske. Problem takvih propovijedi nije samo u tome što su takve nego što to još malo komu predstavlja stvarni problem.

Između ova dva ekstrema nalazi se, da ne duljim, najveći broj propovijedi, odnosno propovjednika. Budući da i sam prilično često propovijedam, znam da nije nimalo lagano uvijek se odgovorno pripremati za propovijedi i da one ponekad, iz raznoraznih razloga, ne ispadnu onakve kako smo htjeli, no važnost onoga što se naviješta, svijest odgovornosti za izgovorenu riječ, i to s propovjedaonice, mogućnost da budemo posrednici Božje riječi i na koncu elementarno poštivanje, ako ništa drugo, onih kojima se tumači Božja riječ, trebali bi nas uvijek iznova poticati na odgovorno pripremanje propovijedi.

Uskoro ćemo slaviti Božić. Osvrnut ćemo se što u Pismu stoji o njemu. Vratimo se na početak dvaju sinoptičkih evanđelja, Matejevo i Lukino, koja izvještavaju o događaju Isusova rođenja u Betlehemu. Je li njima bila važna povijesna ili vjerska istina, ili pak obje? Kojoj književnoj vrsti pripadaju ova dva opisa Isusova rođenja?

Dvojica od trojice sinoptika, Matej i Luka, na počecima svojih evanđelja donose opise Isusovog rođenja koji se nazivaju Evanđeljima Isusovog djetinjstva. Radi se o posebnoj književnoj vrsti kojom pisci ovih dvaju evanđelja žele prenijeti i vjersku i povijesnu istinu, pri čemu je i Evanđeljima djetinjstva i Evanđeljima kao takvima ipak važnija vjerska od povijesne istine. Piscu Matejevog evanđelja je tako – budući da se obraća prvenstveno judeokršćanima (osobama koje su sa židovstva prešle na kršćanstvo) ali i Židovima – važno povezati Isusa i Abrahama, pojasniti da se u Isusovoj osobi i djelima ispunja Pismo, da je on onaj u Starome zavjetu najavljeni Mesija i zato i donosi rodoslovlje Isusa Krista u kojem se očituje Isusovo izraelsko, davidovsko porijeklo (Mt 1,1-17). Lukino je rodoslovlje, s druge strane, univerzalističkije, i seže sve do Adama, praoca svega ljudskoga roda (Lk 3,23-38).

Obojica evanđelista dakle donose povijesnu istinu o rođenju Isusa Krista, no način na koji to rade u bitnome ovisi o vjerskim istinama koje žele prenijeti. Tako Matej uz rodoslovlje opisuje još samo čudesno Isusovo rođenje naviješteno Josipu, poklon mudraca, odnosno maga, Josipov, Marijin i Isusov bijeg u Egipat i povratak iz njega te pokolj nevine dječice koji se u međuvremenu dogodio. Za razliku od njega, Luka detaljnije opisuje i Isusovo i Krstiteljevo rođenje i njihov skroviti život, govoreći, između ostaloga, i o Marijinom navještenju Isusovog rođenja te o Elizabeti, Zahariji, Šimunovom i Aninom proroštvu itd.

Oba su ova opisa upravo sinoptička (istu stvarnost gledaju s različitih pozicija i daju cjelovitiju sliku), odnosno komplementarna i važna su za razumijevanje Isusa Krista, osobito njegovog božanskog, starozavjetnog podrijetla, no moglo bi se reći da je njihova povijesnost na nešto nižoj razini u odnosu na druge dijelove Matejevog i Lukinog evanđelja, budući da su pisana sa znatnim vremenskim odmakom od događaja i da opisuju događaje iz vremena kada je Isus, utjelovljeni Bog, bio u očima drugih po ničemu drukčijih od drugih pa se onda o njemu i manje znalo.

Božje utjelovljenje – više od hostije

Jezgra evanđelja vezana je za Isusov pashalni misterij – muku, smrt i uskrsnuće. Zajednica prvih kršćana počela se prvo okupljati u vjeri da je Gospodin uskrsnuo. Zašto se u dva spomenuta sinoptička evanđelja koji imaju izvještaj o Isusovom rođenju nije krenulo kronološki, od njegovog rođenja?

Da, Isusov pashalni misterij, odnosno njegova muka, smrt i uskrsnuće čine središte svakog evanđelja kao i cjeline novozavjetne poruke. Najvažnija novozavjetna poruka je stoga ona formulirana u ispovijesti vjere da je Raspeti živ, da je Bog raspetoga Isusa uskrisio od mrtvih. Tek tada, tek nakon čudesnog događaja Uskrsnuća, počinje stvarna potreba zapisivanja Isusovog života, uključujući i temeljni događaj njegovog rođenja. Svi su, dakle, novozavjetni tekstovi, poput klupka koje se polako odmotava, nastali iz pouskrsne perspektive, s kraja.

Matejevo i Lukino evanđelje, u opisima Isusovog rođenja, ne počinju sa samim rođenjem zato što je njegovo rođenje – da ne ulazim u dublje teološko promišljanje – nastavak i starozavjetne poruke i Božjeg djelovanja. Ono je, istina, nešto sasvim novo, u smislu načina Božjeg objavljivanja, Božjeg očovječenja, ali je istovremeno i staro, u smislu nastavka Objave: njegovo je rođenje neraskidivo povezano sa svime što je prethodilo ne samo u izraelskoj nego u ljudskoj povijesti. Na koncu, i Matej i Luka na ovaj način poručuju da život nijednog čovjeka pa ni Isusa Nazarećanina nije nešto što se događa bez drugih: svakom je životu, da bi nastao, potreban Stvoritelj, a ljudskome i stvoritelji. Drugim riječima, mislim da su spomenuta dvojica evanđelista na ovaj način željela istaknuti važnost osoba koje su sudjelovale u Isusovom rođenju i odgajanju te kontinuitet Božjeg zauzimanja za čovjeka.

Božić se događa na margini. Isus se rodio u štali, u jednom malom mjestu, usred noći, u hladnoći. Zašto se Bog na takav način utjelovljuje u ljudskom svijetu?

Točno je da se događaj Božića, Božjeg rođenja, dogodio na margini, točnije na marginama, gotovo svim mogućim marginama. Bog je odlučio – očito posve namjerno – roditi se u zabitnome, u nekoj pokrajnjoj prostoriji neke jednako skromne nastambe za ljude i životinje, daleko od bilo kakvih reflektora i povećala, pod okriljem noći. Zašto je odlučio baš tako, ne znam, no čini mi se da je to sasvim u skladu s Božjim djelovanjem na ovome od njega stvorenome i za ljude ovdje jedinom svijetu: uvijek daleko od spektakla, mase i pompoznosti. Svikli smo, svi odreda, na Božju odluku da se u jednom povijesnom trenutku utjelovi, očovječi, da postane sasvim konkretni čovjek, ne prestajući, jasno, biti Bogom. Umjesto da, kako se od Boga i božanstava očekuje, ostane sasvim drukčiji, on, kako je govorio Tomislav Šagi-Bunić, postaje ljudima sasvim isti, zemljani, jedan od ljudi, i to počevši od nejakosti čeda u kolijevci.

Trebali bismo se uvijek iznova vraćati činjenici Božjega utjelovljenja, Božjem izboru da postane Dijete, najnemoćnije od svih stvorenja na zemlji, i da proživi ljudski život od početka do kraja: od jaslica do križa. Ako je glavni razlog Božjega dolaska na zemlju spašavanje, otkupljenje, izbavljenje čovjeka i kozmosa ispod vlasti i moći grijeha, onda je glavni povod Božjeg postajanja čovjekom služenje ljudima. Mogao se Bog očovječiti i kao odrastao čovjek – muškarac ili žena posve nebitno – i svojom smrću spasiti grešni svijet i čovječanstvo, no odabrao je drukčiji put, put služenja.

“Ako je Isus ne samo sišao s neba i postao čovjek, nego se poistovjećuje sa svakim čovjekom („Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili“, Mt 25,40), onda to znači da Sin nije samo jednom postao naš brat, nego to postaje uvijek iznova, u svakom novom čovjeku, točnije u svakom potrebitom.”

Osim što je umro za grijehom ranjeni svijet i čovjeka, Bog je upravo tom grešnom svijetu i čovjeku služio: njima je naviještao Radosnu vijest i počeo na zemlji ostvarivati Božje kraljevstvo; služio ljudima prigibajući se nad njihovom bijedom; doživljavao odbačenost i protivljenje samo zato što je drugima činio dobro; on, Bog, bio optužen što se pravi Bogom. Božje služenje, međutim, nije samo njegovo, ono je primjer i obveza za sve koji se nazivaju Kristovim učenicima, kršćanima: njima, ako ne i svim ljudima, Bog je pokazao kako se biva čovjekom – ne samo u teoriji tj. riječima, nego i u praksi tj. djelima. Doista je to, kako je govorio još Toma Akvinski čudo nad svim čudima, odnosno miraculum omnia miraculorum.

U Isusu iz Nazareta Bog iskustveno prolazi sva čovjekova granična iskustva – kvalitativno, ne kvantitativno – i podnosi ljudsku patnju sve do smrti: na taj način Bog i iskustveno zna što znači biti čovjekom i ništa mu ljudsko, osim grijeha, nije strano. Bog dolazi na svijet kao najmanji da bi služio manjima od manjih, da bi ljude učio ljubavi jer samo se iz ljubavi doista služi.

Što znači praktično vjerovati da je Bog postao čovjekom? Koja je to etička božićna obligacija, da tako kažemo, nas kršćana u svakodnevnom ophođenju s ljudima, bez obzira na njihova uvjerenja?

Praktično vjerovati da je Bog postao čovjekom znači prihvatiti „etičku božićnu obligaciju“, kako je Vi nazivate, a ona bi se, čini mi se, sastojala u ovome: Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao čovjek po mjeri Isusa Krista. Nasljedovati Krista znači činiti u našem vremenu ono što je on činio: kao što je on koji je Božji Sin postao naš brat, tako bismo mi, Božji sinovi trebali postati ljudima braća, jasno braća ili sestre.

Potrebno je uvijek iznova posviješćivati, prvo sebi pa onda drugima, da Isus nije sletio, aterirao na zemlju kao neko nebesko, anđeosko biće, nego se rodio kao čovjek: on ljudsku narav nije prezreo i odbacio nego ju je uzeo i otkupio, on je riječima Gaudium et spes „radio ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem“ (GS 22.2). Biti kršćanin znači nasljedovati Krista: nasljedovati ga kao čovjeka, povijesnu osobu, a ne kao Boga.

Uz to, ako je Isus ne samo sišao s neba i postao čovjek, nego se poistovjećuje sa svakim čovjekom („Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili“, Mt 25,40), onda to znači da Sin nije samo jednom postao naš brat, nego to postaje uvijek iznova, u svakom novom čovjeku, točnije u svakom potrebitom. Bog se aktivno umiješao u našu povijest, i svagdje gdje netko nešto treba prisutan je Bog kao onaj koji treba. Isus je na križu, kako ističu brojni teolozi, umro svojoj palestinskoj partikularnosti i zadobio „lik univerzalno konkretnoga“, dakle on je svevremenski suvremenik svih ljudi.

Ponovit ću, Božjim je utjelovljenjem čovjek postao mjestom osobne i osjetne, tjelesne Božje prisutnosti, njezin primarni i najeminentniji oblik. Stoga se valja stalno propitivati jesu li nam naša konkretna braća i sestre doista prilika za susret s Bogom ili i mi: slavimo Boga ne mareći za ljude, čak ni za one s kojima živimo; tugaljivo suzimo nad Djetetom položenim u oskudne jasle, a onda uzdignutog čela zaobilazimo Boga u izbjeglicama i migrantima; iz sveg glasa pjevamo Svim na zemlji mir veselje, a nakon toga iz tog mira za sve ljude i iz molitve isključujemo pa i preziremo nesvoje; utvaramo si da mesijanski spašavamo Boga na nebesima, dok ga na zemlji „slalomski“ zaobilazimo.

Nema, valja to stalno ponavljati, ljubavi prema Bogu, bez ljubavi prema bližnjima. Još se sv. Ivan Zlatousti iščuđavao onima koji Boga vide u hostiji, odjeveni u svilenu odjeću, a zaobilaze ga na ulici dok prostrt leži u gladnima i golima: isti onaj koji je rekao „ovo je moje tijelo“ – neumoljiv je Zlatousti – rekao je „bijah gladan i dadoste mi jesti … gol i zaogrnuste me“. Te su dvije zapovijedi – izričit je Isus – nerazdružive i najveće od svih. Ne može se ljubiti Boga, a prezirati ljude; voljeti nebo, a mrziti zemlju. Jaslice su simbol Božjeg čovjekoljublja, simbol koji nas poziva i obvezuje na bratoljublje.

---

Razgovarao: Jozo Šarčević, polis.ba

---