Muka stranih radnika

U Zagrebu, na Zrinjevcu, sjede polegli, razbaškareni u travi, opušteni kao gušteri, ljudi u dvije skupine odijeljeni. Između njih je jaz veličine zelenog perivoja. Ne gledaju se, i ne vide se, kao dvije udaljene planete. I na jednoj i na drugoj sunce jednako grije a trava se mirisno zeleni. Procvjetale su perunike, tulipani i mnogo raznobojno cvijeće. Samo, u ovoj Božjoj bašti nisu svi jednaki. Sveti je Josip, prvi je maj, idila neradnog dana, sretne dokolice i opuštanja. Strani su radnici danas slobodni. I dok kažemo strani, svijet se na dvoje raspoluti. Na Nepal i ostali svijet. Kao ovaj park ili poimanje radnika. Jer riječi se otimaju za vrijednosti pa stranom manje pripada nego li radniku. Zuje pčele, miriše cvijeće, a duge cijevi, pune samopouzdanja, kakvo samo uniforma može dati, i one šetaju. Oči im kao muhe vrludaju po prolaznicima. I one svoju muku imaju, jer kako raspoznati migranta među stranim radnicima. Kako izgleda ta profilacija, je li po boji kože, očiju, stvari koje imaju ili nemaju. Rasizam se lijepo kamuflirao, mimikrija su mu zakon, kontrola i način opisivanja stvarnosti. Kroz riječi prišunja se, kao dobro jutro i prva jutarnja kava, ozakonjen rasizam s kojim se živi na ulicama. Migranti nemaju pravo biti ni izrabljivani, oni samo mogu biti protjerani. Jer ne uklapaju se u sliku stranog radnika. Oni su škart za koji će se neko drugi pobrinuti. Josip i sam migrant, štiti ih od urokljivog pogleda policije, sve dok se ne domognu zemlje slobodnije.

Danas, sve mi se čini da Josip, osim njih, štiti i strane radnike, one iz Nepala ili bilo koje druge jednako nesretne zemlje koja se nema gdje drugo skućiti pa se u ovom parku utaborila. Pod njegovom su zaštitom, da im se duh ne polomi pod težinom radnog tijela, jer ih zakon svakako ne štiti. Oni što ne sjede u arkadiji Lenucijeve potkove, dostavljaju sandučiće brze, jeftine hrane za one malo više sretnije, pedaliraju gradskim ulicama i jedini susret koji ostvare s domaćinom jeste ta kutija u trenutku njenog svečanog otvorenja. Gledam ih u McDonaldsu dok preuzimaju narudžbe, u desetak minuta smjeni se šest vozača bicikala. Vrlo produktivna proizvodna traka. Dvije žene, na svom malom ostrvu od zelenila kamerom se bilježe nasmijane. Kamera mobitela ne bilježi da su osamljene. To je nesretna nuspojava. Dvije godine nisu vidjele roditelje, braću, sestre. Od hrvatskog jezika znaju reći, kosa, oči, lice, ruke. Sve one riječi po kojima se od nas razlikuju. Vole čitati i razgovarati s ljudima. Baš nekidan jedna je nehotice nasjekla malo prsta i nokta u salatu koju je pripremala gostima finog restorana. Onaj koji je tu salatu žvakao mogao je načas osjetiti što znači biti tuđin među svojima.

Rasizam se lijepo kamuflirao, mimikrija su mu zakon, kontrola i način opisivanja stvarnosti. Kroz riječi prišunja se, kao dobro jutro i prva jutarnja kava, ozakonjen rasizam s kojim se živi na ulicama. Migranti nemaju pravo biti ni izrabljivani, oni samo mogu biti protjerani. Jer ne uklapaju se u sliku stranog radnika. Oni su škart za koji će se neko drugi pobrinuti

Oni što imaju čast slobodnog dana, jer su utihnula na čas gradilišta, šetaju se pothodnikom u najboljim košuljama, razgledaju izloge, vrte se oko kasina, neki u njega i ulaze, a neki opet prate let kuglica u nekoj lotovoj super šestici. Što je bijeda veća, čuda su potrebnija. Samo što, čudo se ne događa, dok pratim let kuglica u ništa. Jer što bi Auster rekao: to što lutaš pustinjom, ne znači da postoji obećana zemlja. I obećana zemlja nije u Hrvatskoj, koja ima za sveca zaštitnika sv. Josipa, kao ni u bilo kojoj drugoj zemlji, koja opet ima nekog drugog zaštitnika. Strani su radnici na vjetrometini europskih očekivanja. Oni su tu da nas odmjene svaki put kad nam se naši loši poslovi i još gori poslodavci ne mile. Oni su tu da nas spase od naše muke svakodnevne. Oni su tu kad zakažu naša radinost i strpljivost, naša pravednost. Oni su tu kao znak vremena, da nam licem svojim lijepim nepalskim pokažu kako jadno izgleda naša civilizacija. Spavaju u skučenim sobičcima, rade nevidljivi u restoranima i kuhinjama, u dvije godine nauče sasvim malo hrvatskog jezika, jer sidro će podići, čim se približi prilika, ili čim ih tijelo razumno upozori, više se ovako ne može, iz dana u dan kičmu savijati pod dugim satima svakodnevice. U dućanima uzimaju sasvim malo hrane, zdravih namirnica, i uvijek piva, da nadoknade sve što su tijekom dugih sati građevine izgubili, da bi se sa sebe stresla prašina izrabljivanja. A Bogu je omiljelo pa nas je sve u istu baštu posadio samo što nismo svi u toj bašti jednaki. A njemu smo opet svi lijepi i veliki. Ljepši od perunika. I šta je onda čovjek naspram toga i sva njegova rabota pa da drugoga unizi na mjeru potrošnog produkta kojeg lako s boljim modelom zamijeni?

Što sve ono znamo o svetom Josipu, tom neumornom pregaocu? Toliko osobina, tako puno a opet tako malo. Ne zna mu se dob, u kojim je godinama, kako izgleda u vrijeme dok je stolar, dok Isusa odgaja. Danas, u licu je svakog obespravljenog radnika i radnice, u svakoj njihovoj litaniji kojom se skraćuju radni sati. U licu umornom, zauzetom, vedrom, razočaranom, u rukama koje strpljivo grade svoj život iznova. To je lice, te su ruke, opomena – čovjek nije potrošna roba koju se vrlo lako zamjeni kad se potroši. Rad nije robija, a nerad luksuz izrabljivača. Rad je posvećene akcija kojom se svijet preobražava u bolje, jednako mjesto za sve, Božja bašta u kojoj ima kruha u obilju za sve. Ili bi bar to trebao biti. Navodnjavanje vrta u kojem je svo cvijeće jednako. Ljude bi onda trebalo odgajati, polako, strpljivo, uporno. Lozu sjeći, okopavati. Da bi dala ploda. Ploda u kojem će svi imati udjela.

Roberta Nikšić