Emina Bužinkić: Gorljivo tražimo trenutačni i trajni prekid vatre kao i trajni mir za ljude i zemlju Palestine

Dr. sc. Emina Bužinkić je istraživačica, aktivistkinja i autorica radova na stjecištima migracija, izbjeglištva, obrazovanja, transnacionalnih solidarnosti i feminističkog praxisa. Emina se bavi istraživanjem, pisanjem, obrazovanjem, javnom agitacijom i aktivizmom otpora u poljima migracijskih i graničnih režima, militarizacije, kseno-rasizma, etno-nacionalizma, civilnog društva, mirovnih i antiratnih pokreta te neoliberalizacije javnog dobra. Kontinuirano istražuje mogućnosti migracijske pravde kroz djelovanje društvenih pokreta i narodnih tribunala, pa je tako aktivna u Inicijativi za Transbalkanski tribunal za pravdu te piše knjigu Storying Social Distancing: Race, Border and Refugee. Više od dvadeset godina suorganizira antiratne i društvene pokrete za epistemičku pravdu, poput Inicijative za slobodnu Palestinu. Zagovara i društveno odgovornu akademiju koja osvjetljava put društvenoj pravdi. Doktorirala je kritičke obrazovne, kulturne, feminističke i studije ljudskih prava na Sveučilištu Minnesota u SAD-u. Članica je uredničkog kolektiva časopisa AGITATE! – Unsettling knowledges te organizacija IMISCOE, Comparative International Education Association (CIES) i American Education Research Association (AERA). Objavljuje u domaćim i međunarodnim časopisima. Trenutno radi na poziciji postdoktorantice u Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu, na projektu ENDURE – Inequalities, Community Resilience and New Governance Modalities in a Post-pandemic World kojega financijski podržava Hrvatska zaklada za znanost.

***

S Eminom smo razgovarali o inicijativi za slobodnu Palestinu, trenutno jednoj od najvažnijih tema, pokolju palestinskog naroda, njegovom marginaliziranom položaju, aktivizmu podizanju individualne i kolektivne svijesti o Palestini. Dotakle smo se hrabrih Palestinki i poruka koje inspiriraju u neizvjesnom vremenu. 

Razgovarala: Ružica Ljubičić

***

Inicijativa za slobodnu Palestinu

Prije nekoliko mjeseci pokrenuli ste značajnu akciju za podizanje svijesti o okupaciji, patnjama i zločinu nad palestinskim narodom free Palestine Croatia? Koji su ciljevi vaše inicijative i koje akcije ste dosad poduzeli?

Inicijativu za slobodnu Palestinu pokrenuli smo još u maju 2021. godine, u fazi kada sam ušla u kolaborativni rad s transnacionalnim feministkinjama koje su se već tada dugo bavile pitanjem okupacije Palestine i Kašmira. Tada sam već godinu dana bila članica uredničkog kolektiva časopisa AGITATE! koji je na svojim webinarima okupljao palestinske feministkinje u znanosti, umjetnosti i aktivizmu a koje su pred nas stavljale kompleksne analize života pod okupacijom i apartheidom kao i dotadašnjih iteracija ratova, svaki gori od drugoga. Toga maja otpočeo je tzv. četvrti rat koji je trajao 11 dana neprestanog bombardiranja. Ubijeno je 230 osoba, od toga 67 djece. 12 od te djece bili su uključeni u program oporavka od traume posađene prethodnim ratnim razaranjima. Toga maja okupilo nas se nekoliko stotina na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu (na istome mjestu gdje smo godinu prije održali skup Black lives matter nakon ubojstva Georgea Floyda kao i druge antiratne prosvjede). Naša akcija zvala se “Čitanje za Palestinu”, a na njoj smo čitali poeziju Asmee Azazieh, Mahmouda Darwisha i drugih palestinskih pjesnikinja i pjesnika. U oktobru prošle godine, Inicijativa je nanovo započela s organiziranjem, ovoga puta puno većeg društvenog pokreta koji sada okuplja više desetaka osoba uključenih u svakodnevno organiziranje prosvjeda, akcija i intervencija u javnim prostorima, medijskog i kulturnog rada. Inicijativa za slobodnu Palestinu djeluje istovremeno kao manji organizacijski kolektiv i veći društveni pokret koji kontinuirano podsjeća i gradi prakse solidarnosti i dubinskog razumijevanja raznorodnih pozicioniranosti koje okupljamo u našem krugu, od feminističkih, i aktivističkih, preko tradicionalnih i vjerskih, do veteranskih, radničkih i drugih. Radimo iznutra na osnaživanju prakse otpora nasilju, do obrazovanja i osnaživanja za rad koji se oslobađa stereotipa i konvencionalnih podjela. Radimo prema van šireći pokret solidarnosti s ljudima Gaze izloženih genocidu i  izgladnjivanju, te drugim ljudima Palestine koji su stjerani u kut pod trpnjom stalnog vojnog terora te lišavanja sloboda. Inicijativa, s tim u vezi, zagovara deokupiranu i dekoloniziranu Palestinu, Palestinu slobodnu od svake vrste okupacijskog nasilja. Istovremeno podržava dijalog među palestinskim narodima kao i židovskom populacijom u Izraelu kroz jačanje otpora nasilju naseljeničkog kolonijalizma i njegovog vojnog terora. Prije svega, gorljivo tražimo trenutačni i trajni prekid vatre kao i trajni mir za ljude i zemlju Palestine. Nedavno sam objavila tekst “Otpor politikama šutnje” u kojemu sam opisala neke od aktivnosti Inicijative.

Kako protiv cenzure?

Zbog velikog pritiska i cenzura, danas postaje teško biti na strani istine. S kojim teškoćama i preprekama ste se suočili u vašem aktivizmu?

Pritisak se ponajviše očituje u kontinuiranom diskurzivnom podmetanju jedne vrste narativa oko koje, na sreću,  postoji sve više kritičke rasprave. U početku je gotovo svako medijsko izvještavanje ili uvod političkog govora ili pak najava javne rasprave lansirana iz jedne polazne točke – barbarskog terorističkog napada Hamasa i isticanja broja ubijenih žrtava u Izraelu. Iduća rečenica uglavnom nije – izraelsku odmazdu koja sada traje gotovo 200 dana u jasnoj retorici i operaciji genocida – referirala kao barbarstvo, divljaštvo, neviđeno nasilje, terorističke činove unatoč masovnim grobnicama, bombardiranim izbjegličkim kampovima, uništenim bolnicama, školama i domovima, 39.000 ubijenih, tisućama nestalih ispod ruševina, kostima koje brojimo ispod prozirne kože djece na gotovo svim videima koje gledamo iz Gaze. Taj postupak sasvim jasno dehumanizira, sakati i obezvrjeđuje život Palestinke i Palestinca pred snagom konsternacije izgubljenog života Izraelca. Jednako tako, taj postupak negira palestinski otpor i pravo na samoobranu, dok izraelsko pravo na samoobranu ne dovodi u pitanje čak i kada o njemu postavlja pitanje. U ovom čvorištu se nalaze i desnica i ljevica, intelektualni krugovi, mediji, javno mnijenje.

Drugi je pritisak onaj koji se tiče šutnje s različitim licima. Jedna je šutnja koja proizlazi iz nevoljkosti bavljenjem teškim temama, kontroverzama, stvarima o kojima puno ne znamo i stvarima koje su toliko mučne da im okrećemo glavu. Druga je ona šutnja koja ušutkava otpor; ona šutnja koja se pretvara u riječi i postupke direktnoga reza radne pozicije, javne funkcije, financiranja, ona koja zatvara vrata javnih i kulturnih institucija ili medijskih kuća, ona koja liberalnom logikom univerzalizma piše kratka pisma o netoleriranju isključivosti dok istovremeno istu propagira i provodi. Dodatni je pritisak i taj što znamo da represivni aparat djeluje potiho i u zatvorenim formatima; dakle ne tako javno kao u Njemačkoj u kojoj policija suspendira prosvjede i fizički napada prosvjednike; u kojoj akademske institucije daju otkaze svojim renomiranim profesorima kada se zalažu za prekid genocida u Palestini i upućuju kritiku režimskom nasilju Izraela. Kod nas represija izgleda tako da netko nekoga nazove telefonom i upozori na javno djelovanje propalestinskog znanstvenika koji iz treće ruke dobije nalog da se utiša. Ona izgleda tako da osobe u postupku za dobivanje državljanstva ili zaštite ili pak radne dozvole za strane ne smiju doći na prosvjede. Ona izgleda tako da se nakon javnog okupljanja rasno profiliraju osobe nebijele boje kože i legitimiraju. Nakon izbornih rezultata u Hrvatskoj, a potom i europskih a zatim i američkih izvora, represija će poprimiti i druga naličja, a naš će pokret otpora nasilju i jačanja solidarnosti morati jačati svoju epistemičku, duhovnu, kolektivističku i kreativnu snagu.

Koji ljudi ili slične inicijative u Hrvatskoj i regiji su pružili najviše podrške? Kakve su reakcije građana/ki Hrvatske? Kolika je svijest o nepravdi kojom su pogođeni Palestinci?

Inicijativa za slobodnu Palestinu je najraznorodniji društveni pokret u kojemu sam sudjelovala u Hrvatskoj s tako posvećenim, agilnim i promišljenim radom u posljednjih 6 mjeseci. Radi se o pokretu koji je okupio ljude koje bismo inače gledali kao ljude nepomirljivih razlika; ipak mnoge su pomirljive u dijeljenju gađena spram patnje kojoj su izloženi Palestinci i želje da nam se nikada, ali nikada više, ne dogodi takvo iskustvo istrebljenja i uništenja. Pokret je dostatno velik, međutim na njega utječu politike koje stvaraju afekt straha kao i represivna naličja o kojima sam govorila. Za našu Inicijativu takvo okruženje može značiti samo impuls ka kreativnom i kolektivnom iznalaženju strategija i taktika opstajanja i borbe za epistemičku i društvenu pravdu. Većina građana i građanki Hrvatske koji dolaze na naša okupljanja ili prolaze pored nas kada radimo intervencije u javnim prostorima ili pak sudjeluju u poetskim, čitalačkim i razgovornim susretima, iskazuje veliku empatiju i solidarnost. S nama su i neki znanstvenici, književnici, novinarke, umjetnice i drugi/e. Smjeramo širiti naše krugove suradnje i s drugima, ponukati akademsku zajednicu, lijeve političke opcije, medije, kulturne institucije i židovsku zajednicu na dijalog o značenjima mira, pravde i slobode, kako u Palestini tako i kod nas. Naš društveni pokret uvezan je u transnacionalne slobodarske borbe kako u regiji tako i globalno, no on svoj najveći utjecaj ostvaruje upravo tamo gdje izvire – nošen strujama uspostave bliskih odnosa s onima koji su voljni i predani razbijati društvene nejednakosti, rasizam i politike rasijalizacije, kontrole migracija, politike discipliniranja manjinskih populacija i dr.

Nada u neizvjesnom vremenu

Ima li nade za izgradnju mira? Kakva budućnost čeka izraelski i palestinski narod?

Nada je, poput imaginacije, naš najveći politički alat, osobito u oksimoronskim situacijama beznađa. Nade za izgradnju mira ima, na njoj aktivno rade brojni Židovi u otporu ratne i genocidne politike Izraela, Palestinci/ke koji preživljavaju, izvještavaju, brinu o oboljelima, osakaćenima, izgladnjelima, oni koji dišu i gledaju u zamagljeno, dronovima i raketnim avionima prezasićeno nebo. Izgradnja mira nije stvar budućnosti, ona se događa u ovome trenutku. Moramo znati da je palestinska borba za mir duga i da se ona ogleda u svakom preživljenom trenutku. Ne znam kakva budućnost očekuje ljudi koji žive na okupiranim palestinskim teritorijima, sasvim deliberativno se ograđujem od razgovora o rješenjima. U ranoj fazi rada nanovo okupljene Inicijative smatrala sam da bi rješenje o dvije države možda donijelo mir, no vrlo brzo sam uvidjela da bi takvo rješenje bilo neminovna prolongacija okupacijskog nasilja i sakaćenje političkog i mirovnog projekta vizioniranja i izgradnje političke zajednice koja obuhvaća sve narode koji žive u toj ranjenoj geografiji. Mene inspiriraju tekstovi, govori i učenja iz nekoliko izvora od kojih izdvajam Decolonize Palestine i Jaddaliya. Trenutno čitam i židovske autore Illana Pappea “10 mitova o Izraelu” i Rachel Gould “Erasing Palestine” koji nude duboka promišljanja o dekolonizaciji.

Hrabre i inspirativne Palestinke

Koje biste značajne Palestinke izdvojili kao uzore u medijima, kulturi i umjetnosti? Kako možemo promovirati njihov rad i doprinos?

Danas sam u ruke uzela knjigu “Interviews with radical Palestinian women” koju je uredio kolektiv Shoal. Te radikalne žene Palestine su: Linda Nabulsy, Sireen Khudairy, Shahid Abusalama, Lama Suleiman, Faiza Abu Shamsiyah, Amal Awad, Rana Abu Rahmah, Ghada Hamdan, Mona Al-Farra, Zara. Dodajem i inspirativnu kolegicu Nouru Erakat, autoricu “Justice for Some: Law and in the Question of Palestine” i vokalnu aktivistkinju poznatu po svojim britkim javnim nastupima. Naravno, ističem tu i Palestinke koje su članice naše Inicijative za slobodnu Palestinu koje su hrabro i emotivno govorile na našim javnim okupljanjima. Sve palestinske žene sada su nam uzori; sve one koje kuhaju juhu od trave, pričaju djeci bajke unatoč slikama razdora pred očima, koje su pokopale djecu i bližnje u masovnim grobnicama, koje snimaju i izvještavaju, koje govore o Palestini i ostavljaju trag.

Palestinsko pitanje je i feminističko pitanje

Kako biste ocijenili reakcije feministica u svijetu na napade na Palestinu, postoje li neke reakcije koje su vas razočarale? Na čemu se još može poraditi?

Feministkinje diljem svijeta ustale su se protiv genocida u Gazi jer je palestinsko pitanje inherentno feminističko pitanje. Feministički postulati zajedničkog, dijeljenog, politički kreativnog i održivog kontrast su politikama rata i krvoprolića, militarizacije, izgladnjivanja, rasizma, kapitalizma itd. Sve što ovih dana gledamo u Gazi tiče se i neminovno utječe na oblikovanje feminističkog odgovora, kako reaktivnog tako i proaktivno i preventivno gradivnog. No, feministički pokret nije homogen, ni lokalno ni globalno. Dekolonijalne feministkinje, feministkinje trećeg svijeta i transnacionalne feministkinje u dobroj će mjeri naći dodirne točke oko važnosti, politike, metodologije, estetike i etike deokupacijskog i dekolonijalnog projekta. Alžirska revolucija, kašmirski i palestinski pokret otpora, afrička antikolonijalna borba uvelike su pokazali kako su isti feminističko pitanje i praksa.

Liberalni ili ono što se zove bjelački ili zapadni feminizam djeluje iz drugog registra, primarno iz imperijalnog centra s manjkom direktnog iskustva života i rada pod okupacijom, a sekundarno metodama i ciljevima koje ne decentriraju taj imperijalni centar nego se usredotočavaju na adresiranje i “rješavanje” opresije tamo negdje, u tzv. nerazvijenim ili pak islamskim ili afričkim zemljama nudeći politike rodne ravnopravnosti i razvoja. Te politike su zapravo produžena ruka imperijalizma baš kao što nas upozoravaju feministkinje iz Irana, Afganistana, Sirije i drugdje. Čitajte primjerice Rafiu Zakariu i Susan Tahmassebi. Ove razlike napominjem ne da bih produbila podjele na dva kampa jer je nijansi doista mnogo više nego što ovaj odgovor nudi, nego da bih rekla da je borba za prava palestinskih žena neodvojiva od borbe za slobodu u Palestini od svih oblika represije. U tom smislu neki su prosvjedi esencijalizirali palestinske žene prikazujući ih žrtvama nasilja arapskih muškaraca, a ne govoreći o nasilju izraelskog režima, primjerice o činjenici da žene čine gotovo pola od skoro 10,000 taoca u izraelskim zatvorima – zatvarane su trudne, bolesne, stare, nemoćne, mlade, uplašene, odvojene od obitelji i zajednice. Sve što se događa u Palestini i ljudima Palestine ukazuje na opravdanost izjave kolegice Mezne Kato: “The world needs Palestine more than Palestine needs the world!”. Ovo je doista vrijeme dubinskog preispitivanja naših uvjerenja, metoda i etike.

---