www.polis.ba

XVII. nedjelja kroz godinu | Transformirajuća radost i odlučna samilost

Kraljevstvo je nebesko već ovdje, valja ga živjeti i razvijati. Radost koju ono donosi nije solipsistička radost, ne zaustavlja se samo na mom privatnom odnosu s Bogom. Zato Isus okuplja ljude oko sebe, stvara zajednicu. Njegovi učenici su se morali radovati kad su vidjeli da nasljedujući Učitelja izgrađuju jedno novo društvo, društvo po mjeri Božjeg kraljevstva

Temeljna poteškoća za vjernike svih vremena je shvatiti i prihvatiti da kraljevstvo nebesko nije nešto apstraktno, mistično ili eshatološko, već stvarnost koju valja konkretizirati u svom životu, živjeti je i razvijati. I to ovdje i sada. Isus nije poput pismoznanaca razglašavao velika Božja djela u prošlosti, niti je poput Ivana Krstitelja naviještao eshatološki obrat koji se treba dogoditi u budućnosti. Za njega je sadašnji trenutak vrijeme milosti, vrijeme kraljevstva nebeskoga. Da bi nam to približio, u evanđelju ove nedjelje iznosi tri prispodobe, tri ilustracije koje su prije svega konkretne i realne. Takvima su ih prepoznavali Isusovi suvremenici. Nama se danas, da bi ih bolje shvatili, valja začas vratiti u njihov kontekst.

U prvoj metafori je kraljevstvo uspoređeno s blagom skrivenim na njivi. Galileja Isusovog vremena je bilo zemljoradničko društvo, gdje je manji broj osoba imao vlasništvo nad zemljom, a veći broj je zemlju obrađivao u naknadu za dio usjeva. Svaki je Galilejac maštao o pronalasku blaga i znao da bi, ukoliko bi ga pronašao, postupio točno onako kao i čovjek iz Isusove priče. To maštanje nije bilo nadrealno kao nama danas, jer je njihova regija tijekom stoljeća bila mnogo puta poprište sukoba i okupirana od strane raznih osvajača. Vojni su pohodi, kao nažalost sve do danas, podrazumijevali pljačku i zapljenu dragocjenosti. Najsigurniji način zaštite vrijedne imovine u vremenu kada nisu postojale banke ni sefovi bilo je zakopavanje u zemlju, na skrovitom mjestu. Josip Flavije u djelu “O židovskom ratu” piše kako su nakon pada Jeruzalema 70. godine Rimljani iskopavali zlato, srebro i druge dragocjene predmete koje su Židovi pokušali sakriti pod zemljom.

Druga prispodoba je naizgled slična, govori o trgovcu koji pronalazi dragocjeni biser. No, dok je protagonist prve metafore siromašni seljak bezemljaš, u drugoj je to trgovac biserima. Biseri su se kupovali u dalekim zemljama Istoka, te prodavali po višestruko višim cijenama. Dakle, trgovac biserima je morao biti bogataš. Kraljevstvo nebesko nije ideološki supstrat za revoluciju i svrgavanje imućnih, već poziv upućen svima: poziv na život u solidarnosti i dostupnosti, na služenje i pozornost spram sestara i braće u potrebi. Većina Galilejaca mogla je samo sanjati da posjeduje biser, no nisu morali zamišljati kako biser izgleda. Naime, uz Galilejsko jezero je prolazila poznata trgovačka ruta Via Maris, gdje su karavane s Istoka putovale na svom putu prema Egiptu i mediteranskim lukama. Među njima su bili i trgovci koji su biserje prevozili iz Perzijskog zaljeva ili s Indijskih obala. Zacijelo im nije bilo mrsko pohvaliti se egzotičnom robom koju su nosili.

I treća je usporedba morala biti bliska Galilejcima. Žitelji mjesta uz Galilejsko jezero, kao što je bio Kafarnaum, gdje Isus i iznosi ove parabole, bavili su se ribarenjem. Znali su dobro koji je postupak nakon ulova, kako treba brzo probrati ribe koje su za prehranu i prodaju. Ukoliko se riba ne konzumira ili konzervira brzo, propada i čitav je trud bio uzaludan. Zato je od trenutka ulova ribar u žurbi, sve čini ekspresno, ali je ispunjen radošću jer je čitavu noć iščekivao samo taj trenutak. Analogija s kraljevstvom nebeskim je opet ista: nudi nam se nešto izvrsno, nešto superiorno, pa se valja na to usmjeriti, ne dati se zavesti onim što nije vrijedno naše pažnje. Naša odluka mora biti trenutna i radikalna, ne smijemo gubiti vrijeme.

Za Isusa je kraljevstvo nebesko unošenje suosjećanja u svijet, širenje Božje milosti u njemu. Sa suosjećanjem nam je gledati na izgubljenog sina, na javnu grešnicu, na potplaćenog radnika, na osobu s invaliditetom, na ovisnika koji nije sposoban ponovno izgraditi svoj život… Naše je saditi milosrđe u obiteljima, u gradovima i selima, na radnim mjestima, u Crkvi, u odnosu spram naših neprijatelja… Milosrđe je ulaz u kraljevstvo nebesko

No, gdje je to blago skriveno? Kako ga prepoznati? Gdje se može naći ta Božja milost, to njegovo kraljevstvo? Odgovor su pokušavali dati i drugi vjerski autoriteti Isusova vremena. Za esene je odgovor bio u odvojenoj, svetoj zajednici koju su osnovali u divljinama Kumrana. Za farizeje je ostvarenje kraljevstva bilo u skrupuloznom izvršavanju zakona i predaja. Saduceji su odgovor vidjeli u jačanju hramske religioznosti i konzerviranju stečenih prava kao bogomdanih. Zelotima je kraljevstvo nebesko bilo prvenstveno svrgavanje Rimljana i ostvarenje neovisnosti. Za Isusa je pak kraljevstvo nebesko unošenje suosjećanja u svijet, širenje Božje milosti u njemu.

Sa suosjećanjem nam je gledati na izgubljenog sina, na javnu grešnicu, na potplaćenog radnika, na osobu s invaliditetom, na ovisnika koji nije sposoban ponovno izgraditi svoj život… Naše je saditi milosrđe u obiteljima, u gradovima i selima, na radnim mjestima, u Crkvi, u odnosu spram naših neprijatelja… Milosrđe je ulaz u kraljevstvo nebesko. Bog je milosrdan, stoga se raduje čovjekovoj dobrobiti, a boli ga patnja ljudi. Isus liječi jer suosjeća s bolesnikom, jer mu se, kažu doslovno evanđelja, pomiče utroba od sućuti. A kada spasi osobu od patnje, tada se raduje poput pastira koji nađe izgubljenu ovcu, ili poput žene koja je našla izgubljenu drahmu. Tu radost želi Isus i u nama pobuditi.

Tri prispodobe koje danas slušamo stoga su zapravo poziv na radost upućen Isusovim učenicima. Oni su spremni napustiti sve sigurnosti, radikalno se promijeniti, jer su našli skriveno blago, dragocjeni biser, vrijednu ribu. Radost je znak otkrića kraljevstva nebeskog, Božje vladavine koja se više ne nameće kao privilegiranje jakih, već ispružena ruka slabima. Božja ljubav ne treba biti zaslužena, on se ne smiluje samo onima “koji ga se boje” (Ps 103,13), on ne “prezire grešnike” i ne “osvećuje se bezbožnicima” (Sir 12,6). Nije paternalistički otac koji moralizira i mora pokazati svoju vlast nad podanicima, već milosrdni otac koji, poput onog iz prispodobe (Lk 15,11-32), poštuje slobodu svoje djece i dopušta im da idu svojim putem, uvijek spreman da ih ponovno primi bez kazne, gnjeva i uvjetovanja. On nije čuvar zakona koji nadzire svoje podanike i oprašta samo onome tko je skrupulozno zadovoljio njegove uvjete, već je Bog oproštenja i života, u čiju prisutnost možemo doći bez ponižavanja i samodegradacije.

Jedino što Bog od nas traži jest povjerenje. Ne želi nas zastrašiti svojom moći i veličanstvom, već nas zavodi svojom dobrotom i blizinom. Kolikim li je ljudima i danas potrebno otkriti ovu pravu sliku Boga, kako povjerenje ne bi poklonili idolima, ili pak dobronamjernim idejama u kojima ostaju sami. Mnogi su, naime, svoj život posvetili stvaranju pravde, pomirenja i iskorjenjivanju bijede, ne shvaćajući da su to ujedno temeljne odrednice kraljevstva nebeskog, te se lišili one radosti i snage koju im je vjera mogla darovati. Premnogi su se udaljili od Crkve jer u njoj nisu uspjeli naći više od autoritarnosti i straha. Ne mogavši pojmiti istinskog Boga, svoje su temeljno povjerenje brojni poklonili bogatstvu, naciji, užitku, dokolici… Neki, naizvan pobožniji, kraljevstvo nebesko nastoje naći u prošlosti, kopajući sve dublje za blagom kojeg nema, toliko duboko da im je glava već ispod površine zemlje, pa ne vide što se gore događa. Ili pak Boga vide tek u budućnosti, utopijski vjerujući da se u jezeru skriva kapitalac poput onog iz Loch Nessa, pa da nas to može tješiti u ovoj suznoj dolini, a zapravo je riječ o apologetici vlastite pasivnosti.

Naprotiv, kraljevstvo je nebesko već ovdje, valja ga živjeti i razvijati. Radost koju ono donosi nije solipsistička radost, ne zaustavlja se samo na mom privatnom odnosu s Bogom. Zato Isus okuplja ljude oko sebe, stvara zajednicu. Njegovi učenici su se morali radovati kad su vidjeli da nasljedujući Učitelja izgrađuju jedno novo društvo, društvo po mjeri Božjeg kraljevstva. Društvo u kojem svaki čovjek ima puninu dostojanstva, makar ga onodobne konvencije odbacivale zato jer je grešnik, carinik ili žena. Izgrađuju zajednicu u kojima moćni imaju suosjećanja za slabe, bolesnima se pruža maksimalna skrb, siromašni nisu osuđeni na patnju i prijezir. U toj zajednici svatko ima priliku staviti svoje talente na raspolaganje drugima, svatko je prihvaćen u svojoj različitosti makar to podrazumijevalo tenzije i konflikte. Zajednica je to koja širi krug bližnjih, koja je odsjaj Božje milosti, klica njegova kraljevstva. Što pak ja mogu učiniti da moja zajednica postane radosnija i milosnija stvarnost?


Stanko Perica