Nemojmo čekati smrt da bismo bili zahvalni dobrim ljudima | VIKICA VUJICA (1977. – 2020.)

Navršena je (8. svibnja) četvrta godina od odlaska Vikice Vujice, teologinje iznimne osobnosti koja je skrovitim, no iskrenim zalaganjem za kršćanske vrednote inspirirala brojne kolege i prijatelje; radom, inicijativom i angažmanima sudjelovala u vrijednim projektima, poput Ljetne škole teologije u Dubrovniku i bloga Fratellanza umana. Teško je nabrojiti ukratko odlike koje su resile vedru Vikicu Vujicu, kako se žarko zauzimala za malene i potlačene, migrante i one potrebne blizine i pomoći, kako se izdvajala u svojem odnosu prema životnim teškoćama, načinom na koji je prijateljevala i povezivala ljude, teološkim interesima koji su bili fokusirani na međureligijski dijalog, za koje je prirodno stekla naklonost u Bosni, ali i franjevačkom miljeu koji joj je bio blizak, u kojem je odrastala i razvijala se. Bila je nadahnuta hrabrošću pape Franje i smjerom kojim vodi Crkvu, kao i prema onima koji u našoj sredini uvažavaju njegova strpljiva nastojanja oko autentične otvorenosti svijetu u izazovnom vremenu.

Vikica Vujica, bila je doktorica teologije i profesorica rođena u Kaknju 1977. godine. Osnovnu školu završila je u Brestovskom, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Kiseljaku 1995., dok je studij teologije završila u Sarajevu. Godine 2008. završila je postdiplomski studij religija u Rimu, a njezina magistarska radnja, ocijenjena odličnim, tiskana je 2008. godine u obliku knjižice na talijanskom jeziku. Godine 2017. obranila je doktorsku disertaciju na temu ‘Misticismo per il dialogo interreligioso: Una proposta attraverso gli studi di Raimon Panikkar e Thomas Merton’ – ‘Misticizam za međureligijski dijalog: prijedlog kroz studij Raimona Panikkara i Thomasa Mertona, na Fakultetu misiologije Papinskog sveučilišta Gregoriana’. Od 2011. do 2016. dr. sc. Vikica Vujica je djelovala kao asistentica na katedri fundamentalne teologije na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Potom je u Dubrovniku 2016. bila pročelnica Ureda za brak i obitelj Dubrovačke biskupije, a zatim je kratko predavala i na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru. Posljednje radno iskustvo Vikice Vujice bilo je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, gdje je radila na Odjelu za studentski standard i potporu studentima.

Upravo je na spomenutom Sveučilištu 8. svibnja, u 12 sati, održana sveta misa za Vikicu Vujicu, a koju je predvodio svećenik Odilon Gbènoukpo Singbo. Na početku je pozvao na molitvu za Vikicu Vujicu, ali i „za nas koji ne znamo zašto smo još tu“.

Budući da je vrijeme približavanja Pedesetnici „kroz ove dane čujemo Isusove besjede koje se odnose na obećanje Duha Svetoga. Danas on govori o Duhu Istine i razmišljajući o onoj koje se danas posebno spominjemo u ovoj misi, pokojne Vikice Vujice u glavi mi odzvanja narodna uzrečica: „o pokojnima sve najbolje“. No je li to dvosmislena istina, „o pokojnicima sve najbolje“? Meni se čini da za neke ljude ipak to nije točno jer govorimo baš ono što smo doživjeli u njihovoj blizini. Ne govorimo to zato što nisu više tu, nego zato što su stvarno takvi bili. Mislim da se za Vikicu Vujicu stvarno možemo složiti oko nekih istina. Jedna od tih istina da je ona dok je boravila, vrlo kratko među nama, djelovala tako samozatajno da je onaj tko je vidi izvana, ne bi rekao da je ona tako snažna žena iznutra.”

“Zadivljujuće je primijetiti koliko je bilo nakon njezine smrti svjedočanstava od djelatnika o Vikici Vujici, svjedočanstava ljudi za koje ja nikad ne bih rekao da su se na bilo koji način povezali s njom, niti o tome, kakve je veze ona imala s tom osobom i kakve je veze ta osoba mogla imala s Vikicom Vujicom. No to nije bilo nešto nametljivo, „na sva zvona“, nego je Vikica Vujica jednostavno, temeljito i samozatajno izgrađivala odnose i zato je njezin odlazak bio veliki šok. I dalje je šok ako promatramo koliko je potrebno u ovakvoj sveučilišnoj zajednici imati ljude poput nje. Ne želim reći da nemamo takvih, i dalje imamo takvih, ali nikad nije dosta imati dobrih ljudi pored sebe. I ovdje se moramo pitati u svjetlu ovoga Evanđelja kada Isus kaže: kada dođe on, Duh Istine, upućivat će vas u svu istinu, to je Isusov duh, to je zapravo sama Isusova riječ. Na kraju, neće čuti ništa novo, nego će uzimati od onoga što je već rekao, ali tada niste bili dovoljno svjesni pa će vas podsjećati na to Duh istine, Božja riječ traži da promišljamo o vlastitom životu s obzirom na zahtjeve te riječi. Ne da promišljamo o tuđem životu, ne da slušamo riječi za druge“, kazao je Odilon-Gbènoukpo Singbo.

Zatim je istaknuo važnost fokusa na vlastiti unutarnji život. „Pokušajmo slušati za sebe i pitajmo se kakvu istinu Duh Istine razotkriva u mom životu, ili kakve istine? Što mi Duh božji danas razotkriva, je li riječ o istini zbog koje možda griješim jer se ne želim suočiti s njom. Zato što možda u meni izaziva određenu bol, gorčinu, razočaranje do te mjere da sam možda u opasnosti provoditi svoj život u nekom prividu istine, poštenja, zauzetosti i konačnici u prividu ljubavi. Duh Istine, uključivat će nas u svu istinu i možda najosnovnije što možemo napraviti. Ne kazujemo je „na sva zvona“, jer je ta istina najintimnija istina tvog i mog života.“

Uputio je da se ta istina spoznaje kroz Gospodina, ali „ne da bi ostao na tome, nego da bi vidio što trebam popraviti s obzirom na istinu o mom životu, ili što trebam da bi mogao živjeti i ostati dosljedan toj istini ako je to plemenita, lijepa i divna istina. A ono, ako nije dobra istina, ako je ta istina koja razotkriva moje mane, teškoće, razočaranje, moje unutarnje borbe, kako računati na Boga, kako moliti na njegovu milost, da mi dadne snage da popravim ono što nije u redu u toj istini. Mislim da je jedan od načina dosljednosti istini jest kada lijepo govorimo o Vikici Vujici da pokušamo i mi oponašati i imitirati ono što je njoj bilo sveto i dragocjeno.“

Na kraju je Odilon-Gbènoukpo Singbo istaknuo da zbog ljudi poput Vikice Vujice, institucije mogu biti čvrste, kao i zbog cijele administracije, ali i ljudi na sveučilištu, divnih studenata kojima i sam predaje. „Nemojmo čekati smrt ljudi da bismo rekli: ‘pa dobri su bili’, nemojmo propustiti priliku pohvaliti, nemojmo uzimati jedni druge zdravo za gotovo, članove naših obitelji, također, zbog kojih smo sretni jer smo tu gdje jesmo. Nemojmo uzimati jedni druge zdravo za gotovo.“

Polis.ba

*Prijateljsko pismo prijateljici Vikici napisano u svibnju 2020. godine: fratellanza.net