www.polis.ba

Pravo čudo se zove želja

Temelj Isusovih čuda je u ovome: promijeniti ono što se čini kao nesavladiva negativnost manjkavosti u pozitivni pokretač koji može stvoriti obilje

Čudesno umnažanja kruhova i riba može se smatrati jednim od najupečatljivijih evanđeoskih čuda. Kao što je poznato, čudo se u ovom slučaju sastoji od umnažanja onoga malo što već postoji, pet kruhova i dviju riba, onoga što stoji na raspolaganju apostolima pred tisućama Isusovih sljedbenika koji su ostali bez hrane. Valja zamijetiti da od samoga početka naglasak nije na onome što nedostaje i što ne bi bilo dovoljno da zadovolji mnoštvo koje očekuje da ga se nahrani, nego na onome što stoji na raspolaganju. Ovdje se radi o „preostalom“ [un resto] koje ne samo da nije pokretač nevolje, nego pokreće jedinstvenu preobrazbu.

Nedostatnost bi se mogla sagledati iz dviju različitih perspektiva: s jedne strane nedostatnost kao pomanjkanje, deficit, umanjenost, negativnost; s druge strane nedostatnost kao prekoračenje, poticaj, snaga, transcendiranje, višak, a ne deficit. Temeljna stvar Isusovog naučavanja je vrednovati nedostatnost kao obilje, a ne kao nevolju. Ono što je, dakle, preostalo –  „odbačeni kamen“ –, biva uzdignuto u moć stvaralačke snage.

U središtu čuda umnažanja kruhova i riba nije jednostavno stanje nerješive nestašice u kojoj se zatiče narod koji je slijedio Isusa. U središtu se prije svega nalazi umnažajuća snaga želje koja se ne sastoji u tome da manično poriče stanje nestašice, nego ju posve prihvaća kako bi se na koncu ono preostalo preobrazilo ne u nesretni nedostatak, već u čimbenik koji uzrokuje afirmativnu transcendenciju želje. Ovo čudo se ne sastoji, dakle, u nekom natprirodnom fenomenu, u spektaklu umnažanja, nego u vjeri u mogućnost umnažanja, odnosno u vjeri u tansformativnu moć želje. Jedino ovakva vjera omogućuje čudesnu preobrazbu nedostatka u „preobilje“. Kako, dakle, ostatak može postati preobilan?

Ovdje se radi o čudu želje kao takve: pretvoriti ostatak u „sveto sjeme“, kako naviješta prorok Izaija nad ruševinama Jeruzalema. Čovjek želje je čovjek vjere, čovjek vjere je čovjek želje. To je ključna točka mojeg čitanja Isusa. Ali je to doista i središnje psihoanalitičko iskustvo: psihoanalitičar djeluje tako što vodi računa o onome što postoji u subjektu – o onom „preostalom“, o njegovim mrvicama – kako bi onda iz toga izvukao snagu njegove želje blokirane u identifikacijama, inhibicijama i u primarnim i sekundarnim zadovoljenjima simptoma. Nije riječ o tome da se osnaži Ja protiv podsvjesne želje, nego da se s tom željom uspostavi novi savez. Freud je to precizno formulirao: psihoanalitička metoda nije jedno liječenje među mnogima, jer joj krajnja svrha nije medicinsko izlječenje simptoma, nego oslobađanje sputane želje. Ozdraviti ne znači jednostavno ponovno povratiti tjelesne ili mentalne funkcije koje bolest naruši, nego oporaviti libido „skriven u slomljenom srcu“ čineći ga subjektu ponovno dostupnim. Kazano drugim riječima, radi se o omogućavanju novog saveza subjekta i poziva vlastite želje. Jedino ponovno pokretanje ovog saveza može dovesti do ozdravljenja koje se, kako bi rekao Lacan, jasno preuzimajući evanđeoski izričaj, događa samo u onome što „nadilazi“ to ponovno pokretanje.

U čudu umnažanja kruhova i riba pojavljuje se bezmjerno obilje koje brka normalan odnos uspostavljen nužnim normama omjera. Pet kruhova i dvije ribe ne mogu nahraniti mnoštvo od pet tisuća sabranih ljudi, i još k tome u jednom pustom kraju u kojem ne postoje kontakti s nekim tko bi mogao priskočiti u pomoć. Vjera u želju je čudo koje omogućava natprirodnu moć [il prodigio], a nije natprirodna moć ono što omogućava čudo. Svatko od nas zna da kada se pokrene vjera u želju nemoguće može postati moguće, život se širi i dolazi kreativna snaga [si erotizza], zadobiva se moć (dynamis). U suprotnom se život reducira, gubi se zamah, steže se i propada. Transcendencija želje je snaga koja ponovno otvara život i čini ga živim. Ta jednom pokrenuta snaga generira daljnje poticaje vlastite snage. Ovu točku je Spinoza naglasio tvrdeći da se impuls želje može očuvati samo ako se širi.

Temelj Isusovih čuda je u ovome: preobratiti ono što se čini kao nesavladiva negativnost manjkavosti u pozitivni pokretač koji može stvoriti obilje. Nije slučajno da se Isus ne zadovoljava pukim utaživanjem gladi kod ljudi, zadovoljenjem njihove potrebe da jedu. Povrh svega se radi o pripravi istinske gozbe, svetkovine, trenutaka kolektivne radosti, jer ne samo da su „svi jeli i bili zasićeni“, nego i od „preostalih ulomaka skupiše dvanaest punih košara kruha i ribe“.


Autor: Massimo Recalcati; izvor: La Repubblica, 16. svibnja 2024. Prijevod: Jozo Š., polis.ba